Svjetlucanje kiča i duhovni mamurluk

Saradnja na temi: Predrag Tomović, Ankica Barbir Mladinović, Radovan Borović i Aida Đugum

Posljednjih sedmica mediji i portali u regionu revnosno su prenosili slike nepristojnog bogatstva iz kuća i posjeda odbjeglog Darka Šarića, osumnjičenog za šverc kokaina. Onda smo gledali i veliko interesovanje za aukciju njegove imovine. Nekako su se istovremeno na You-tube pojavili i snimci luksuzne svadbe, kako se to kaže, kontroverznog biznismena Safeta Kalića iz Rožaja, od prije nekoliko godina, gdje se pominju milionske svote samo za vjenčanicu. U Hrvatskoj je uhapšen bračni par Višnja i Zdravko Pevec, vlasnici „Pevec grupe“, što su mediji iskoristili za prisjećanje na Višnjine muzičke pokušaje.

Ovo su samo najsvježiji primjeri, no nije se teško sjetiti da se, na primjer razvodom hrvatskog tajkuna Josipa Redeljaka od pjevačice i TV voditeljice Vlatke Pokos, bavio čak i javni servis, HRT, da su mediji uredno prenosili press konferencije poznatih, koji su objašnjavali kako su se njihovi takozvani „snimci za kućnu upotrebu“ našli u medijima i po Internetu. Da ne govorimo o tome da se najveći dio revijalne štampe u regionu, izuzimajući modnim trendovima, isključivo bazira na prenošenju idiličnih ili manje idiličnih slika sa svadbi, krštenja, razvoda, sahrana takozvanih domaćih celebritija, najčešće tranzicijskih junaka naše stvarnosti.

I tu, reklo bi se, nije ništa sporno, jer se i mediji u svijetu bave istim temama, jednostavno to se prodaje. No pitanje je samo ko su i kakav model ponašanja nude tajkuni iz regiona?

Profil crnogorskog tajkuna

Većina crnogorskih novobogataša slušaju turbo folk, nose skupa odijela i satove, ali možete ih vidjeti i na priredbama koje promovišu djela elitne umjetnosti i kao dobrotvore koji troše novac u humanitarne svrhe. Ipak, kada govorimo o njihovom stilu, ukusu ili neukusu, nije baš jednostavno odrediti profil crnogorskog tajkuna.

Ceca, Haris, Severina, Ana Bekuta, Aca Lukas i Džej - to je mjera muzičkog ukusa većeg dijela crnogorskih tajkuna koji za gostovanje estradnjaka na njihovim žurkama znaju da potroše na stotine hiljada eura. Gore pomenuta pjevačka postava pjevala je na svadbi sina Svetozara Marovića, jednog od vodećih političara u Crnoj Gori, čovjeka za koga se priča da je najbogatiji Budvanin i koji se proslavio poslujući sa ruskim tajkunima.

Kada žele da proslave, domaći tajkuni za adresu najčešće izaberu velelepni bečićki hotel Splendid koji je, osim njih, u posljednje vrijeme ugostio sam vrh svjetskog džet seta, po čemu je jedinstven u regionu. U Splendidu su odsjedali i Madona i Roling Stonsi i Anđelina Džoli i Bred Pit.

No, direktor tog hotela, Žarko Radulović, primjećuje da, kada je stil u pitanju, domaću od strane finansijske elite razdvaja mnogo toga:

„Džipsi King su bili ovdje i to u najjačem sastavu. Fenomenalni muzičari. Sala ih je slušala pažljivo, ali svi su sjedili. Izašla je jedna naša estradna pjevačica, po meni ne nešto, i cijela sala je bila na nogama.“

Radulović kaže da i među domaćim tajkunima ima onih sa istančanim stilom i ukusom, ali da se oni priklanjaju ukusu svojih prijatelja, poslovnih saradnika i drugih zvanica na feštama koje organizuju u Splendidu. Ipak, kako kaže, domaći moraju još dosta toga da nauče od inostranih bogataša:

„Bio je jedan rođendan u pitanju. Bili su sve stranci. Bilo je nekih 40-tak malih aviona na tri aerodroma: Tivat, Podgorica i Dubrovnik. Mislim da je to bio neki evropski džet set. Izgledalo je tada da je Splendid u Parizu ili Njujorku, bio je totalni glamur. Posmatrao sam te goste koji su došli na rođendan dok su išli prema kongresnoj sali, koja je bila uređena fenomenalno. Poslije toga, sve što radimo, nije to to. To je bila modna revija.“

Kao što jug Crne Gore ima svoje tajkune, tako ih ima i na sjeveru. Na you tube je nedavno postavljen video zapis sa svadbe Rožajca Safeta Kalića, kome je tom prilikom, još 2001. godine, u prisustvu nekih državnih službenika i po principu ,,ima se, može se“ na uvce pjevala Severina Vučković.

