Hrvatska je jedina zemlja u Europi koja nema hospicij i najteži bolesnici, kojima medicina više ne može pomoći, ostavljaju se na milost i teret svojim obiteljima ili su osuđeni na umiranje nedostojno čovjeka – upozoravaju iz hrvatskog Saveza onkoloških udruga 'Zajedno protiv raka'.
U Hrvatskoj nema milosti za umiruće, govori iz vlastitog iskustva Ivana Deletis iz udruge 'Za novi dan' :
„Dakle, ako ste sami, ako nemate nekoga, umrijet ćete k'o zadnji pas na cesti....baš tako.“
Ivanina majka je imala tumor na mozgu, tri godine je bolovala, a zadnju godinu i pol bila nepokretna i u cijelosti na kućnoj brizi kćeri:
„U cijeloj toj priči sam ja bila nezapslena, a to je zapravo ispala i sreća u cijeloj nesreći, jer da sam ja radila ne znam kako bi to završilo i kuda bih s njom. Ovako je bar umrla dostojanstveno u svom domu, dostojanstveno, njegovana, presvučena, čista....razumijete što hoću reći.“
Naime, za razliku od svih država bivse Jugoslavije, Hrvatska još ni dan danas nema nijedan hospicij niti osmišljen sustav palijativne skrbi. Teško oboljele, kojima medicina više ne može pomoći, otpušta se iz bolnice i šalje kući na teret obitelji, ako uopće, kao Ivanina mama, spadaju u sretnike da im obitelj može pruziti zahtijevnu zdravstvenu i higijensku pomoć.
„To je strašno jer vi predajete teškog bolesnika u ruke medicinski neukim ljudima. Recimo, moja mama nije mogla u zadnje vrijeme ni govoriti i sad, vi morate znati da li je nešto boli, kako joj u kome trenutku pomoći ili dati nešto protiv bolova, sve su to jako teške stvari, da se i ne priča o hranjenju, presvlačenju, i ako nešto krivo napravite mozete osobu ubiti, užas.“
Katarina Katavić, predsjednica Udruge za 'Novi dan' sličnu je priču prošla s oboljelim suprugom:
„Tad sam radila, al' sam imala prekrasnog poslodavca koji je bio senzibilan i razumio moju situaciju, pa sam mogla izostat s posla.“
Malobrojni si, kaže Sandra Karabatić iz udruge 'Jedra', mogu priuštiti skupe domove za starije i nemoćne koji imaju i stacionare jer koštaju između 700 i 1000 eura mjesečno:
„Cijela obitelj se nađe u nekoj 'mat-poziciji' jer ne znate, naprosto, kud s takvim pacijentom. Domova je malo, postoje nakakvi stacionari koji su ekstremno skupi, jedan takav dom košta mjesečno familiju između 5 i 6 tisuća kuna, pa, tko si to može danas priuštiti?!“
Predsjednica Hrvatskog drustva za hospicij dr Marijana Braš, kaze da se i na takve se domove treba čekati, a što je još važnije, to i nije palijativna medicina:
„Čak i da imate sredstva vi u Hrvatskoj nemate gdje vidjeti primijenjenu palijativnu medicinu. Evo, na Rebru, recimo, gdje ja radim, tu se može odrediti jedan odjel ili klinika i za palijativnu medicinu ili u Domovima zdravlja ili osnovati mobilne timove, ali svugdje mora postojati tim koji će 24 sata raditi s bolesnikom. Dakle, suština je u timskom radu i timu koji mora obuhvaćati liječnika, medicinsku sestru, duhovnika po potrebi, socijalnog radnika, psihologa, fizioterapaeuta, dakle stručnu ekipu koja će uz bolesnika olakšati bol i psihičke smetnje."
„Najlakše je sagraditi zgradu i reći 'evo, to će biti hospicij', a što je sa školovanjem tih ljudi? Pa, vi na Medicinskom fakultetu u Hrvatskoj nemate čak ni predmet o palijativnom liječenju," kaže Katavić.
