Bio je to prvi javni radni sastanak ruskog predsednika Vladimira Putina posle Nove godine.
Ipak, američki napad na Venecuelu – bliskog saveznika Moskve – i hapšenje njenog predsednika prethodne nedelje nisu bili na dnevnom redu, barem ne javno.
Niti sve snažniji protesti koji potresaju Iran – još jednog vitalnog saveznika Moskve. Čak ni Kuba, čija je vlada pod stresom zbog previranja u Venecueli, nije razmatrana.
Na dnevnom redu Putinovog javnog sastanka 12. januara – s tehnokratskim zamenikom premijera – bila je ruska proizvodnja, zajedno s njenim oronulim svemirskim programom.
Moglo bi se pomisliti da bi kaskada destabilizacije ili urušavanja saveznika izazvala snažniji odgovor Moskve. Kremlj je negovao te odnose godinama, ako ne i decenijama, delimično iz ekonomskih i vojnih razloga, delimično da bi nadmudrio SAD.
Takođe se godinama borio protiv "obojenih revolucija" – antivladinih protesta za koje tvrdi da su samo pokušaji SAD da potkopaju vlade naklonjene Moskvi.
Međutim, izjave ruskih zvaničnika koje su bile daleko od gromoglasnih – a da se ne pominje potpuno Putinovo ćutanje – o događajima u Venecueli i Iranu izazvale su čuđenje među posmatračima Rusije.
"Rusi moraju nešto da kažu o ovim pitanjima, pa će (Ministarstvo spoljnih poslova) izaći s očekivanim formulacijama i očekivanim kritikama, ali generalno ruski sistem ne želi da kritikuje SAD previše drsko, zato imate potpunu tišinu iz Kremlja i od Putina", rekla je Hana Note (Hanna Notte), direktorka Programa za neširenje oružja za Evroaziju u Centru za studije neširenja oružja Džejms Martin.
"Ova američka administracija deluje nekažnjeno prilično efikasno, sledeći svoje interese, uključujući i vojna sredstva, i izvlači se s tim; to takođe čini da Rusija izgleda slaba", rekla je Note. "Mislim da Rusija zaista ne može ništa da učini da promeni kurs delovanja SAD ili da ih nekako obuzda. I tako u takvoj situaciji: šta će Vladimir Putin reći? I zato on ništa ne kaže."
"Ne bih rekla da ćute", rekla je Nikol Grajevski (Nicole Grajewski), ekspertkinja za Bliski istok i vanredna profesorka na Pariskom institutu političkih nauka (Sciences Po). "Rekla bih da možda jednostavno ne vidimo šta rade iza kulisa, posebno u Iranu."
Ruslan Sulejmanov, bivši novinar i stručnjak za Bliski istok, rekao je da izostanak gnevnih osuda – povodom Irana, Venecuele ili čak svrgnutog sirijskog diktatora Bašara al Asada – takođe odražava najvažniji prioritet Moskve ovih dana: Ukrajinu.
"Kremlj je očigledno trenutno preokupiran potpuno drugim problemima", rekao je za Sulejmanov, koji radi u Nemačkoj u Centru za nove evroazijske strategije.
"Za Putina je osvajanje još jednog sela u Ukrajini daleko važnije od spasavanja Asadovog režima, kao što smo videli, ili Madura u Venecueli, ili još više, ajatolaha Alija Hamneija u Iranu", rekao je on za Karent tajm (Current Time – televizijska i digitalna mreža na ruskom jeziku kojom upravlja RSE).
'Kategorički neprihvatljivo'
U prošlosti, kada bi se dogodio neki veliki geopolitički događaj – vojni napad, destabilizujući antivladini protesti, sporni izbori – i Vašington bio direktno ili indirektno umešan, ruski zvaničnici bi brzo reagovali, pozivajući na uzdržanost ili pozivajući druge zemlje – čitaj: Sjedinjene Američke Države – da se ne mešaju.
Putinov sada već čuveni govor u Minhenu 2007. godine, u kojem žestoko kritikovao spoljnu politiku SAD, bio je karakterističan: "Jedna država – Sjedinjene Države – prekoračila je svoje nacionalne granice u svakoj sferi."
Od povratka američkog predsednika Donalda Trampa (Trump) u Belu kuću prošlog januara, Kremlj je ublažio svoje najoštrije kritike Vašingtona, dok je istovremeno usmerio pogled na Evropu i NATO, posebno u vezi s ratom u Ukrajini.
Nakon što su američke specijalne snage upale u Karakas 3. januara, ubivši desetine čuvara i zarobivši Nikolasa Madura (Nicolas) i njegovu suprugu i odveli ih na američki ratni brod koji je čekao, rusko Ministarstvo spoljnih poslova nazvalo je to "činom oružane agresije... što izaziva duboku zabrinutost i zaslužuje osudu".
