Posle 88 dana digitalne izolacije, koju je NetBlocks opisao kao "najduže obustavljanje interneta na nacionalnom nivou", Iran je počeo delimično da obnavlja pristup internetu, dok se pregovori s Vašingtonom nastavljaju uz obnovljeni vojni pritisak u Zalivu.
Da bi se razjasnilo šta znači delimično digitalno otvaranje Teherana i da li se trenutni razgovori mogu razviti u održivi prekid vatre, RSE je razgovarao sa Čarlsom Danom, bivšim visokim američkim diplomatom i zvaničnikom nacionalne bezbednosti koji je proveo više od 24 godine u vladinoj službi, uključujući i kao direktor za Irak u Savetu za nacionalnu bezbednost tokom administracije Džordža Buša mlađeg (George W. Bush).
RSE: Iran je delimično obnovio pristup internetu nakon 88 dana obustave. Sa strateškog stanovišta, da li ovo ponovno otvaranje sugeriše da režim veruje da je obuzdao unutrašnje nemire ili je to više ekonomski ustupak usmeren na sprečavanje dubljeg komercijalnog kolapsa?
Čarls Dan: Možda je malo i jedno i drugo, ali ja to prvenstveno tumačim kao pokazatelj da se režim trenutno oseća sigurnije da je izdržao američki i izraelski napad. To je došlo po cenu velikog razaranja njihove vojske i mnogih civilnih meta, ali su to izdržali i nisu videli masovnu pobunu protiv vlade tokom ovog perioda.
Mislim da i oni osećaju da pregovori sada verovatno idu u njihovom smeru. Sve je sada na stolu, uključujući budućnost njihovog nuklearnog programa, umesto ranijih poziva na bezuslovnu predaju. Dakle, ovo više vidim kao pokazatelj da su dovoljno sigurni da obnove neki nivo povezanosti kako bi ljudi mogli da vide šta se dešava. Mnoge vesti mogu zapravo ojačati režim u očima stanovništva. Istovremeno, ekonomski uticaj gašenja je bio značajan. Iranskim preduzećima je potreban pristup internetu da bi funkcionisala, tako da je to svakako takođe faktor.
RSE: Iranska ekonomija je i dalje pod intenzivnim pritiskom. Ako Teheran delimično ponovo otvara pristup da bi održao domaću trgovinu, kako ta ekonomska ranjivost utiče na njegov uticaj u pregovorima s Vašingtonom?
Dan: Ekonomski uticaji su veoma ozbiljni za prosečnog Iranca. Inflacija se otela kontroli, uvoz je strogo ograničen, izvoz je ograničen, a rijal je nestabilan. Obični ljudi značajno pate.
Ali što se tiče samih pregovora, mislim da su te ekonomske brige sekundarne. Režim veruje da zasad uglavnom kontroliše stanovništvo i čini se da je spreman da apsorbuje teške ekonomske posledice sve dok je na vlasti.
Dakle, ne mislim da je rukovodstvo previše fokusirano na ekonomske teškoće prosečnog iranskog građanina kada je u pitanju ono što nudi za pregovaračkim stolom. Njegov prioritet je očuvanje režima.
RSE: Blokada je u početku pomogla da se prikrije sveobuhvatna bezbednosna represija tokom američko-izraelskih udara. Šta ovaj selektivni povratak povezanosti na internet govori o poverenju režima u sopstvenu stabilnost?
Dan: Mislim da je režim trenutno prilično samouveren. Spremni su da ponovo otvore delove interneta jer je veliki deo međunarodnih narativa sada fokusira na to da Vašington želi dogovor i da traži izlaz.
Iransko rukovodstvo želi da javnost vidi poruke koje pojačavaju njegov stav – naime, da se Iran suprotstavio Izraelu i Sjedinjenim Državama i da je preživeo.
To ne umanjuje duboko narodno nezadovoljstvo unutar Irana. Videli smo ponovljene talase protesta, uključujući i najskorije demonstracije koje su nasilno ugušene u januaru. Ali, zasad režim izgleda posvećen upotrebi sile koju smatra neophodnom da bi održao kontrolu, i misli da ta strategija funkcioniše.
Ormuski moreuz u centru razgovora
RSE: Koji je napredak zapravo postignut u pregovorima? Šta je sada na stolu, a ranije nije bilo?
Dan: Najvažnije pitanje na stolu sada je budućnost Ormuskog moreuza – da li će biti otvoren, ko ga kontroliše i ko profitira od njega. Pre američkih i izraelskih udara, to čak nije ni bilo centralno pitanje.
Sada je to postalo jedan od ključnih razloga zašto se iranski režim oseća sigurnije u pregovorima.
U međuvremenu, druga pitanja su neizvesna, posebno nuklearno pitanje. Sjedinjene Države su sada spremne da ponovo pregovaraju o iranskom nuklearnom programu, a diskusije su prema izveštajima uokvirene oko vremenskog roka od 30 do 60 dana.
Ono što je zapanjujuće jeste da smo se praktično vratili pregovorima o istim središnjim pitanjima koja su bila centralna za nuklearni sporazum iz 2015. Ali u ovoj fazi, još uvek uglavnom govorimo o razgovorima. Detalji ostaju veoma neizvesni, a događaji bi se mogli veoma brzo promeniti.
RSE: Ko je trenutno u boljoj poziciji? Da li obe strane veruje da vreme radi u njihovu korist?
