Djeluje da su Sjedinjene Američke Države i Iran blizu postizanja dogovora o okončanju rata koji traje 12 sedmica, iako se konačni sporazum ne smatra izvjesnim, a ključni detalji i dalje ostaju neriješeni.
Prema izvještajima mogući dogovor bi ponovo otvorio Hormuški moreuz, ključnu arteriju za globalne zalihe nafte, ali bi odgodio pregovore o iranskom nuklearnom programu za kasniju fazu.
U intervjuu za Radio Slobodna Evropa, Jason H. Campbell, viši saradnik Middle East Instituta i bivši zvaničnik Pentagona tokom prve Trumpove administracije, kaže da je potencijalni dogovor "vjerovatno najmanje loša opcija koja je dostupna administraciji."
RSE: Američki predsjednik Trump kaže da je dogovor s Iranom blizu. Iz vojne i strateške perspektive, šta još mora biti riješeno prije potpisivanja sporazuma?
Campbell: Mislim da najveća neriješena pitanja zapravo nisu direktno povezana s vojnim ishodima. Ona su više strateška, i tu detalji onoga što se trenutno pregovara postaju ključni.
Ono što čujemo, doduše kroz curenje informacija i nezvanična izvještavanja s različitih strana uključenih u pregovore, jeste da ovo sve više liči na memorandum o razumijevanju koji bi stvorio privremeni prekid neprijateljstava. Prema tom aranžmanu, američka mornarica bi se, navodno, povukla iz blokade koju je provodila posljednjih nekoliko sedmica, a Iran bi ponovo omogućio slobodan prolaz kroz Hormuški moreuz, barem u periodu od 30 do 60 dana.
Ali ako su ti izvještaji tačni, Iran bi također dobio pristup do oko 25 milijardi dolara odblokirane imovine i zadržao određenu, ako ne i potpunu sposobnost prodaje nafte na otvorenom tržištu. Istovremeno, centralno strateško pitanje za Sjedinjene Države, budućnost iranskih zaliha visoko obogaćenog uranija i šireg nuklearnog programa, bilo bi odgođeno za kasnije pregovore.
Dakle, kada se pogleda ova ravnoteža, to je u velikoj mjeri pokušaj vraćanja na neku vrstu statusa quo prije početka operacije “Epic Fury” krajem februara, ali ovaj put s Iranom koji ima mnogo veću polugu u vezi s Hormuškim moreuzom i sada pristup milijardama dolara koje ranije nije bilo.
Opet, detalji su nezvanični u ovom trenutku, ali mislim da će predsjednik Trump imati težak zadatak da ovo predstavi kao pozitivan ishod osim ako tokom ovog perioda od 30 do 60 dana, koji bi obuhvatio memorandum o razumijevanju, što je još uvijek prilično nejasno, ne dođe do nekog nuklearnog dogovora koji izgleda bolje od JCPOA [Zajedničkog sveobuhvatnog plana djelovanja] kojeg je prije deceniju potpisala Obamina administracija.
RSE: Koliko realno Washington može biti siguran da je iranska nuklearna putanja značajno narušena?
Campbell: Jedan od detalja koji je nezvanično procurio jeste da bi Iran mogao pristati da se odrekne ili prenese kontrolu nad oko 400 kilograma visoko obogaćenog uranija, što bi činilo većinu njegove zalihe.
Međutim, čak i ako se to dogodi, Iran bi i dalje zadržao dovoljno uranija obogaćenog na 60 posto koji bi, ako se dodatno obogati do nivoa za oružje, potencijalno mogao biti korišten za jednu ili dvije nuklearne bojeve glave. Dakle, iako Teheran možda odustaje od dijela zaliha, i dalje bi zadržao određeni nivo nuklearnog kapaciteta.
I u širem smislu, oni i dalje insistiraju da, kao potpisnica Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, imaju pravo da nastave obogaćivanje uranija. Dakle, detalji ovdje će biti vrlo važni.
