Dostupni linkovi

Rada Borić za RSE: Dom je često za žene najnesigurnije mjesto


Protest "Dan bez žena", Meksiko, 9. mart 2020.

"Pogledajte na onome što zovu prvim linijama, koristim tu vojnu terminologiju iako ne volim, u ovoj obrani od korona virusa najizloženije su dobrim dijelom ponovo žene", poručuje Rada Borić, aktivistica i lingvistica koju je magazin Forbes svrstao u sedam najutjecajnijih fenimistkinja današnjice, u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE).

"Žene su one većina medicinskih sestara i jednaki broj lječnica i lječnika, ali sigurno medicinskih sestara. One su (žene) i na prvim linijama i kad idemo u nabavke hrane jer su najčešće one i prodavačice i blagajnice. Žene su također bile prve koje su u trenutcima krize kod obustavljanja poslova izgubile posao pod uvjetima onog stereotipa – 'eto pa tebi bar muž radi'.

S jedne strane su na prvim linijama u borbi protiv korone, s druge su izgubile posao i s treće strane imaju tu prijetnju kada ostaju doma – od nasilja", navodi Borić.

Takođe se pita kako će izgledati svijet nakon korone "Svijet za sve nas, pogotovo za radni dio svijeta, a posebice za žene – kako će izgledati kad korona prođe jer sigurno nećemo imati ni jednaka iskustva niti će jednako svi preživjeti koronu."

U "muškom svijetu" zahvaćenom krizom pandemije COVID-19 nekoliko liderica država (svega je sedam posto žena na čelu država svijeta) pokazale su se spremnije da odgovore na izazove – političke i društvene - koje je postavila borba protiv korona virusa.

Njemačka, Finska, Danska, Island, Tajland, Novi Zeland zemlje su na čijem čelu su premijerke ili predsjednice – Borić za RSE govori o mogućim razlozima zašto se žene bolje snalaze u pandemiji ali i o ženskom iskustvu krize generalno...

Premijerke i oštre mjere

RSE: Da li žene liderice bolje upravljaju krizom u pandemiji?

Borić: Kada se postavi pitanje da li u državama u kojima su žene premijerke ili gotovo cijeli timovi žena, kao što je to u Finskoj, upravljaju i državom i ovom pandemijskom krizom ili krizom oko COVID-19 – odgovor bi mogao biti da. Ali odgovor bi možda bio malo pretenciozan jer još uvijek ima premalo zemalja u kojima su žene na tako visokim funkcijama. Ali bi odgovor mogao biti općenito, da.

Da, u situacijama krize i žene i muškarci reagiraju drugačije. Reagiraju, ne bih rekla da je to samo razlog njihove rodne razlike ili, ne znam, socijalizacije, ali mislim da žene imaju drugačije iskustvo od muškaraca pa i onda kada se radi i o krizi. Ali i kako se ponašaju u zajednici.

Tako da bih rekla da ovo, čemu sada svjedočimo, nije pitanje samo politike – kao što je to Merkelica (Angela Merkel, njemačka kancelarka) ili premijerka Tajvana, vrlo oštre mjere napravila odmah u početku i tako zaustavila širenje korone. Dakle, nešto je oko političke odlučnosti koje se ne mora pripisivati nužno samo ženama, ali mislim da je jako važno prepoznati i drugačije komunikacijske modele. I ono što se u ovoj situaciji pokazalo da je jako važno ženama.

Zašto je važno obraćanje djeci?

A ženama je, dakle, osim te, odlučnosti ili istinoljubivosti, jako važno da se ovdje pokazala empatija i briga. I da je to negdje možda i socijalno uvjetovano ili nam je to tako nametnuto da jeste, ali se pokazalo da, doista, žene se drugačije nose onda i komunikacijski i oko stvari kako prezentiraju nešto zajednici.

Evo da kažem možda primjer koji je jako zanimljiv – da obje premijerke, i premijerka Norveške i premijerka Danske su se posebno obratile djeci. Odgovorale na dječija pitanja oko krize.

Mislim da bi možda muškarci smatrali da je obraćanje djeci nije nešto tako maskulino ili tako važno. Dakle, obraćati se djeci kao ravnopravnim građanima koje je pogodila ova kriza i reći im istinu o tome što bi bila ta kriza i kako se moramo ponašati.

Nevidljivi neprijatelj

RSE: Sada ste spomenuli obrasce ponašanja i komunikacije. Može li se povući paralela i sa ratom i pandemijom iz ženske perspektive? Vi imate iskustvo rad sa ženama izbjeglicama u Centru za žene žrtve rata još iz 1993. Nakon toga ste bili u nizu inicijativa koje su povezivale žene sa prostora bivše Jugoslavije 1992-95., ali i širom svijeta. Ima li tu paralele?

Borić: Ima, naravno. Čujem da vrlo često se i koristi to da vodimo neku vrstu rata protiv nevidljivoga neprijatelja. Protiv neprijatelja koji, istina, pogađa sve jednako, ne bira. Vidjeli smo da je i jedan premijer, rekla bih, malo i zbog svoje bahatosti također bio zaražen koronom.