Dan: Lično verujem da Iran misli da je vreme na njegovoj strani. Iz perspektive Teherana, on je već apsorbovao veliki vojni napad i preživeo politički.
Iranski lideri takođe razumeju političke pritiske s kojima se suočava Vašington. Oni veruju da su Sjedinjene Države pod sve većim pritiskom da obezbede dogovor umesto da nastave dugotrajna neprijateljstva.
Dakle, s pravom ili ne, Teheran izgleda veruje da ako ostane strpljiv i spreman da podnese dodatni pritisak, može izaći iz pregovora u relativno snažnoj poziciji.
RSE: Posle novih američkih udara, kako bi izgledao realističan okvir za održivi prekid vatre?
Dan: Počinje s Ormuskim moreuzom. Iran bi morao da ukine ograničenja u pogledu brodskog saobraćaja, a takođe bi moralo da dođe do pomaka u vezi s ograničenjima koja utiču na iranski brodski saobraćaj.
Drugi glavni element je uspostavljanje okvira za buduće nuklearne pregovore. I dalje postoje velika neslaganja oko iranskih zaliha obogaćenog uranijuma, šta će se desiti s tim i pod kojim uslovima bi došlo do ublažavanja sankcija.
Ako se obe strane mogu složiti oko ta dva elementa – pomorske stabilnosti i okvira za nuklearne pregovore – onda bi to moglo da formira osnovu za trajniji prekid vatre.
'Iranski narod je zaboravljen'
RSE: Vašington je prema izveštajima zahtevao da Teheran preda svoje zalihe visoko obogaćenog uranijuma pre nego što se ponudi značajno ublažavanje sankcija. Da li sadašnje iransko rukovodstvo ima političkog prostora na unutrašnjem planu da napravi takav ustupak?
Dan: To je veoma važno pitanje jer je veliki deo visokog iranskog rukovodstva koje je ranije imalo autoritet u ovim pitanjima ubijen tokom američko-izraelskih udara.
Unutrašnje funkcionisanje režima je sada neprozirnije nego što je bilo čak i pre šest meseci.
Nuklearni program je dugo bio povezan s iranskim nacionalizmom, i pre i posle Islamske revolucije. Odustajanje od obogaćenog uranijuma bi stoga bilo politički veoma teško.
Ono što iranski zvaničnici stalno govore jeste da ne žele da predaju te zalihe. Ako bi ikada razmotrili takav potez, očekivali bi ogromnu isplatu zauzvrat – ublažavanje sankcija, pristup zamrznutoj imovini i verovatno značajne ekonomske podsticaje.
RSE: Sa stanovišta vojnog planiranja, koliko je teško Pentagonu da se pripremi za dugoročne operacije dok diplomatski signali nastavljaju da se menjaju?
Dan: Izuzetno je teško jer sami strateški ciljevi ostaju nejasni. Pentagon razume široke konture onoga za šta bi možda trebalo da se pripremi, ali izgleda da ne postoji čvrsto definisan dugoročni okvir.
Istovremeno, Iran je pokazao da je sposoban da proširi konfrontaciju – ugrožavajući brodske rute, gađajući ekonomsku infrastrukturu i potencijalno uključujući savezničke grupe drugde u regionu.
Ta kombinacija političke neizvesnosti i taktičke nepredvidivosti čini dugoročno planiranje mnogo težim.
RSE: Šta je sa samim iranskim društvom? Posle meseci izolacije, ekonomskih teškoća i ratnog pritiska, koliko je iransko civilno društvo danas otporno?
Dan: Po mom mišljenju, sam iranski narod je uglavnom zaboravljen od strane kreatora politike sa svih strana. Trampova administracija je uputila niz poziva iranskom narodu da jednostavno ustane i preuzme svoju vladu, ali uglavnom je sam iranski narod sporedna misao u svemu što su SAD govorile i radile u vezi s ovom krizom, što mislim da je velika greška.
Istovremeno, iransko društvo se pokazalo izuzetno otpornim, čak i suočeno s ekstremnim nasiljem režima. Oni su iznova i iznova odlučivali da ustanu i iskažu svoje nezadovoljstvo.
Režim je, naravno, koristio lažna hapšenja, montirana suđenja, pogubljenja, zatvaranje organizacija civilnog društva koje je smatrao pretnjom – sve te alate iz autoritarnog arsenala da ih ućutka, i još nije potpuno uspeo. Dakle, koliko god iranski narod izgledao tiho u ovom trenutku, očekujem da ćemo videti još nemira u budućnosti. Jednostavno ne možemo da ukažemo na to kada će se to tačno dogoditi ili koje će okolnosti to izazvati.
RSE: Na kraju, gledajući unapred na mesece koji dolaze, koje bi kriterijume i Vašington i Teheran morali da ispune kako bi prešli s vojne konfrontacije na stabilniji diplomatski okvir?
Dan: Prvo, mora postojati bezbedan međunarodni brodski saobraćaj kroz Ormuski moreuz. To je fundamentalno za vraćanje izvesne mere stabilnosti u Zaliv.
Drugo, potreban je stalni pregovarački okvir koji je izolovan od neposredne vojne eskalacije. Nuklearno pitanje je samo jedan deo šireg odnosa između SAD i Irana.
Ali ništa od ovoga nije zagarantovano. Nivo nepoverenja ostaje izuzetno visok i obe strane ostaju duboko skeptične prema namerama druge strane. Dakle, iako se okvir za stabilnost može opisati, sama situacija ostaje veoma nestabilna.