Razgovarala: Masha Durkalić
Laurent Richard je nagrađivani istraživački novinar iz Francuske, i autor više od 20 dugometražnih televizijskih istraživačkih filmova. Radio je u Iraku, Palestini, Kašmiru, Azerbejdžanu, istražujući duhansku i farmaceutsku industriju i finansijske institucije. Laurent je također osnivač platforme Forbidden Stories (Zabranjene priče), koja je kreirana s ciljem da novinarima i novinarkama koji u svojim zemljama rade na osjetljivim temama, zbog čega su izloženi prijetnjama, pruži priliku da svoje priče objave, a informacije pohrane na siguran način i na sigurno mjesto.
Platforma Forbidden Stories koordinirala je rad na inicijativi The Daphne Project, kojom je nastavljen rad malteške istraživačke novinarke Daphne Caruana Galizia, koja je ubijena autobombom u oktobru 2017. godine. Nakon njene smrti, 45 novinara i novinarki iz 18 medija i medijskih organizacija širom svijeta, među kojima su The Guardian, La Reppublica, Le Monde, i mnogi drugi, nastavili su njen rad, istražujući i objavljujući priče o temama kojima se Daphne bavila, poput korupcije, nepotizma i optužbi za pranje novca. Richard je The Daphne Project predstavio na konferenciji UnCovered - Investigative Journalism For Europe, koja je 31. januara i 1. februara održana u Berlinu. Za Radio Slobodna Evropa, on je govorio o tome kako je nastavljen rad Daphne Caruana Galizia, o prijetnjama novinarima, o tome kako digitalni prostori mogu pomoći sigurnosti novinara, te kako novinari i novinarke danas mogu braniti novinarstvo i slobodu medija.
RSE: Kako je nastao The Daphne Project?
Richard: Daphne Caruana Galizia ubijena je u oktobru 2017. godine. Odmah nakon njenog ubistva, mnogi su novinari i novinarke iz Evrope željeli nastaviti njen posao. Ona je bila jako ugledna istraživačka novinarka u EU, i istraživala je veoma bitne teme, kao što su pranje novca i korupcija. Nakon što je ubijena, zaista smo željeli nastaviti njen rad, ali i istražiti njeno ubistvo, te se pobrinuti da ljudi saznaju ključne informacije koje se tiču ovog slučaja. Daphne je bila jedan od posljednjih nezavisnih glasova na Malti, te je protiv nje vođeno više od 40 pravnih postupaka za klevetu prije nego što je ubijena.
Bilo je ključno da pokrenemo ovaj projekt i da u njega bude uključeno mnogo istraživačkih novinara. U projektu je učestvovalo 45 novinara iz 18 medija i medijskih organizacija, i radili smo u tajnosti šest mjeseci kako bismo nastavili njen rad, pod koordinacijom platforme Forbidden Stories. Nisam lično poznavao Daphne, ali neki od novinara su prethodno bili u kontaktu s njom, a neki su je i lično poznavali. Bilo nam je jako važno da ostvarimo ovu vrstu suradnje.
RSE: Možete li reći više o platformi Forbidden Stories koja je koordinirala rad na Daphne Projectu? O kakvoj se platformi radi?
Richard: Forbidden Stories je neprofitna organizacija sa sjedištem u Francuskoj. Mi smo tim istraživačkih novinara koji posljednjih 20 godina radi na različitim istraživačkim dokumentarnim filmovima, te dugo učestvuje u brojnim zajedničkim istragama. Odlučio sam pokrenuti Forbidden Stories nakon ubistva mojih kolega u magazinu Charlie Hebdo. Kancelarije Charlie Hebdoa bile su pored kancelarija gdje sam ja radio. Nakon toga, odlučio sam razmisliti o tome kako možemo nastaviti rad ubijenih i/ili uhapšenih novinara i novinarki, te onih koji su izloženi prijetnjama, kako bismo osigurali da ljudi imaju pristup informacijama, ali i kako bismo poslali snažnu poruku neprijateljima slobode medija da, čak i ako pokušavaju ubiti glasnika, nikada neće ubiti poruku.