No, Severini je brzo laknulo jer je, kako ga mediji opisuju - kontroverzni biznismen sumnjivog kapitala iz Rožaja - darovao poznatu pjevačicu honorarom od nekoliko desetina hiljada eura.

Ipak, nisu svi crnogorski tajkuni ,,navučeni“ na turbo folk i popularnu kulturu. Viđeni su i na manifestacijama koje promovišu elitnu umjetnost, kao što je to nedavno bio slučaj sa izložbom čuvenog djela ,,Narcis na izvoru“, čuvenog slikara Mikelanđela Karavađa, čija se vrijednost procjenjuje na 40 miliona eura.

Književni kritičar Marinko Vorgić ipak primjećuje i jednu domaću osobitost kada je taj događaj u pitanju:

„To je možda jedan od najboljih primjera te naše perverzne simbioze između tajkuna i naše stvarnosti, gde na primjer najbolji likovni kritičari nisu dobili pozivnice za taj događaj. Ali su zato tamo bili vlasnici butika i neki uvoznici sokova.“

Vorgić kaže da je teže utvrditi profil crnogorskog tajkuna, nego onih u Srbiji i Hrvatskoj. U prilog toj tezi opisuje jednu od scena iz najnovijeg romana Balše Brkovića ,,Paranoja u Podgorici“:

„Tu imate akademika, glumicu koja recituje Šekspirov sonet, najgoru vrstu primitivnih nagona, fotografije iz filma Žaoka. To jeste jedna veoma perverzna igra i mislim da je to ovdašnji proizvod. Teško bih mogao da odredim epitete. Epitete je najlakše odrediti kada imate priču sa istim žanrovima. Ovdje je bila vrlo bizarna kombinacija žanrova, pa je onda teško odrediti i epitete. Ali bih mogao reći da su naši tajkuni veoma originalni – ma šta to značilo.“

Problematičan ukus hrvatskih tranzicijskih bogataša

Novi, tranzicijski bogataši u Hrvatskoj, ne donose i nove društvene vrijednosti, a tradicionalne, u koje se kunu, često pretvaraju u parodiju. Njihov ukus je problematičan, a ponašanje često „farsično“, kao što je farsa i način na koji su došli do bogatstva.

„Kako se mogu prepoznati? Pa, vidiš ih, iskaču iz društva. Parkiraju ispred lokala jer im svi moraju vidjeti BMW ili mercedes. Cura im je manekenka. Piju vina i šampanjac.“

„Uvijek imaju lijepu ženu, to je klasika. Slušaju haos i RMB, ali i narodnjake, mada to svi opovrgavaju.“

U narodnjacima uživa i Višnja Pevec, supruga posrnulog vlasnika jednog od najvećih trgovačkih lanaca u Hrvatskoj, Zdravka Peveca, i to najviše kad sama pjeva.

Novinarka Nove TV, Vedrana Pribačić:

„Ona je na nekim zajedničkim feštama uzimala mikrofon i pjevala iz gušta. U jednom trenutku palo im je na pamet da za njen glas napišu neku pjesmu, da krenu na festival i izdaju album. Time je pokazala da joj odgovara da dobije takvu vrstu medijske pažnje.“



„Neka se gazda sada malo zamisli dok mu Višnja pjeva u četiri zida“, jedan je od brojnih komentara na internetskim portalima Pevecovih radnika. Naime, Višnja i Zdravko Pevec završili su početkom lipnja u zatvoru zbog osnovane sumnje u nezakonite transakcije, navodno, milijunskih vrijednosti.

Za popularnu TV emisiju Red Carpet, novinarka Pribačić pratila je javna pokazivanja i eksponiranja mnogih hrvatskih bogataša:

„Svjedočili smo tadašnjem najskupljem hrvatskom vjenčanju Ive Majoli i njenog supruga Marića. Oni su potrošili na tu svadbu, čini mi se, milijun kuna. To su nepregledne količine alkohola, hrane, najskupljih tanjura, najskuplja vjenčanica. Beskrajno pokazivanje novca sa 300 uzvanica, na najboljim lokacijama, gdje je samo cvijeće košta kao prosječna hrvatska godišnja plaća.“

Iva, 23-godišnja apsolventica na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, iz bogate je obitelji, ali o novokomponiranim bogatašima, njihovu ukusu i statusnim simbolima priča s velikim podsmijehom:

