Dostupni linkovi

Mogući ulazak u NATO mijenja Švedsku


Zastave Švedske i NATO-a

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Za većinu vanjskih posmatrača, vrlo vjerovatni scenario ulaska Finske i Švedske u NATO-u čini se kao najprirodniji potez, ikada.

Dvije jake i pouzdane demokratije, kojima prijeti sve ratobornija Rusija, pridružuju se klubu u kojem su njihova nordijska braća - Danska, Island i Norveška - od početka vojnog saveza 1949. godine.

Nemojte potcijeniti koliki je ovo historijski pomak, posebno za Švedsku, i koliko je brz taj proces, ubrzan ruskim ratom u Ukrajini.

To što se Finska pridružuje Alijansi je, naravno, veoma važno, ali je u ovom slučaju taj potez inspirisao i povukao za sobom Švedsku. Međutim, postoji bitna razlika između ove dvije zemlje. Finska nije imala mnogo izbora tokom hladnog rata, zahvaljujući svojim vanjskopolitičkim izborima koji su bili pod velikim uticajem Moskve.

Ali uvijek je zadržala univerzalnu mušku vojsku i impresivnu vojnu strukturu. Kao što mi je priznao jedan finski diplomata: "Uvijek smo spremni da se sami suočimo sa mogućim ruskim napadom, ali sa NATO-om odjednom možemo računati i na druge".

Rat u Ukrajini

Priče, analize, video/audio zapisi, fotogalerije i infografike o ratu u Ukrajini. Sve na jednom mjestu.

Za Finsku, koja dijeli dugu granicu sa Rusijom, pridruživanje NATO-u kao opcija nije oduvijek postojala. Odjednom je dobilo smisao nakon što je Moskva pokrenula rat protiv susjeda i zaprijetila da se nijedna nova država ne smije pridružiti Alijansi.

Ova prijetnja se, naravno, odnosi i na Švedsku, ali - za razliku od Finske - ona je i ranije mogla postati članica da je to htjela. Zvanični stav je bio da nikada nije željela ostaviti Finsku, zemlju sa kojom je kulturno-historijski isprepletena, kao neku tampon zonu tokom hladnog rata.

Dakle, kada je Finska u rano proljeće počela da juri ka članstvu u NATO-u, Štokholm je, prosto, morao na to da pristane. Biti jedina zemlja oko Baltičkog mora – uključujući Rusiju – ali ostati izvana, nije bila uvjerljiva opcija.

Ipak, teško je u potpunosti shvatiti kako je jedna nesvrstana zemlja - koja je već dva vijeka bila isključena iz svakog velikog evropskog sukoba - prešla od napuštanja svoje vrijedne neutralnosti do podnošenja zahtjeva za članstvo u jednom od najimpresivnijih vojnih saveza - i to za manje od tri mjeseca.

Da bi se bolje razumio ovaj kopernikanski obrat, podijelit ću neka vrlo lična i subjektivna zapažanja iz Švedske, zemlje u kojoj sam odrastao, a koja je vazda težila socijaldemokratskom, nesvrstanom idealizmu.

Za moju generaciju - i one koje su joj prethodile, kao i one nakon nje - "neutralna Švedska" dio je našeg DNK-a kao i druge kulturne zapovijedi, kao što je i davanje slatkiša djeci subotom (subotnji bomboni ili omiljena riječ svakog švedskog klinca -lördagsgodis) ili biti potpuno razvaljen od kisele haringe i začinjene votke (schnapps) u predvečerje Ivanske noći.

Dok ostale zemlje tvrde da imaju neku vrstu "jedinstvenosti", Švedska je zacrtala veoma nezavisan put na duge staze - nešto što se može ilustrovati čak i nedavnim političkim prilikama.

Uzmimo za primjer migrantsku krizu 2015-2016. godine. Dok su skoro sve evropske zemlje ili podizale zidove i bodljikavu žicu ili, pak, otežavale migrantima ostanak, Švedska ih je objeručke prihvatila. I dok su se nakon dolaska hiljada ljudi granične provjere i restrikcije hitno donosile, Švedska je ostavila otvorena vrata za spajanje porodica i tražioce političkog azila, uprkos tome što je primila gotovo dvostruko više migranata po glavi stanovnika nego bilo koja druga zemlja Evropske unije.