U prošlosti sam imao slična iskustva, npr. kada sam istraživao korupciju u Azerbejdžanu. To je bila jako osjetljiva tema koju lokalni novinari nisu mogli istraživati, jer bi zbog toga mogli završiti u zatvoru. Naprimjer, Khadija Ismayilova, novinarka iz Azerbejdžana, bila je uhapšena jer je istraživala slične bitne teme. Odlučio sam da tokom godine dana, koju sam proveo kao stipendista Knight Wallace Fellowshipa na Univerzitetu u Michiganu, razmislim o pokretanju i kreiranju tima koji će biti spreman na ovakvu vrstu posla. Platforma Forbidden Stories radi u generalnom interesu javnosti, i finansiraju nas brojne filantropske organizacije, kao što su Omidyar Network, Open Society Foundation, a dobili smo i grant Evropske unije kroz program IJ4EU (Investigative Journalism for the EU). Finansiranje se također odvija i kroz pojedinačne donacije.
RSE: Na web stranici platforme Forbidden Stories se obraćate novinarima i novinarkama koji smatraju da njihove priče ne mogu biti objavljene u zemljama u kojima rade. Da li vam se oni mogu obratiti za pomoć oko ovih pitanja, i kakvu vrstu pomoći platforma Forbidden Stories može ponuditi u tom smislu?
Richard: Istraživački novinari, ili drugi novinari, nas mogu kontaktirati ako žele, ako osjećaju da su pod prijetnjom, ili ako žele zaštititi svoje informacije, ako se plaše da ih neće moći objaviti u svojoj zemlji, ili smatraju da te informacije trebaju zaštititi na sigurniji način, van njihove zemlje. Mogu nas kontaktirati na siguran i šifriran način, putem aplikacije Signal, ili putem PGP e-mailova sa enkripcijom. Tako možemo osigurati saradnju. Na ovaj način objašnjavamo i onima koji prijete novinarima da je to zaista loša ideja, jer ako mislite da možete ubiti priče, znajte da se to neće desiti, jer ćemo se pobrinuti da razotkrijemo ono što želite sakriti.
RSE: Da li vam se često javljaju novinari sa pitanjima ovog tipa?
Richard: Da, naravno. Danas se mnogo prijetnji upućuje novinarima, i dobivamo informacije iz brojnih dijelova svijeta. Naravno, nikada ne bismo objavili ove informacije, ali želimo biti spremni u slučaju da se nešto desi. Moramo biti u mogućnosti da informacije provjerimo nezavisno i da se uvjerimo da možemo napraviti naredne korake i nastaviti priču. Zasad smo to napravili sa Daphne Projectom, ali također radimo istraživanja u Ekvadoru i Kolumbiji, za projekt koji nosi naziv Deadly Border (Smrtonosna granica). Jako smo sretni što smo bili u mogućnosti da surađujemo sa 20 novinara iz Ekvadora i Kolumbije.
Priče novinara koji su dio tima Forbidden Stories objavljivane su u Le Mondeu, Guardianu, Folha de S. Paulo, u brojnim novinama u Africi i Aziji... Glavni cilj Forbidden Stories je da rasvijetli ono što se želi sakriti i da se pobrine da dobijete bitne informacije o tome.
RSE: Dakle, rad platforme Forbidden Stories se ne fokusira samo na Evropu, nego na čitav svijet?
Richard: Ništa nije lokalno, jer su prijetnje novinarima globalne, kao i zločini, bilo da su finansijski ili neki drugi. Suočavamo se sa globalnim prijetnjama, i zato su nam potrebni globalni odgovori. To je glavna ideja onoga što radimo.
RSE: Kako ste koordinirali rad na Daphne Projectu? Vjerujem da je u pitanju bio vrlo težak posao, posebno jer niste svi mogli biti na istom mjestu u isto vrijeme.
Richard: Ponekad smo se sastajali uživo, ali smo komunicirali i u sigurnim digitalnim prostorima. Ono što je zaista oduzimalo mnogo vremena bilo je koordiniranje grupnog rada i osiguravanje toga da svi u svakom momentu budu obaviješteni o svim informacijama. Jako smo sretni što imamo priliku raditi sa novinarima kao što su Juliette Garside iz Guardiana, Stephen Grey iz Reutersa, tim Süddeutsche Zeitunga, i mnogim drugim. Svi novinari koji rade sa nama znaju zašto su tu - zato što žele raditi zajedno, i žele podijeliti svoja saznanja. Da biste radili za jedan ovakav projekt, morate u svom timu imati nevjerovatne ljude.
RSE: Daphne Project čuva sjećanje na jednu hrabru ženu i na njen rad. Kakve su bile reakcije nakon što su objavljene priče u sklopu projekta i koji su sljedeći koraci vezani za Daphne Project?