Krajnja utočista su bolnice za produženo liječenje, kao one u Savskom Marofu, Duga Resi, Kninu, koje su općenito u katastrofalnom stanju i s manjkom osoblja za obične bolesnike, a kamoli za umiruće i palijativnu medicinu. Jedna sestra na cijeli odjel, kaže predsjednica Hrvatske udruge prijatelja hospicija, dr Ivanka Kotnik, ne može ih stići sve dobro ni pogledati, a kamoli pružati konstatnu njegu:
„Svjetski standardi u palijativi su takvi da bi na dva kreveta (bolesnika) trebala jedna i nešto više sestra, a to je u našim sadašnjim uvjetima –nezamislivo.“
Ističe da su zakonske pretpostavke za palijativnu medicinu i skrb donesene jos prije 7 godina i da je nedopustivo da Hrvatska bude jedina zemlja na svijetu koja nema sustavno riješenu takvu pomoć:
„Sve zemlje bivše Jugoslavije imaju hospicije i imaju palijativnu skrb u svom zdravstvenom sitemu- Bosna, Srbija, Makedonija, Slovenija, svi imaju. Mi surađujemo s njima i izmjenjujemo informacije pa nam je zato još i teže. No, jedan od uvjeta za ulazak Hrvatske u EU je i organizirana palijativna skrb, pa se nadam da će to uskoro biti riješeno.“
U Hrvatskoj nema milosti za umiruće, govori iz vlastitog iskustva Ivana Deletis iz udruge 'Za novi dan' :
„Dakle, ako ste sami, ako nemate nekoga, umrijet ćete k'o zadnji pas na cesti....baš tako.“
Ivanina majka je imala tumor na mozgu, tri godine je bolovala, a zadnju godinu i pol bila nepokretna i u cijelosti na kućnoj brizi kćeri:
„U cijeloj toj priči sam ja bila nezapslena, a to je zapravo ispala i sreća u cijeloj nesreći, jer da sam ja radila ne znam kako bi to završilo i kuda bih s njom. Ovako je bar umrla dostojanstveno u svom domu, dostojanstveno, njegovana, presvučena, čista....razumijete što hoću reći.“
Naime, za razliku od svih država bivse Jugoslavije, Hrvatska još ni dan danas nema nijedan hospicij niti osmišljen sustav palijativne skrbi. Teško oboljele, kojima medicina više ne može pomoći, otpušta se iz bolnice i šalje kući na teret obitelji, ako uopće, kao Ivanina mama, spadaju u sretnike da im obitelj može pruziti zahtijevnu zdravstvenu i higijensku pomoć.
„To je strašno jer vi predajete teškog bolesnika u ruke medicinski neukim ljudima. Recimo, moja mama nije mogla u zadnje vrijeme ni govoriti i sad, vi morate znati da li je nešto boli, kako joj u kome trenutku pomoći ili dati nešto protiv bolova, sve su to jako teške stvari, da se i ne priča o hranjenju, presvlačenju, i ako nešto krivo napravite mozete osobu ubiti, užas.“
Katarina Katavić, predsjednica Udruge za 'Novi dan' sličnu je priču prošla s oboljelim suprugom:
„Tad sam radila, al' sam imala prekrasnog poslodavca koji je bio senzibilan i razumio moju situaciju, pa sam mogla izostat s posla.“
Domova je malo, postoje nakakvi stacionari koji su ekstremno skupi.
„Cijela obitelj se nađe u nekoj 'mat-poziciji' jer ne znate, naprosto, kud s takvim pacijentom. Domova je malo, postoje nakakvi stacionari koji su ekstremno skupi, jedan takav dom košta mjesečno familiju između 5 i 6 tisuća kuna, pa, tko si to može danas priuštiti?!“
Suština u timskom radu
Predsjednica Hrvatskog drustva za hospicij dr Marijana Braš, kaze da se i na takve se domove treba čekati, a što je još važnije, to i nije palijativna medicina:
„Čak i da imate sredstva vi u Hrvatskoj nemate gdje vidjeti primijenjenu palijativnu medicinu. Evo, na Rebru, recimo, gdje ja radim, tu se može odrediti jedan odjel ili klinika i za palijativnu medicinu ili u Domovima zdravlja ili osnovati mobilne timove, ali svugdje mora postojati tim koji će 24 sata raditi s bolesnikom. Dakle, suština je u timskom radu i timu koji mora obuhvaćati liječnika, medicinsku sestru, duhovnika po potrebi, socijalnog radnika, psihologa, fizioterapaeuta, dakle stručnu ekipu koja će uz bolesnika olakšati bol i psihičke smetnje."
„Najlakše je sagraditi zgradu i reći 'evo, to će biti hospicij', a što je sa školovanjem tih ljudi? Pa, vi na Medicinskom fakultetu u Hrvatskoj nemate čak ni predmet o palijativnom liječenju," kaže Katavić.
Krajnja utočista su bolnice za produženo liječenje, kao one u Savskom Marofu, Duga Resi, Kninu, koje su općenito u katastrofalnom stanju i s manjkom osoblja za obične bolesnike, a kamoli za umiruće i palijativnu medicinu. Jedna sestra na cijeli odjel, kaže predsjednica Hrvatske udruge prijatelja hospicija, dr Ivanka Kotnik, ne može ih stići sve dobro ni pogledati, a kamoli pružati konstatnu njegu:
„Svjetski standardi u palijativi su takvi da bi na dva kreveta (bolesnika) trebala jedna i nešto više sestra, a to je u našim sadašnjim uvjetima –nezamislivo.“
Ističe da su zakonske pretpostavke za palijativnu medicinu i skrb donesene jos prije 7 godina i da je nedopustivo da Hrvatska bude jedina zemlja na svijetu koja nema sustavno riješenu takvu pomoć:
„Sve zemlje bivše Jugoslavije imaju hospicije i imaju palijativnu skrb u svom zdravstvenom sitemu- Bosna, Srbija, Makedonija, Slovenija, svi imaju. Mi surađujemo s njima i izmjenjujemo informacije pa nam je zato još i teže. No, jedan od uvjeta za ulazak Hrvatske u EU je i organizirana palijativna skrb, pa se nadam da će to uskoro biti riješeno.“