Ili, pak, njen odgovor na pandemiju COVID-a 19. Kada su se druge zemlje zatvorile, Švedska je većinu poslova ostavila otvorenim, a svijet je ovaj nordijski eksperiment posmatrao radoznalo, ali i sa dozom straha. Može se reći da se Švedska prilično dobro snašla u pogledu manje stope smrtnosti od COVID-a 19, ali i sa ekonomskog stajališta.

Ne doživjeti rat, sukobe i revolucije još od Napoleonovih vremena pomoglo joj je u izgradnji ovakvog imidža. Zbivanja koja su tome doprinijela desila su se negdje drugdje, ne u Švedskoj. Ne mora se naglas reći da je tome kumovala i krivica koju Švedska osjeća zbog uloge u Drugom svjetskom ratu. Iako je bila neaktivna i na jednoj i na drugoj strani, švedska ruda željeza i izvoz ipak su hranili nacističku ratnu mašineriju, Jevreji koji su bježali ovdje nisu bili dobrodošli sve do 1943. godine, a njemačka vojska je nesmetano prelazila teritoriju Švedske tokom napada na Norvešku.

I dok je ostatak evropskog kontinenta nakon rata bio u ruševinama, sva švedska infrastruktura ostala je netaknuta, što je iskoristila za izgradnju sistema socijalne zaštite na kojem joj ostatak svijeta i danas zavidi. Iz ovoga je proizašla zemlja ogrezla u kontradikciji – i na mnogo načina, naivnosti. Kako se inače mogla zalagati za posredovanje, mir i pomirenje u svijetu, dok je istovremeno bila vrhunski izvoznik oružja?

Prisutan je i jedan tiši, samouvjeren osjećaj superiornosti.

Dan državnosti Švedske je kao nacionalni praznik prvi put to postao 2005. godine, ali ljudi još uvijek nisu sigurni kako ga treba obilježavati. Kada sam išao u školu, umjesto tog praznika slavili smo Dan Ujedinjenih nacija 24. oktobra. Nikada ne pjevajući švedsku himnu, sklopili bismo ruke i pjevali hit Michaela Jacksona i Lionela Richieja iz 80-ih We Are The World (Mi smo svijet).

Nismo morali ni imati prolaznu ocjenu iz historije da bismo završili srednju školu. Historija je, slično kao i patriotizam, bila stvar prošlosti. Nešto što su druge zemlje činile, a ne razvijena Švedska. Sada se možemo pohvaliti stvarima koje kreiramo za cijeli svijet - Bluetooth, pejsmejker, hodalica i zobeno mlijeko. Da ne spominjem sav taj moderan i pristupačan namještaj i odjeću – IKEA, H&M.

To, naravno, dovodi do toga da se mnogi Šveđani osjećaju pomalo neupućeno i nelagodno kada ih, na primjer, njihov praški vodič podsjeti na stvari koje su njihovi preci opljačkali i odnijeli u Švedsku tokom Tridesetogodišnjeg rata, ili kada Poljaci primijete da je ondašnja historijska brutalnost Švedske čak dospjela u himnu Poljske.

Nije svaka naivnost bila komična. Činjenica da su i švedski premijer i ministar vanjskih poslova ubijeni usred Štokholma zato što su šetali bez tjelohranitelja - za većinu stranaca je zapanjujuća, a za Šveđane nezamisliva. U konačnici, takve stvari se tu ne bi trebale dešavati.

Ipak, sada se čini da i historija i stvarnost brzo sustižu Švedsku. Jednom kada Turska da zeleno svjetlo, Švedska više neće biti neutralna, njen DNK bit će promijenjen. Postat će sličniji drugim evropskim zemljama.

I dok će se mnogi Šveđani tek zapitati šta se dogodilo tih proljetnih dana 2022. godine, ubrzo će shvatiti da članstvo u NATO-u ima svoje prednosti.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG