Dok Vašington i Teheran vagaju diplomatiju u odnosu na rizik od obnavljanja sukoba, bivši zamenik pomoćnika ministra odbrane SAD za Bliski istok Majkl Patrik Malroj (Michael Patrick Mulroy) kaže da obe strane sada imaju snažne podsticaje da spreče ponovnu eskalaciju krize ako su spremne na kompromis.
U intervjuu za RSE, Malroj, koji je služio u prvoj administraciji predsednika Donalda Trampa (Trump), rekao je da postoji "nada" za sporazum jer i Vašington i Teheran "imaju interes da vide da se ovo završi", upozoravajući da bi pregovori i dalje mogli da propadnu ako se neka od strana preigra.
RSE: Predsednik Tramp je tokom sastanka kabineta rekao da Iran "veoma želi da postigne dogovor", ali je takođe upozorio da "ćemo možda jednostavno morati da završimo posao". On je isključio mogućnost ublažavanja sankcija u zamenu za ustupke u vezi s uranijumom. Iz vaše perspektive, koliko smo blizu diplomatskom proboju ili direktnoj vojnoj eskalaciji?
Majkl Patrik Malroj: Mislim da smo bliži nego što smo bili. Znam da su mnogi ljudi videli komentare koji stalno izlaze da smo na ivici, a nikada nećemo stići tamo, tako da su veoma skeptični – i mislim da je to fer.
Međutim, meni je jasno da predsednik Tramp ne želi da ovo ode u pat poziciju koja samo traje i traje. Iako mislim da je spreman da koristi vojnu eskalaciju, on razume da bi to imalo značajne posledice.
Iran, naravno, neće samo apsorbovati još jednu rundu vazdušnih udara. Oni će pokrenuti kontranapad. Očigledno, to bi bilo protiv snaga SAD, ali i protiv zemalja Zaliva, jer su već dokazali i svoju spremnost i sposobnost da to urade.
To bi dodatno pogoršalo upravo ono što Iran smatra da mu daje prednost – dramatično povećanje cene energenata širom sveta, uključujući i u SAD, u vreme kada se SAD približavaju izborima.
Istovremeno, (američka) blokada i pomorski pritisak ozbiljno su opteretili mogućnost režima da se finansira. Dakle, obe strane imaju interes da se ovo okonča. Mislim da postoji nada. Ali pitanje je da li su obe strane spremne na kompromis, jer tako funkcionišu pregovori.
RSE: Teheran insistira da su nedavni američki napadi ojačali njegovu poziciju, dok predsednik Tramp kaže da Iran sada "pregovara na ivici snage". Koji je najveći rizik od pogrešne procene s iranske strane?
Malroj: Mislim da Iran možda veruje da su izbori za Kongres toliko velika domaća politička briga za predsednika Trampa da će biti primoran da popusti oko stvari koje su čak i bolje za Teheran od JCPOA (nuklearnog sporazuma iz 2015. između Irana i svetskih sila). Ne mislim da će se to dogoditi. Očigledno je da on ne želi da njegova partija izgubi kontrolu nad Predstavničkim domom i Senatom, ali će ovo takođe posmatrati kao pitanje nasleđa svog predsedništva.
Deo tog nasleđa je da on ne može da pristane na nešto jednako ili manje restriktivno od JCPOA iz koga se povukao 2018. godine. U suprotnom, istoričari će se pitati: koja je uopšte bila svrha napuštanja sporazuma?
Kada su SAD još uvek bile u JCPOA, Iran nije imao ni približno nivo visoko obogaćenog uranijuma koji ima sada. Danas govorimo o otprilike 440 kilograma obogaćenog na 60 odsto – materijala koji bi potencijalno mogao da se koristi za skoro 1.000 bombi ako se dalje obradi. Prema JCPOA-u, obogaćivanje je bilo ograničeno na 3,67 procenata, što je veoma daleko od materijala za oružje.
Zato mislim da svaki budući sporazum mora biti restriktivniji od JCPOA. Ormuski moreuz takođe mora biti potpuno ponovo otvoren. A visoko obogaćeni uranijum mora biti ili uništen na mestu – nešto za šta je predsednik izgleda sve otvoreniji – ili premešten u treću zemlju.
RSE: Ranije ste upozorili da Iran koristi pomorski pritisak kao polugu uticaja. S obzirom na izveštaje koji sugerišu da bi Teheran mogao da traži delimičnu kontrolu nad koordinacijom brodskog saobraćaja u Ormuskom moreuzu zajedno sa zemljama poput Omana, da li bi moreuz dugoročno mogao biti adut u pregovorima?
Malroj: Već izgleda kao da je to postao. Važno je istaći da, iako se činilo da su SAD bile iznenađene iranskim zauzimanjem moreuza, to zapravo nije trebalo da bude tako. Ovo je problem bar od 1980-ih. Obaveštajna zajednica je svakako znala da je to bila namera Irana. U stvari, iranski parlament je već usvojio dekret kojim se navodi da će Iran zauzeti moreuz ako SAD napadnu. Niste morali biti u CIA-i da biste znali da će se to verovatno dogoditi.
Ali mislim da je neprihvatljivo dozvoliti Iranu da ima ikakvu suverenu kontrolu nad moreuzom. To je međunarodni plovni put. SAD nemaju ovlašćenja da daju suverenitet nad njim – mi smo samo jedna od 193 zemlje. Ako bi svaka zemlja pored glavne pomorske tačke odlučila da može da napada brodove, a zatim profitira od kontrole trgovine, to bi ozbiljno oštetilo globalnu ekonomiju. Već vidimo efekte samo ove krize. Zato mislim da međunarodna zajednica – ne samo SAD – treba da progovori i kaže da je to neprihvatljivo.
RSE: Predsednik Tramp i državni sekretar, (Marco) Rubio, obojica su rekla da će moreuz biti ponovo otvoren "na ovaj ili onaj način". Vojno gledano, šta bi zapravo bilo potrebno da SAD i njihovi saveznici to garantuju?
Malroj: Američka vojska to može da uradi ako joj se da zadatak. Ja sam pristrasan, očigledno, kao proizvod američke vojske, ali verujem da se to može uraditi.
SAD su već pozicionirale dve ekspedicione jedinice marinaca u toj oblasti, elemente 82. vazdušno-desantne divizije, veliki deo JSOC (Združene komande za specijalne operacije vojske SAD) i, siguran sam, značajna sredstva CIA-e. Vojno, ponovno otvaranje moreuza je moguće. Ali to bi imalo posledice. Ne bi se desilo bez žrtava, uključujući potencijalno značajne američke žrtve.
Najveći problem je konačno stanje. Recimo da SAD obezbede ključni teren oko Ormuskog moreuza i potisnu iranske ofanzivne kapacitete. Šta onda?
Da li SAD trajno garantuju slobodu plovidbe tamo dugoročnim vojnim prisustvom u aktivnoj borbenoj zoni? To bi bila ogromna politička odluka.
Rat je već izuzetno nepopularan u SAD. Uvođenje kopnenih snaga učinilo bi ga još nepopularnijim. Već se može videti otpor u Senatu, gde su se vodile diskusije o Rezoluciji o ratnim ovlašćenjima koja posebno zabranjuje kopnene trupe u sukobu – iako bi kopnene snage verovatno bile neophodne za potpunu kontrolu moreuza.
RSE: Čak i ako Iran zvanično ponovo otvori Ormuski moreuz, i dalje bi mogao da se osloni na mine, dronove, proksi snage ili taktike uznemiravanja kako bi izvršio pritisak na globalna tržišta. Da li je to realnija dugoročna pretnja?
Malroj: Da. Čak i ako Iran pristane da se vrati na status kvo pre 28. februara, kada je moreuz bio otvoren, uvek će zadržati mogućnost da ga ponovo zatvori. Iran ima hiljade pomorskih mina. Možda smo uništili mnoge od njih, ali mine je relativno lako proizvesti. Mogu ih brzo ponovo rasporediti koristeći male čamce ili automatizovane morske dronove.
I sve što Iran zaista treba da uradi jeste da ubedi komercijalnu brodsku industriju da je područje nebezbedno. Samo to praktično može da zaustavi pomorski saobraćaj. Dakle, moreuz će ostati moneta za potkusurivanje.
Ali SAD takođe imaju prednost. Imamo najmoćniju vojsku na svetu. Mogli bismo ponovo da pokrenemo vazdušne napade. Očigledno smo veoma efikasni u pronalaženju i gađanju ključnih iranskih lidera. Dakle, prednost postoji na obe strane.
Ali da, slažem se da će ovo ostati tačka pritiska u doglednoj budućnosti.
RSE: Godinama ste proučavali asimetrično ratovanje na Bliskom istoku. Da li se iranska pomorska strategija promenila tokom ovog sukoba, posebno posle gubitka ključnog rukovodstva mornarice Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC)?
Malroj: Mislim da vidimo evoluciju u ratovanju uopšte – ne samo u načinu na koji se Iran bori. SAD ubedljivo dominiraju konvencionalno, ali to možda više nije toliko važno. Iranska konvencionalna mornarica je uglavnom na dnu okeana i njegovo vazduhoplovstvo je znatno oslabljeno. Ali njegovi kapaciteti sa samoubilačkim dronovima nisu eliminisani, niti njegove mogućnosti da proizvodi te sisteme.
Dakle, pitanje postaje: Da li samo konvencionalna superiornost i dalje odlučuje ratove? Vidimo sličan razvoj događaja u Ukrajini. Ukrajinci su u suštini pobedili u pomorskoj bici u Crnom moru, a da čak nisu imali tradicionalnu mornaricu.