„Čula sam da se ženio od Rodića sin. Auta su bila od najskupljeg audia, maseratija, mercedesa, ferarija, poršea. Nose ogromne zlatne lančuge za vratom i brendirana odijela. Na svadbu se utroši i po nekoliko milijuna kuna. Kada idu na pričest, kažu da su pokloni dobra auta i slično.“

„Imaju novaca, imaju zlato.“

Mnogi mladi u Hrvatskoj ipak priželjkuju tu „moć novca“, unatoč podsmijehu i preziru, a naša sugovornica Iva priznaje da i sama ponekad uživa u takvim društvima:

„Najčešće, kada god nekoga pitate o njima, reći će vam da su to bahati kreteni, a svi bi htjeli biti kao oni. S njima možeš biti super i dobar, pa imaš sve. Svaki klubu ima spisak ljudi sa kojima možeš ući i kada je puno. Obična ekipa, koja nikoga ne zna, stoji po sat vremena pred vratima, a na kraju ih i ne puste. Čim dođe neko s parama, odmah ulaze. Prezir kod ostalih izazivaju samo zbog toga što nemaju takve mogućnosti.“

Čime im se bave očevi?

„Ne znam. Od jedne frendice tata je predsjednik neke uprave. Najčešće je to neka mafija koja šverca auta.“

Naravno da tom hrvatskom jet-setu, ma tko u njemu bio, privatne TV kuće daju prostor jer im to donosi novac, ističe poznati TV kritičar, Ivan Starčević. Žalosno je, kaže, kad to čini i javna Televizija:

„Ko god želi, može postati celebrita, a to je natjecanje bez pravila. Uglavnom imamo neke rubne slučajeve na granici polu prostitucije ili polu kriminala. Ljudi, koji bi trebali kao neki tajkuni biti u javnosti, skrivaju i svoje bogatstvo i svoj status.“

Novi hrvatski bogataši ne nude i nove vrijednosti, a tradicionalne, u koje se kunu, bahato gaze, naglašava sociologinja Jasenka Kodrnja. Njihovo ponašanje je, kaže, često groteskno, a ukupan utjecaj na društvo vrlo proturječan:

„Budući da je njihova moć jako problematična, jer se govori o pokradenoj Hrvatskoj, jer se ne zna kako je koji tajkun došao na vlast i do moći, tako je i taj njihov ukus problematičan. Sve skupa se svodi na jednu farsu. S druge strane je, sve ono što je vezano uz to što se vidi, a oni se vide, ljudima intrigantno. Koliko je to intrigantno kao jedno čudo kojem se svi sprdaju, a koje ipak slijede – e, to je pitanje.“

Zavisnost medija od moći novopečenih bogataša

Model ponašanja koji nude mediji u Srbiji, zavirujući u spavaće sobe i privatne živote slavnih i bogatih, njihove statusne simbole sumnjivog porekla, sve češće nameću kao društveno prihvatljive. To je u svetu poznato, kažu medijski poslenici koji prate takozvane celebrityije, dok kulturolozi upozoravaju da socijalna prihvatljivost sumnjivog glamura dovodi do opasnog društvenog mutiranja, sa kojim se poželjno, ali i pogubno, identifikuju mlade generacije.

Koliko su mediji ti koji propisuju poželjne standarde ponašanja, više je nego izlišno govoriti u eri digitalizacije. Međutim, edukujući publiku da ceni luksuz, odevanje i stavova prema životu slavnih i bogatih ličnosti, oni zapravo otvaraju prostor i za promociju ukusa sumnjivih i novopečenih bogataša.

Aleksandar Đuričić, glavni urednik Blic pulsa, kaže da mediji ne mogu biti mnogo drugačiji od zemlje i sistema iz koga izlaze:

„Nije tu ništa specifično u odnosu na jednu Francusku. Tamo i Karla Bruni promoviše omiljenog kreatora, omiljeni sat ili cipele. U Srbiji ne možete da objavite ništa o najbogatijim ljudima. U srpskim novinama nećete saznati bilo šta o Miškoviću, Beku ili ne znam već kome, ako oni neće, a u Italiji recimo, svaki Berluskonijev skandal je na naslovnim stranama, iako je Berluskoni vlasnik većine tih novina. To je već pitanje slobode štampe.“

Najveći deo medija u Srbiji i dalje opstaje u polju zavisnosti od političke moći, tajkuna i sumnjivih biznismena. Otuda je jako teško izbeći nametanje društveno prihvatljivih ili tačnije rečeno potrebnih modela, kaže doktor Ratko Božović, sociolog kulture:

„Njihova sirova snaga daleko je od kulture i kultivisanja, daleko je od onoga što bi bila emancipacija i obrazovanje. Vitalnost njihovog primitivizma podupiru zurle novokomponovane kulture, duhovni mamurluk i svetlucanje kiča. Čini mi se da su neumerenost, rđav ukus ili bahatost obeležje njihovog životnog stila, kao anti-stila. Njima je najbliža Pinkovizija jer je uspostavljanje novokomponovanog bogataša nešto što deluje humorno, karikaturalno i smešno, ali to ne vide ljudi koji su spremni da napune svoje džepove. Puni džepovi i prazne duše ovih vidljivih i nevidljivih novih bogataša ne smetaju ništa onima koji se identifikuju sa njima.“

Prečesto je na javnoj sceni prisutan glamur i bogatstvo. Teško da građani mogu da izbegnu svoje uzore i modele o kojima ništa i ne znaju, ali žele da prihvate takav statusni simbol. To potvrđuje i naša anketa:

„Za tipičnog srpskog bogataša kažu da je lopov, ali ne mora da znači. Svi su uglavnom u sprezi sa nekom strukturom u vlasti i boli ih glava jer će se kada tada ispitati poreklo imovine.“
„Ljudi kupuju novine koje opisuju život bogataša. Ne znam zbog čega ih to interesuje. Verovatno vole da čitaju kako drugi žive.“
„Ne znam kako su uspeli da dođu do tog bogatstva, koje škole su završili, gde žive, čime se bave. Gledam one koji se meni sviđaju.“

Uz podsećanje da je vladajući srpski medijski stil devedesetih takozvani 4P - pejdžer, Pajero, plavuša i pištolj - danas zamenjen uspešnim životom sa naslovne strane, Aleksandar Đuričić primećuje:

„Svojevremeno Oskar Vajld je rekao da u Francuskoj bogati žele da bud umetnici, a u Engleskoj umetnici žele da budu bogati. To bih parafrazirao i rekao da u Srbiji bogati žele da budu slavni i poznati. S te strane zaista neki ljudi, koji su stekli pristojne sume novca, žele to i da pokažu, te oni, na neki način, postaju model mladima. To je dvosmerna komunikacija gde ih mi novinari pozivamo i oni pristaju na to. Teško se obogatiti u Srbiji poštenim radom, ukoliko niste Stanković. Ovi, koji nisu to uradili svojim rukama, oni se dosta dobro kriju i njih nismo imali prilike da vidimo niti u jednom magazinu. Oni obično na kraju postanu junaci crnih hronika. Imamo Šarićev primer, gde smo gledali smešnu aukciju njegovih stvari. Tamo su bili redovi i ljudi su trčali, misleći da će imati bolje mišiće ako budu trenirali na Šarićevom trenanžeru ili da će imati mirniji san ako budu spavali na njegovoj sofi. To je dobar primer koliko oni imaju uticaj na nas.“


Video: Aukcija imovine Darka Šarića, 8. jun 2010.

Zašto su zapravo i kako pojedini građani odlučili da učestvuju na aukciji zaplenjenih stvari iz Šarićeve kuće?

„Kupio sam peglu, kuvar, sve živo. Moja žena je iz njegovog sela.“
„To je krajnji kičeraj, dno dna.“
„Nisu tu došli obični ljudi, nego neki kojima je njihova roba interesantna. I u Americi bi neko kupio od Al Kapona telefon jer ima cenu.“

Građani sa aspekta njihovog ukusa i želja biraju najuspešnije. To je u karakterologiju pojedinca. Međutim, iskrivljeni socijalni model devedesetih pretočen je bez suštinskih društvenih reformi na formu neo-kapitalizma i potrošačkog društva, koji danas mutira u poremećenim vrednostima, zaključuje sociolog kulture, Ratko Božović:

„Talas neo-kapitalističkog odnosa donosi smisao života u materijalnim vrednostima, a ne u ljudskoj celovitosti i u ljudskoj samopotvrdi, u sticanju najvrednijeg onog što je u čoveku. U stvari je on nagovestio talas potrošačkog mentaliteta. Mladi su u konfuziji iz prostog razloga što nemaju jasnu alternativu, što su oni rasli u vremenu devedesetih godina, u gubitništvu, u nedostatku perspektive u porodici, društvu, školi. Nemojmo se onda čuditi što su izgubili kriterij za ukus, za kultivisanost ili za adekvatno sticanje svojih najboljih mogućnosti.“

U fazi bogaćenja

Za razliku od Srbije, Hrvatske i Crne Gore, tajkuni i tranzicijski junaci u Bosni i Hercegovini, ne bodu oči ponašanjem na granici ukusa, a rijetko koji njihov ispad završi na stranicama revijalne štampe, poput pjevanje ispod šatora premijera Republike Srpske, Milorada Dodika. I oni naravno vole i imaju statusne simbole, ali po mišljenju stručnjaka još nemaju dovoljno šlifa da bi svoj model ponašanja prenosili na druge i nametali ga.