Richard: Već smo u nekoliko navrata objavili informacije u brojnim medijima. Još uvijek radimo na tome, te nećemo odustati. Porodica od Daphne je bila veoma sretna što smo nastavili njen rad. Još jedna bitna stvar je da je, iz političke i institucionalne perspektive unutar EU, Evropske komisije pa čak i malteških vlasti, postalo jasno da novinari mogu braniti novinarstvo, i da će, ako neko ubija novinare, postojati i reakcija na to. Ovo je nova vrsta reakcije. Mi se ne bavimo zagovaranjem ili lobiranjem, ne tražimo od vlada da nešto urade, osim da odgovore na sva pitanja, jer moraju odgovoriti na njih. Ne postoji nijedan drugi način osim tog.
Ne možete se pretvarati da ste vođa demokratije, a ne prihvatati ideju slobode medija, posebno ako se pretvarate da ste dijelom EU i da dijelite EU vrijednosti. Nadam se da oni koji su ubili Daphne danas, nešto više od godinu dana kasnije, smatraju da je njihov potez bio veoma kontraproduktivan, jer smo rasvijetlili ono što se dešava na Malti, objasnili smo koliko su neki ljudi korumpirani, i u suštini smo priče održali živima.
RSE: Ništa od ovoga se ne bi dešavalo da su novinari i novinarke širom svijeta sigurni pri obavljanju svog posla. Kakve su mogućnosti da novinarski rad učinimo sigurnim uz pomoć digitalnih tehnologija? Da li to može pomoći sigurnosti novinara, i koji su koraci koje je potrebno učiniti u "stvarnom" životu?
Richard: U stvarnom životu je najbitnije zapamtiti da nijednom uređaju ne smijemo vjerovati 100%. Svako ko tvrdi da je neka aplikacija sigurna - laže, jer to ne možemo znati. S vremenom uvijek otkrijemo da su ljudi hackovali neke aplikacije koje su važile za jako sigurne, tako da u vezi toga moramo biti jako oprezni. Ključna stvar koju trebamo znati kada su u pitanju sigurnost i procjena rizika je da je potrebno da radimo zajedno, jer suradnja definitivno sa sobom donosi i zaštitu.
Možemo razmišljati o odlasku, o pancirima, o advokatima, tužbama za klevetu, ali suradnja zaista donosi jednu novu paradigmu i predstavlja snažnu poruku. Jedan od najboljih načina da odbranimo novinarstvo je zapravo putem samog novinarstva. Surađivati i pobjeđivati cenzuru uz pomoć zajedničkog rada je jedna od ključnih stvari u tom smislu.
RSE: Na konferenciji Uncovered Journalism u Berlinu, na kojoj je predstavljen The Daphne Project, dosta se razgovaralo o tome kako novinari i novinarke još uvijek bivaju ubijeni zbog posla kojeg obavljaju, i to u čitavoj Evropi. Naravno, ovo je slučaj i sa ostatkom svijeta, ali ljudi često imaju dojam da je situacija mnogo bolja u EU. Mnogi novinari na Balkanu se također suočavaju sa prijetnjama i progonima, što pokazuje i novi izvještaj Platforme za sigurnost novinara Vijeća Evrope. Šta bi bila Vaša poruka njima - kako se nositi sa ovakvom situacijom, i kako surađivati bolje sa svojim kolegama iz EU?
Richard: Kolege na Balkanu vjerovatno znaju mnogo više od nas o tome kako obezbijediti sigurnost, jer se suočavaju sa mnogo više prijetnji nego novinari i novinarke u drugim dijelovima Evrope. Mogu im samo poručiti da nisu sami, i da možemo raditi zajedno. Ne treba razmišljati samo o sigurnosti, nego i o samim pričama.
Priče su ponekad globalnije nego što mislimo. Govorimo o organiziranom kriminalu, a protok novca koji je rezultat korupcije se odvija kroz brojne zemlje, jer dolazi s Kipra, iz Dubaija, odlazi u London, putuje do Singapura, šalje se preko Kajmanskih Ostrva, a na isti način se širom svijeta transportuje i različita roba. Na osnovu toga, i naša suradnja treba biti globalnija.
RSE: Dakle, novinari bi trebali više biti u kontaktu jedni sa drugima?
Richard: Da, apsolutno. Posebno u vrijeme kada ljudi više ne vjeruju novinarima. Radimo u interesu javnog mišljenja, tako da trebamo informirati javnost i biti u mogućnosti da radimo svoj posao kako bismo ponovo zadobili njeno povjerenje.
Facebook Forum