Istovremeno, svedoci smo brzog razvoja automatizovanih sistema i integracije veštačke inteligencije u ratovanje. To znači da SAD moraju fundamentalno da preispitaju nacionalnu odbrambenu strategiju. Da, imamo najnaprednije i najskuplje sisteme naoružanja na svetu, ali je sve teže održati misije presretača i kampanje precizno navođene municije zbog troškova i ograničenja u proizvodnji.
U Vašingtonu sada postoji fraza: "bacanje Ferarija na frizbije". Koristimo izuzetno skupe rakete presretače protiv veoma jeftinih ofanzivnih sistema dronova. Ta matematika dugoročno ne funkcioniše.
Dakle, SAD neće odustati od nosača aviona ili F-35, ali takođe moramo da priznamo da ratovi iscrpljivanja sve više postaju moderno bojno polje. Jeftini sistemi mogu da izazovu čak i najnaprednije vojske. Supersile će morati da se prilagode.
RSE: Nazad na mirovne pregovore, iranski državni mediji su nedavno cirkulisali, kako tvrde, nacrt okvira za sporazum – nešto što je Bela kuća odbacila kao izmišljeno. Šta vi mislite o tome?
Malroj: To je u velikoj meri u skladu s iranskim stilom pregovaranja. Iran se potpuno oseća ugodno u odugovlačenju pregovora. Bilo je potrebno dve godine da se finalizuje JCPOA. Režim je takođe veoma spreman da apsorbuje značajan bol, posebno među svojim stanovništvom. Sve dok Teheran veruje da su za SAD tačka pritiska novembarski izbori, verovatno će pokušati da produži pregovore kako bi iznudio bolje ustupke.
Ali to je opasna igra, zato što je predsednik Tramp već pokazao da je spreman da upotrebi vojnu silu – i tokom 12-dnevnog rata (između Izraela i Irana u junu 2025. koji je kasnije uključivao direktne američke udare) i u ovom trenutnom sukobu, koji je sada pod prekidom vatre.
Dakle, to postaje delikatan čin balansiranja. Moraćemo da vidimo koliko je Iran spreman da popusti, a koliko su SAD spremne da popuste, kako bi se postigao sporazum koji zaista traje.
RSE: Predsednik Tramp je takođe povezao ove razgovore sa širim regionalnim resetovanjem, uključujući potencijalno proširenje Abrahamovih sporazuma (sporazumi potpisani tokom Trampovog prvog mandata u kojima su posredovale SAD o uspostavljanju diplomatskih veza između Izraela i nekoliko arapskih država). Da li je to realno dok iranski sukob nije rešen?
Malroj: Abrahamovi sporazumi su svakako smatrani spoljnopolitičkim uspehom prve Trampove administracije i očigledno je da bi predsednik želeo da ih proširi. Moja pretpostavka je da predsednik Tramp uviđa – ili mu je direktno rečeno – da mnoge zemlje u regionu žele da se ovaj rat trajno okonča i ne žele da bude ponovo pokrenut. Zbog toga, neke zemlje mogu biti spremnije da razmotre pridruživanje Abrahamovim sporazumima.
S druge strane, ne vidim da će doći do većeg proširenja bez širih regionalnih rešenja, uključujući napredak u vezi s Gazom i Libanom. Ali predsednik verovatno bolje razume gde se ti razgovori nalaze nego ja, pošto direktno razgovara s regionalnim liderima.
Ako zemlje zaista razmatraju pridruživanje Abrahamovim sporazumima, možda bi predsednik bio spreman da napravi određene ustupke Iranu kako bi osigurao dogovor. Ali opet, i dalje ne mislim da bilo koji sporazum može biti jednak ili manje restriktivan od JCPOA.
RSE: Ako se postigne memorandum o razumevanju i nastavi se brodski saobraćaj, da li gledamo u trajno rešenje – ili jednostavno u pauzu u krizi?
Malroj: Nažalost, to bi moglo da se završi samo kao dugoročna pauza. Ako se blokada ukine, Iran bi mogao da zaključi da je aranžman zasad prihvatljiv. Vremenom će obnoviti svoj arsenal balističkih raketa, dopuniti svoje samoubilačke dronove i druge bespilotne sisteme i obnoviti prihode kroz izvoz energenata, prvenstveno u Kinu. Istovremeno, Teheran bi mogao da nastavi da odlaže trajni nuklearni sporazum.
I naravno, još uvek ne znamo puni obim iranskih tajnih nuklearnih napora. Znamo samo ono što znamo. Sve dok je IAEA (Međunarodna agencija za atomsku energiju) ograničena, to će i dalje biti glavna briga za SAD.
Mislim da bi na kraju, ako rok od 60 dana istekne bez trajnog sporazuma, ovaj sukob mogao ponovo da se pokrene. I ne mislim da je to u bilo čijem interesu – svakako nije u interesu regiona.