Nema političke volje za pomirenje, a nacionalističke politike ne mogu se suočiti s prošlošću jer u njoj žive, rečeno je na predstavljanju rezultata istraživanja žrtava rata u Hrvatskoj u sisačkom kraju, jugoistočno od Zagreba. Od ukupno preko 2.200 žrtava, otprilike je podjednak broj Hrvata i Srba. Hrvatska i BiH trebale bi nakon presude Prliću i drugima započeti razgovore o obeštećenju, rečeno je na skupu.
Pomirenje je ključna riječ za našu budućnost, kazao je bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović na predstavljanju istraživanja o ratnim žrtvama u sisačkom kraju, a političke volje koja je za nju ključna nema ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji, ni u Bosni i Hercegovini.
„Pomirenje je dalje nego što je bilo pred pet, pa rekao bih i možda čak i pred 10 godina, jer političke elite danas međunacionalne sukobe i prošlost – rat, stradanja, žrtve i odgovornost – koriste za unutarnjopolitičke potrebe, a tom cilju služe i razmirice koje se potpiruje sa susjednim državama“, rekao je Josipović.
- Da li je propalo pomirenje naroda bivše Jugoslavije?
- Goldstein: Ustašizacija Hrvatske je civilizacijska regresija
Rad Haškog tribunala nije jedini mogući odgovor za izazov pomirenja i potrebni su komplementarni mehanizmi, poručila je voditeljica Centra za suočavanje sa prošlošću Documenta Vesna Teršelič, a osnova za rad regionalnih ili nacionalnih komisije za istinu je utvrđivanje činjenica o stradalima i nestalima. Osim toga, podjednako su važna simbolička i materijalna obeštećenja žrtvama, i - iako je nedavna haška presuda Prliću i drugima za ratne zločine nad Bošnjacima nešto što se tiče individualne kaznene odgovornosti - ona je iznijela procjenu Documente, Rekoma i beogradskog Fonda za humanitarno pravo da bi trebalo otvoriti razgovore između Hrvatske i Bosne i Hercegovine o tome.
„Smatramo da bi ti pregovori trebali započeti, ne samo u smislu individualnih obeštećenja, nego podrške Bosni i Hercegovini u smislu razvojne podrške, možda na tragu pregovora kakve su vodili Crna Gora i Hrvatska pa je Crna Gora doprinijela obnovi i razvoju poharanih Konavala.“
A nakon okončanja suđenja za ratne zločine nad hrvatskim logorašima u logoru Morinj sada se isplaćuje individualne odštete, kazala je.
Bavljenje konkretnim žrtvama i nestalima kako to rade nevladine udruge nije popularno i za njega ne postoji nikakva atmosfera, kazao je sveučilišni profesor Žarko Puhovski, a tome je tako jer nacionalizam počiva na emocijama, a ne na činjenicama, i jer se nacionalistička politika u svim postjugoslavenskim sredinama natječe sa drugima u postjugoslavenskom natjecanju u viktimologiji.
„Dakle, u natjecanju u tome tko je više nastradao, tko ima više žrtava, kome su više drugi krivi, a to znači zauzimanje dobrih pozicija za mogući naredni sukob. Njega – uvjeren sam – neće u vojnom smislu tako skoro biti, možda ga uopće neće biti, ali se stvara atmosfera. I treće – jedan broj tih ljudi jest upleten u ratna zbivanja: neki kao četnici direktno, kao srpski predsjednik, drugi indirektno, podržavajući današnje neoustaše kao recimo hrvatska predsjednica.“
Od takvih se ljudi ne može očekivati da se suoče s prošlošću, zaključio je Puhovski, jer oni u njoj žive i dobro se u njoj osjećaju.
Istraživačica Nives Jozić predstavila je rezultate istraživanja o ljudskim gubicima u ratu u Hrvatskoj 1991-1995 u Sisačko-moslavačkoj županiji, jugoistočno od Zagreba. Od ukupno 2.224 žrtve rata otprilike je podjednak broj Hrvata i Srba - Hrvata 1.017, a Srba 1.000. Najviše ih je poginulo 1991. godine – njih 1.025 i 1995. godine– njih 703. Većina svih žrtava su civili, njih 1.116.
„Od toga 689 su Hrvati i Hrvatice, a 417 su Srbi ili Srpkinje. To bi u postocima značilo da su blizu 56 posto žrtava Hrvati, a 34 posto žrtava Srbi.“
Među civilnim žrtvama 1991. godine na tom području je 518 Hrvata i 111 Srba, što demantira neke izvore koji tvrde daje 1991. godine u Sisku ubijeno i do 500 srpskih civila.
Neslužbene procjene su da je u ratu u Hrvatskoj poginulo oko 15.000 Hrvata i oko 9.000 Srba.
Facebook Forum