Naši kapaciteti su preopterećeni, kažu u nevladinoj udruzi Ženska soba, nakon što je zbog kampanje "Spasi me" i javnih prosvjeda u petnaestak hrvatskih gradova seksualno nasilje došlo u središte interesa hrvatske javnosti.
Javljaju se žrtve seksualnog nasilja i nasilja u obitelji iz cijele Hrvatske, interes medija je izuzetno porastao, obraća im se šira javnost, ukazujući na propuste u radu državnih institucija, javljaju se iz institucija i nevladinih udruga i odjednom traže specijaliziranu edukaciju ili se obraćaju povodom konkretnih slučajeva.
Psihologinja i koordinatorica zagrebačke nevladine udruge za ženska prava Ženska soba Maja Mamula ovako opisuje radni tempo Ženske sobe posljednjih tjedana:
"Vrlo često imamo situaciju da nas nazovu i kažu – Ženska sobo, što ćemo sada s ovim slučajem?"
"Čisto za komparaciju kako nam izgleda ovih zadnjih mjesec dana, u 2018. godini imali smo 57 pruženih usluga. U ovom trenu, u listopadu 2019. godine imali smo ih 280! I najvjerojatnije nismo sve uspjele zapisati, jer se događa i izvan radnog vremena, i vikendima i na sve načine", kaže Mamula.
Dodala je da je razmjerno tome povećan i broj prijetnji.
Iako konvencije Vijeća Europe i Istanbulska konvencija nalažu da države članice, odnosno države potpisnice konvencije imaju jedan centar za žene žrtve seksualnog nasilja na svakih 200.000 stanovnika, u Hrvatskoj koja ima 4,1 milijun stanovnika postoji svega jedan takav centar – ovdje u Ženskoj sobi. Kako to izgleda, pojasnila je voditeljica edukacijskog programa Antonija Hojt Ilić.
"To znači da u Ženskoj sobi ima devet zaposlenih osoba. Od njih četiri rade u okviru centra, a od njih četiri svega je jedna zaposlena na puno radno vrijeme. A to je zato što je velik dio tima rastrgan na sve strane u svrhu neumornog prikupljanja sredstava", požalila se Antonija Hojt Ilić.
Naime, veći dio sredstava osigurava se izravno kroz konkretne projekte – pola iz europskih sredstava, a pola iz sredstava hrvatskih ministarstava i lokalne samouprave.
"Ali opet ističem – to je kroz projekte. Nemamo sustavno i kontinuirano financiranje jedinog specijaliziranog servisa za žene žrtve seksualnog nasilja, a čuli smo koliko bi ih trebalo biti i kako bi trebali biti rasprostranjeni", upozorava Hojt Ilić.
Europski donatori misle da je financiranje takvih savjetovališta i centara obaveza i odgovornost države da osigura takve servise, međutim, hrvatska države ne prepoznaje rad i važnost ovog centra, a preuzela je obavezu osnivanja novih centara, žale se u Ženskoj sobi.
Zato traže da se rad centra ubuduće financira ne više preko projekata, već izravno iz proračuna, da se implementira Istanbulska konvencija, i da im se pomogne da otvore regionalne centre za pomoć ženama žrtvama seksualnog nasilja.
Za pokrivanje rada ženske sobe i za otvaranje tih centara bilo bi dovoljno četiri milijuna kuna, odnosno nešto preko pola milijuna eura.
"U ovom trenutku je naš prijedlog prema Vladi otvaranje regionalnih centara za pomoć ženama žrtvama seksualnog nasilja u Osijeku, Splitu i Rijeci. Ali mi se ne bi držali tog rada ili županije, nego govorimo o pokrivenosti cijelog tog šireg područja. Proračun kojeg tražimo baziran je na tome da postoji velik dio terenskog rada i pokrivanja okolnih županija", pojasnila je Maja Mamula.
Ženska soba zatražila je tim povodom razgovor s premijerom Andrejem Plenkovićem. Odgovor još čekaju.
Facebook Forum