Svakodnevno kršenje Zakona o zabrani diskriminacije u BiH

Zakon o zabrani diskriminacije u BiH usvojen je 2009. godine, ali još uvijek nije zaživio u praksi iako je diskriminacija prisutna na svakom koraku. Ogroman broj građana, pa čak i nevladinih organizacija, uopšte ne zna za postojanje ovog zakona. Podizanje svijesti kod građana jedan je od ključnih segmenata kako bi se diskriminacija iskorijenila.

Kantonali sud u Mostaru prošle godine donio je prvu presudu na osnovu odredbi Zakona o zabrani diskriminacije. Roditelji maloljetnog dječaka godinama su se borila da osiguraju pravo na njegovo redovno obrazovanje. Majka Tidža Brkan kaže da su njenog sina, osim djece, maltretirali i učitelji.

„Naše dijete je prepušteno u prvom razredu maltene jednom haosu, gdje je doživio takav šok! Emocionalno i psihički je uništen, Morao je učiteljicu slušati da bi ga dvadeset i troje djece ismijavali, da bi ga maltretirali. To isto je i učiteljica radila, napuštala je čas kad vidi da su se djeca pokomešala. Napusti čas, ode u kuhinju, zadrži se, da bi došlo do tuče djece, da bi moje dijete bilo pretučeno. I kao takav srčani bolesnik, iako su imali sve nalaze, da je psihički i emocionalno slab i srčani bolesnik, oni jednostavno nisu odustajali.“

Njihov sin je dokazao da uz pomoć asistenata može pratiti redovnu nastavu, kaže otac Ramiz.

„Bili smo svjesni mogućnosti i sposobnosti našeg djeteta. Ne postoji stvar, lekcija, pjesma, bilo šta da može neko dijete, neki vršnjak u njegovom rangu zapamtiti. Uz dodjelu asistenta se pokazalo da su mogućnosti djeteta takve da dijete može plan i program zadovoljiti po redovnom planu i programu.“

Upravo je ova presuda bila zeleno svjetlo da svi oni koji su na bilo koji način diskriminisani, barem moralno, pred sudom zatraže odštetu. Zakon o zabrani diskriminacije u BiH usvojen je 2009. godine, a jedan od autora zakona i ekspert u oblasti zaštite od diskriminacije, Adnan Kadribašić, kaže da bi se ovaj zakon trebao koristi češće, jer je mali broj slučajeva pred bh. sudovima.

„Danas imamo svoju praksu slučajeva diskriminacije u Bosni i Hercegovini, što dokazuje da je Zakon poprilično kvalitetan pravni tekst koji je omogućio svim onim osobama koje smatraju da su diskriminirane da svoja prava zaštite putem sudova u BiH. Imamo slučajeve diskriminacije po vjeroispovjesti, imamo i prvi slučaj, nepravosnažno dokazane segregacije, jer su svi godinama govorili da su dvije škole pod jednim krovom problem našeg društva i diskriminacija. Sada je to, istina nepravosnažno, rečeno da se radi o obliku segregacije.“

U Bosni i Hercegovini je bila i prva presuda zbog seksualnog uznemiravanja na poslu, ističe Kadribašić.

„Rukovodilac u jednom preduzeću tri godine je javno verbalno seksualno uznemiravao svoju uposlenicu i pri tom se hvalio svim svojim kolegama, što je bilo dovoljno sudu da ga osudi na jednu godinu kazne zatvora. Znači, ta osoba ide sada bar godinu dana u zatvor.“

Ipak, predsjednica Helsinškog komiteta BiH Vera Jovanović smatra da Zakon o zabrani diskriminacije još uvijek nije zaživio u praksi i da je diskriminacija prisutna na svakom koraku.

„Prema nekim anketama koje su radile nevladine organizacije 80 posto građana se osjeća diskriminisanim i jednostavno lutaju i ne znaju koji su putevi da te svoje probleme diskriminacije riješe. Naravno da je ovaj zakon dao mogućnosti, međutim, problem je što ogroman broj građana, pa čak i nevladinih organizacija, uopšte ne zna za postojanje ovog zakona. A to znači da institucije, ne samo ministarstva, nego i centralna institucija, to su ombudsmeni, vrše mnogo veću edukaciju građana o postojanju tog zakona, o tome šta se smatra diskriminacijom i koje su mogućnosti da se građani zaštite od te diskriminacije. To je propušteno da se učini. Ministarstvo nije učinilo ništa, ombudsmeni su navodno imali nekih nastupa u medijima, međutim, očigledno po tome kakav je odziv samim njima – jer ako u prošloj godini imaju samo 195 predmeta, onda možemo vidjeti da građani o tom zakonu vrlo malo znaju.“

Upravo na to ukazuje i činjenica da Okružno tužilaštvo Istočno Sarajevo nikada nije imalo slučaj koji se odnosio na diskriminaciju. Sekretar Tužilaštva Neven Kramer:

„Što se tiče samog zakona, mislim da je zakon dobar, ali što se tiče same primjene ovog zakona, bojim se da se očigledno još nisu stvorili uvjeti za to. Mislim da je podizanje svijesti kod građana jedan od ključnih segmenata kako bi se diskriminacija iskorijenila. Ukoliko građani budu svjesni da je nad njima počinjena diskriminacija, i to prijave, onda se može puno toga uraditi.“

Vera Jovanović iz Helsinškog komiteta ističe da su čak i pojedini zakoni izvori diskriminacije.

„Imate zakone koji u svojoj primjeni izazivaju diskriminaciju, znači, prema jednima se primjenjuje na jedan način, prema drugima na drugi. To je naročito kod zapošljavanja, kod zapošljavanja žena, zapošljavanja mladih, zapošljavanje pripadnika konstitutivnih naroda koji su u manjini. Mi smo, nažalost, daleko od borbe protiv diskriminacije. Diskriminaciju imate i u zemljama Evropske unije, ali se ljudi bore s njom i postoje institucije koje se zalažu za to da se ona otkloni.“

Aleksandra Vuković iz trebinjskog Udruženja građana “ Stop mobbing” kaže da bi prijava za mobing moglo biti puno više, ali su radnici uglavnom neodlučni da tuže poslodavce.

„Jednostavno su radnici frustrirani mogućnošću otkaza i pristaju. Neizvjesnost sudskog spora je neminovna, a ako pogledamo kakva je sudska praksa, vidjećemo da je većina presuda u korist poslodavca.“

Pravni stručnjaci smatraju da se Zakon o zabrani diskriminacije treba mijenjati. Ali, pitanje je kada - jer ni presuda Suda u Strazburu u slučaju Sejdić i Finci, koja je pokazala da i Ustav BiH ima diskriminatorne elemente, još uvijek nije provedena.