Nijaz Mehmedbašić, glavni tužilac Hercegovačko-neretvanskog kantona, u intervjuu za naš radio kaže uz ostalo kako svjedoci nisu spremni učestvovati u procesuiranju ratnih zločina što iz straha, što zbog ponovne izgradnje odnosa sa susjedima, ali i činjenice da nisu adekvatno zaštićeni.
Mehmedbašić: Odmah treba naglasiti da najčešći način dokazivanja izvršenja krivičnog djela ratnog zločina su svjedoci. Međutim, po mom mišljenju, ovo je istovremeno i najteži način dokazivanja s obzirom da svjedoke treba ubijediti da svjedoče. Sa svjedocima je bilo kudikamo lakše, i bilo bi lakše dokazivati ovu vrstu krivičnih djela i ovo krivično djelo da se radilo pravovremeno, tj. u određenom periodu 2000. godine ili nešto ranije. Međutim, danas to ide kudikamo teže. Svjedoci jednostavno nisu više spremni da svjedoče. I to je osnovni ustvari problem - da su se ljudi vratili na svoja ognjišta, u svoje kuće, da su se ponovo približili i zbližili sa dojučerašnjim susjedima i komšijama, da su to ljudi iz ove ili one nacionalne grupacije, što sve utiče na njihovu odluku da pokazuju određnu nespremnost za svjedočenje.
Mehmedbašić: Zasigurno da ima i straha, naročito u onim sredinama ukoliko nam svjedoci dolaze iz nekih ruralnih područja gdje još uvijek oni žive u određenoj osami, gdje su izloženi nekakvim pristiscima, ili su izloženi mogućnosti da budu izloženi nekom pritisku.
Zakon se ne provodi
Mehmedbašić: Kako raditi? Bilo bi interesantno da određena stručna lica - možda smo mi u određenoj mjeri i profesionalno deformisani - da li su to psiholozi ili ne znam ko, obavljaju i pripremaju takve svjedoke, ili jednostavno da ih ubijede da oni svjedoče i da pomognu tužiocima da nekakav predmet dovedu do kraja.
Mehmedbašić: Mi imamo zakon o zaštiti svjedoka. Međutim, društvo se nije potrudilo izuzev državnog Tužilaštva, odnosno Suda, da obezbijedi optimalne uslove da se provede ta zaštita, tako da je to u svakom slučaju jedan problem koji mi stalno ističemo, i to ostane na tom isticanju praktično.
Mehmedbašić: Nažalost, tako je.
Mehmedbašić: Naše je mišljenje da bi ustvari Tužilaštvo BiH i sudovi BiH trebali preuzeti ove predmete iz prostog razloga što imaju sve uslove za procesuiranje ovih predmeta iz oblasti ratnih zločina, imaju mogućnosti zaštite svjedoka. Imam čak dojam da svjedoci kudikamo slobodnije se ponašaju i postoji veća spremnost da svjedoče u Tužilaštvu BiH nego što je to slučaj s ovim područnim tužilaštvima. I mislim da bi se trebao neko odediti da ili da se napravi selekcija predmeta i da Tužilaštvo BiH preuzme jedan veći boj predmeta u procesuiranju ratnih zločina.
RSE: Ssa kakvim problemima se kantonalno Tužilaštvo susreće kada je u pitanju procesuiranje ratnih zločina?
Mehmedbašić: Odmah treba naglasiti da najčešći način dokazivanja izvršenja krivičnog djela ratnog zločina su svjedoci. Međutim, po mom mišljenju, ovo je istovremeno i najteži način dokazivanja s obzirom da svjedoke treba ubijediti da svjedoče. Sa svjedocima je bilo kudikamo lakše, i bilo bi lakše dokazivati ovu vrstu krivičnih djela i ovo krivično djelo da se radilo pravovremeno, tj. u određenom periodu 2000. godine ili nešto ranije. Međutim, danas to ide kudikamo teže. Svjedoci jednostavno nisu više spremni da svjedoče. I to je osnovni ustvari problem - da su se ljudi vratili na svoja ognjišta, u svoje kuće, da su se ponovo približili i zbližili sa dojučerašnjim susjedima i komšijama, da su to ljudi iz ove ili one nacionalne grupacije, što sve utiče na njihovu odluku da pokazuju određnu nespremnost za svjedočenje.
RSE: Ima li tu straha, prema vašem mišljenju?
Mehmedbašić: Zasigurno da ima i straha, naročito u onim sredinama ukoliko nam svjedoci dolaze iz nekih ruralnih područja gdje još uvijek oni žive u određenoj osami, gdje su izloženi nekakvim pristiscima, ili su izloženi mogućnosti da budu izloženi nekom pritisku.
Zakon se ne provodi
RSE: To vama, vjerovatno, otežava umnogome posao? Kako raditi sada?
Mehmedbašić: Kako raditi? Bilo bi interesantno da određena stručna lica - možda smo mi u određenoj mjeri i profesionalno deformisani - da li su to psiholozi ili ne znam ko, obavljaju i pripremaju takve svjedoke, ili jednostavno da ih ubijede da oni svjedoče i da pomognu tužiocima da nekakav predmet dovedu do kraja.
RSE: Smatrate li da bi možda rješenje bila eventualno neka vrsta zaštite svjedoka?
Mehmedbašić: Mi imamo zakon o zaštiti svjedoka. Međutim, društvo se nije potrudilo izuzev državnog Tužilaštva, odnosno Suda, da obezbijedi optimalne uslove da se provede ta zaštita, tako da je to u svakom slučaju jedan problem koji mi stalno ističemo, i to ostane na tom isticanju praktično.
RSE: Ali onda na kraju vi ipak ostajete na udaru kao tužilaštvo da se posao ne radi na vrijeme?
Mehmedbašić: Nažalost, tako je.
RSE: Na koji način vidite rješenje ovog problema? Je li to neko sistemsko rješenje?
Mehmedbašić: Naše je mišljenje da bi ustvari Tužilaštvo BiH i sudovi BiH trebali preuzeti ove predmete iz prostog razloga što imaju sve uslove za procesuiranje ovih predmeta iz oblasti ratnih zločina, imaju mogućnosti zaštite svjedoka. Imam čak dojam da svjedoci kudikamo slobodnije se ponašaju i postoji veća spremnost da svjedoče u Tužilaštvu BiH nego što je to slučaj s ovim područnim tužilaštvima. I mislim da bi se trebao neko odediti da ili da se napravi selekcija predmeta i da Tužilaštvo BiH preuzme jedan veći boj predmeta u procesuiranju ratnih zločina.