Način života novopečenih bogataša i tajkuna u bosansko-hercegovačkom društvu nije „poželjan model“ prema kome teži veliki broj ljudi, ne u toj mjeri kao kod bosansko-hercegovačkih istočnih i zapadnih susjeda. Bosna i Hercegovina je i u tom smislu specifična. Nerazvijeno društvo, kao što je bosansko-hercegovačko, nema tu klasu čiji ukus diktira modu i čije vrijednosti dominiraju društvom, mišljenja je sociologa Hidajeta Repovca:

„U Bosni i Hercegovini novopečeni tajkuni, koji su na ratnom profiterstvu stekli određeno bogatstvo, još nisu dovoljno šlifovani da bi bili utjecajni. Oni još nisu došli do onih stepenica društvenog angažmana i nekog utjecaja koji bi mogao kod mladih ljudi da povuče želju da ih imitiraju.“

Čini se da je ta histerija bila ekskluzivna stvar devedesetih godina prošlog vijeka, kada su rat i tranzicija sa sobom donijeli neku drugu vrstu zabave, smatra pisac i novinar, Ahmed Burić:

„Čini mi se da se sada nekako polako, pogotovo u ovim godinama globalne krize, utječe na sve, pa i na takozvane heroje tranzicije – tajkune. Mi još uvijek nismo dostigli kao društvo takav nivo da bi se mogli nekakvi ozbiljniji modeli kopirati.“

U Bosni je sve ostalo isto, kaže Burić:

„Još uvijek je to nekako šator, meso, korida ili neki drugačiji slični oblici. Vrlo je malo drugih oblika koji još uvijek nisu dovoljno jaki da bi se mogli nazvati nekim modelima kopiranja. Još uvijek mi nismo čestito izašli iz opanaka i dimija.“

Povremeni ispadi pojedinih političara, poput Milorada Dodika ili javnih ličnosti, uglavnom zabavljaju široke narodne mase.

Sočne psovke i ponašanje koje „bode oči“ interesantne su medijima, pa oni redovno prate osobe koje prave skandale.

Sociolog Hidajet Repovac:

„Ima takvih dosta. Takvih i u politici ima dosta, ali mislim da ni oni nisu baš za neko imitiranje i podržavanje. Mislim da su pokazali dovoljno primitivnog načina i života i izražavanja i komunikacije, da sumnjam da ih obrazovani mladi ljudi mogu podržavati. Može ih podržavati neki neobrazovani sloj koji u novcu vidi sve.“

U Bosni i Hercegovini, najveći utjecaj na mlade, i na ono što oni žele postati, imaju kriminalne grupe, kaže psiholog Srđan Puhalo i to iz jednostavnog razloga što mladima društvo nema koga ili šta da ponudi kao „poželjan model” ponašanja. Tajkuni iz Bosne i Hercegovine su, mišljenja je Puhalo, još nesvjesni da mogu kreirati društvene vrijednosti:

„U Hrvatskoj i Srbiji prvo su zaradili pare, a onda su to bogatstvo željeli da predstave i pozicioniraju u javnosti kao nešto što je zasluženo, što je dobro i čega se ne treba stidjeti. Oni žele, osim što su bogati, da postanu i ugledni građani toga društva. U Bosni mislim da smo još u fazi toga bogaćenja, da još nije sazrela svijest među tajkunima o potrebi pozicioniranja njih kao nekih osoba koje su, ne samo poznate i bogate, nego i priznate u društvu od strane nekih drugih intelektualnih ili umjetničkih elita ili nekih običnih ljudi.“

Sve ono što mediji posmatraju kao jet-set ili grupu ljudi sa materijalnim bogatstvom, koji svojim izgledom i načinom ponašanja skreću pažnju, u umjetničkim krugovima to smatraju kičom i neukusom.

Režiser Dino Mustafić:

„Mislim da je upravo ta generacija uvela jedan užasni priliv ruralnog u urbane sredine i napravila jedan spoj koji nije viđen, a koji je u biti vrlo odvratan.“