RSE: Rekli ste da Hormuški moreuz ostaje ključna poluga Irana. Da li je Teheran pokazao da čak i pod pritiskom može i dalje poremetiti globalna energetska tržišta?
Campbell: U ovom trenutku, apsolutno. Iran je pokazao da kroz asimetrične taktike može značajno poremetiti međunarodni pomorski saobraćaj. Iskreno, s obzirom da se radi o privatnom sektoru, nije nužno potrebno čak ni potapanje brodova da bi se negativno utjecalo na protok saobraćaja. Sama prijetnja da bi mogli ponovo koristiti takve taktike, da postave mine, možda, u moreuzu, može potpuno zaustaviti saobraćaj.
Dakle, način na koji će se to rješavati biće vrlo važan i osjetljiv u budućnosti. Već sada vidimo da neke zaljevske države i druge zemlje rješavaju svoje neposredne sigurnosne brige. One potpisuju odbrambene sporazume s ukrajinskim kompanijama, na primjer, koje su vrlo sposobne da koriste dronove kao odbrambeno oružje protiv nekih Shahed dronova i niskoletećih krstarećih projektila koje je Iran preferirao ovaj put.
Dakle, vidimo promjene dinamike, ali u doglednoj budućnosti Iran će i dalje zadržati barem prijetnju da može kontrolisati moreuz.
RSE: Američka pomorska blokada izgleda da vrši ekonomski pritisak na Iran. Da li to mijenja ponašanje Teherana?
Campbell: Trenutno, mislim da to učvršćuje odlučnost režima, posebno s obzirom na promjene u vodstvu koje su uslijedile nakon nekoliko visokoprofilnih atentata.
Trenutno rukovodstvo izgleda ideološki rigidnije i manje spremno da vjeruje ni Sjedinjenim Državama ni Izraelu tokom pregovora. Dakle, vidite režim koji je sve čvršći, koji razumije dio poluga koje posjeduje. Trenutno, mislim da oni, donekle s razlogom, smatraju da mogu izdržati ekonomski pritisak pomorske blokade više nego što globalna ekonomija može izdržati nastavak zatvaranja moreuza.
RSE: Ako pregovori propadnu i borbe se nastave, kako bi izgledala prva faza vojnih operacija?
Campbell: Ono što treba razumjeti od početka jeste da su vojne opcije Sjedinjenih Država zapravo prilično ograničene. Već smo vidjeli četiri do šest sedmica kontinuiranih bombardovanja i zračnih udara koji na kraju nisu uspjeli promijeniti režim niti dovoljno degradirati njegove vojne sposobnost, sigurno ne dovoljno da se strateški pomjeri ravnoteža u korist Washingtona.
S obzirom na vojne resurse u regionu, SAD bi mogle ponovo pokrenuti takve udare na ograničen period, ali bez velike mobilizacije snaga ne bi došlo do veće eskalacije u punom smislu.
Predsjednik Trump je zaprijetio da bi mogao ciljati ključnu civilnu infrastrukturu u novim napadima kao sredstvo pritiska na režim da se vrati pregovorima. Problem je što smo već vidjeli da bi Iran vjerovatno uzvratio širom Zaljeva i arapskog svijeta protiv ključnih američkih partnera sličnim napadima koji bi mogli biti jednako štetni za njih.
To bi moglo dovesti SAD i neke od tih zemalja, čije su zalihe municije već značajno smanjene u posljednjih nekoliko sedmica, u vrlo tešku poziciju. Dakle, iako administracija drži prijetnju vojne akcije ako pregovori propadnu, realnost je da su opcije koje bi promijenile odnos snaga bez preuzimanja ogromnih rizika prilično ograničene.
RSE: Šta američki vojni planeri sada shvataju o Iranu i regionu što možda nisu u potpunosti razumjeli prije 11 sedmica?