Kada su se američke snage 7. januara upale na naftni tanker i zaplenile ga nekoliko nedelja pošto je isplovio iz voda Venecuele – tvrdeći da plovi pod ruskom zastavom – prva reakcija iz Moskve bila je od Ministarstva saobraćaja, u legalističkoj objavi na Telegramu koju je potom ponovo prosledilo Ministarstvo spoljnih poslova.
Nakon što su američke vlasti oslobodile dvojicu ruskih državljana koji su bili zadržani na brodu, portparolka ministarstva Marija Zaharova inače oštrog jezika, bila je puna hvale, poimence zahvaljujući Trampu.
Po pitanju Irana, gde su se antivladini protesti ubrzali od početka demonstracija 28. decembra, ruske javne izjave su ograničene.
Kada je Tramp 12. januara upozorio da Vašington razmatra "nekoliko veoma teških opcija" protiv Irana, Sergej Šojgu, šef ruskog Saveta bezbednosti, razgovarao je telefonom s iranskim kolegom Alijem Laridžanijem.
Šojgu, dugogodišnji Putinov poverenik, osudio je "još jedan pokušaj spoljnih sila da se mešaju u unutrašnje poslove Irana".
Dan kasnije, Ministarstvo spoljnih poslova oštro je reagovalo na svoj karakterističan način, navodeći da su pretnje Bele kuće Teheranu "kategorički neprihvatljive".
Zaharova je takođe okarakterisala iranske proteste kao "obojenu revoluciju", što signalizira da Moskva veruje da su demonstracije podstakle neodređene spoljne sile.
'Iran je mnogo važniji za Rusiju nego Venecuela'
Međutim, što se tiče Kremlja, o događajima u poslednje vreme nije bilo ništa osim tišine.
Putinov sastanak 12. januara sa zamenikom premijera Denisom Manturovim bio je uglavnom tehnički i ekonomski. Nije bilo pomena ni o kakvim stranim previranjima.
Na drugom javnom sastanku, održanom 14. januara, Putin je razgovarao o bezbednosti u saobraćaju s drugim zamenikom premijera i čestitao mu na "postignućima u građevinskoj industriji u 2025. godini".
Izostanak oštrijih reakcija može se makar delomice pripisati ruskim praznicima. Prve dve nedelje januara obično su miran period u Rusiji zbog Nove godine i pravoslavnog Božića.
Invazija na Ukrajinu, koja se bliži četvrtoj godišnjici, takođe je prioritet koji potpuno zaokuplja Kremlj. Taj sukob je takođe ograničio mogućnosti Moskve na druge načine, iscrpljujući ljude i oružje i izobličavajući rusku ekonomiju.
"Nema smisla da Rusi previše pažnje posvećuju tim pitanjima", rekao je Sergej Radčenko, istoričar i profesor na Školi za napredne međunarodne studije Džons Hopkins. "Ako stvari krenu po lošem, ne mogu mnogo da urade povodom toga. Zato su samo ponudili misli i molitve povodom američko-izraelskih udara na Iran, a bili su tihi o Venecueli."
Kao i Note, Radčenko kaže da Kremlj pokušava da ostane u milosti Trampove administracije.
"Više nema revolucionarnog sveta i Kremlj je veoma daleko od toga da preuzima bilo kakvu vodeću ulogu u njemu", rekao je Radčenko. "Dakle, oni mogu pragmatično da umanjuju značaj toga, shvatajući da im izazivanje haosa neće doneti ništa dobro i da će potencijalno potkopati rusku diplomatiju prema SAD u ukrajinskom sukobu."
Odsustvo ljute retorike takođe se uklapa u obrazac koji datira još iz decembra 2024. godine, kada se još jedan čvrst saveznik – sirijski predsednik Asad – iznenada urušio, lišavajući Moskvu velikog bliskoistočnog partnera, za čiju podršku je intervenisala deceniju ranije.
S Venecuelom koja je pola sveta udaljena, mogućnost Moskve da utiče na događaje je još ograničenija.
Ako operacije SAD u Venecueli dovedu do kolapsa kubanske komunističke vlade – čije veze s Moskvom datiraju iz 1960-ih – to će takođe biti problematično. Međutim, Rusija će verovatno biti ograničena u svom odgovoru, rekli su stručnjaci.
U pogledu Iranom, s kojim Rusija deli vodenu granicu, to je potencijalno urgentnije, rekla je Grajevski.
"Ako Iran padne, za Rusiju to nije samo poniženje, to je verovatno poslednji otpor autoritarnih zemalja koje se svrstavaju uz nju... nije to Severna Koreja", rekla je ona.
"Iran je mnogo važniji za Rusiju nego što je bila Venecuela", rekla je Grajevski. "Tako da Rusi imaju lični interes da osiguraju opstanak režima."