Campbell: Mislim da će iz ovoga proizaći spoznaja da relativno osnovne asimetrične sposobnosti mogu nadvladati neke od sofisticiranih sistema koje su SAD i njihovi regionalni partneri razvili, posebno kada je riječ o protivzračnoj i protivraketnoj odbrani.
To će zahtijevati potpuno preispitivanje načina na koji SAD planiraju buduće krize. Također će zahtijevati ulaganja u municiju i sisteme koji možda nisu toliko skupi ili "atraktivni", ali su se pokazali apsolutno neophodnim.
To se odnosi i na pomorski sektor. Na primjer, idealni brodovi za pratnju kroz Hormuški moreuz bili bi fregate. Ali američka mornarica je ukinula fregate prije nekoliko godina i više nema ništa dovoljno malo za takvu operaciju. SAD također više nemaju minolovce stalno bazirane u regionu.
Dakle, ovaj sukob je pokazao da je, uprkos velikoj snazi američke vojske, ona ranjiva u ovakvom scenariju i da će morati promijeniti pristup budućim situacijama.
RSE: Da li je ovaj sukob promijenio način na koji američki partneri u Perzijskom zaljevu vide Washington i regionalnu sigurnost?
Campbell: Mislim da jeste. Gledajući širu sliku, SAD će i dalje ostati važan partner, i odabrani partner, za mnoge od ovih država u pitanjima sigurnosti i odbrane.
Ali neke neizgovorene pretpostavke u tim odnosima, posebno ideja da će SAD uvijek moći doći u pomoć ako ove zemlje budu napadnute od strane Irana, su oslabljene.
To se već vidi u regionu. Na primjer, Saudijska Arabija i Pakistan su formalizirali sigurnosni sporazum. Također vidimo više razgovora između Katara, Turske i Egipta.
Dakle, iako odnos sa Sjedinjenim Državama ostaje važan, on se također mijenja i neke zemlje traže alternativne ili barem dopunske regionalne sigurnosne aranžmane.
RSE: S obzirom na nedavne događaje, da li iransko rukovodstvo smatra da pregovara iz pozicije snage?
Campbell: Mislim da to apsolutno vjeruju. Iran izgleda odlučan da osigura garancije da ni SAD ni Izrael neće izvoditi dalje napade na iransku teritoriju ili saveznike poput Hezbollaha u Libanu.
To može stvoriti težak odnos između Washingtona i Izraela jer bi svaki trajni sporazum vjerovatno zahtijevao sveobuhvatan prekid vatre, a ne djelimične ili privremene pauze koje smo vidjeli u Gazi, Libanu i drugdje.
Postoje i dugogodišnje razlike između Washingtona i Izraela u pogledu prioriteta oko Irana. Izrael se historijski fokusirao ne samo na nuklearni program Irana, već i na njegov raketni program i mrežu regionalnih posrednika. Nasuprot tome, javna komunikacija Trumpove administracije bila je mnogo uža i fokusirana gotovo isključivo na nuklearno pitanje.
Dakle, ta strateška razlika između Washingtona i Jerusalema ostaje važna.
RSE: Nakon mjeseci sukoba, napetosti u Zaljevu i strahova od šireg rata, da li se region kreće ka stvarnom diplomatskom rješenju ili se samo priprema za novu fazu konfrontacije?
Campbell: Mislim da Bijela kuća sve više dolazi pred dvije vrlo teške opcije.
Jedna opcija bi uključivala veliku vojnu eskalaciju koja bi zahtijevala ogromne resurse i snage. Druga je postizanje političkog sporazuma koji bi, kada se detaljno analizira, mogao izgledati manje sveobuhvatan od ranijih nuklearnih sporazuma koji su bili oštro kritizirani u Washingtonu.
Dakle, mislim da idemo prema toj drugoj opciji, koja možda nije dobra, ali je vjerovatno najmanje loša opcija koja je trenutno dostupna administraciji.