Međutim, čak i taj nevidljivi virus nažalost ne pogađa sve jednako i tu žene iz ovog osjećaja drugotnosti kojeg su nam davno upisali – žene upravo to vide - da nije točno da korona ne bira. Naravno da korona ne bira koga će zaraziti, ali oni koji imaju moć, koji imaju bogatstvo, oni sebe mogu drugačije zaštiti a to je najvidljivije u Americi ili u onim zemljama gdje najlošije stoji javno zdravstvo.

Rat drugačije pogađao žene

I, vidite, opet se vraćam na način komunikacije ili način upravljanja – koliko bahato, da ne kažem bezobrazno se ponaša Trump. Dobro, od njega nismo ništa drugo ni naučili. Dakle, kod njega nema ni istinitosti ni empatije, ali dakako ima ove umišljene odlučnosti u kojoj sada i prijeti da će smanjiti i sredstva Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZE/WHO). Vidimo posve drugačije razumijevanje te politike.

Žene koje su radile sa drugim ženama u ratu razumiju ustvari da je rat drugačije pogađao muškarce i žene. Drugačije je bilo iskustvo rata muškaraca i žena. Apsolutno drugačije. Ne radi se samo o silovanjima u ratu već se radi o tome kako živimo uopće ideju što rat donosi zajednici. I tako vjerujem da iz tog razmišljanja, tog našeg različitog iskustva – da je onda i naše iskustvo prema pandemiji ili u Zagrebu dodatno uz potres ili u Americi uz tornado – da žene imaju drugačiji odnos prema zajednici. Feministkinje to zovu "etika brige". Dakle, radi se o etici brige, a ne radi se o politici.

Rada Borić za Radio Slobodna Evropa: Žene imaju drugačije iskustvo krize
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:22:22 0:00
Direktan link

Susjedi da ne šute

RSE: To iskustvo iz ženske perspektive donosi i porast nasilja u porodici, tu su žene i djeca najčešće žrtve – kakva je situacija u Hrvatskoj? Da li se preduzimaju neke mjere?

Borić: Ono što naravno također brine – ne samo o Hrvatskoj već imamo i UN-ovu statistiku pa čak i zahtjev da se poduzmu neke mjere – jer svi imamo manje-više isti slogan u ovim teškim vremenima a to je "ostanimo doma", ali kao što znamo da je nažalost dom najnesigurnije mjesto za žene što se tiče nasilja.

Obično kad govorimo o nasilju nad ženama i djevojčicama onda doista više ne vrijede stereotipi da žene doživljavaju nasilje, na primjer silovanje u nekim mračnim alejama. Nasilje se vraća tamo odakle i počinje, a to je dom.

I, sad u ovoj situaciji izolacija i samoizolacija, ali najčešće izolacija i ostajanja doma, bojim se da su žene dodatno izložene. Da ne kažem da su muškarcima neka mjesta kao ispušni ventil zatvoreni u ovim trenucima. Sve ovo što se događa sada događa se unutar četiri zida.

Porast nasilja u porodici: Zatvoreni sa zlostavljačem
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:02:52 0:00

Naše je da apeliramo na građane koji čuju susjede, ako čuju da se nešto nasilno dešava, na njima je da prijave jer se bojimo da žena, i ako možda i zna broj savjetovališta ili policije, da se ne usudi zbog toga što je nasilnik uz nju, takoreći puše joj za vratom. Tako da se bojim da ćemo imati tek kasnije, kad sve ovo prođe, čak i više prijava što se dogodilo.

Žrtve napuštaju dom, ne nasilnik

Ono što žalosti i kad se otkrije nasilnik i danas imamo istu priču kakve smo imalu u vremenima mirnodopskim, to jest u vremenima bez korone, da nažalost žene i djeca napuštaju svoj prostor, a nasilnik ostaje u toplini svoga doma.

Ono što se danas dodatno dešava kad žena treba izaći ona ne može otići u sklonište zato što ne znamo – nije testirana, da li je možda zaražena i da ne dovede u opasnost druge žene i djecu koja su u skloništu.

Kao ženske udruge tražile smo u gradu Zagrebu, ali i kolegica Mirjana Kučer iz Domine u Splitu (feministička organizacija Domina) pa su i neki građani ustupili svoje prostore, apartmane, kako sada nema turizma, gdje bismo žene mogle privremeno smjestiti.

RSE: Koliko je kriza prilika za feminizam? I, koliko kriza demaskira, ali i na neki način zahtijeva tu horizontalnu strukturu koja je toliko imanentna feminizmu?

Borić: Uvijek se kaže da su različite krize i izazovi. Pa i konflikti su izazovi, izazovi za promjene. Sigirno da je.

Zašto podaci ne pokazuju cijelu sliku?

Dnevna kompilacija slučajeva zaraženih korona virusom koje objavljuje Univerzitet Johns Hopkins je najkompletnija na svijetu, ali se oslanja na informacije koje dostavljaju vlade pojedinih država.

U mnogim zemljama postoje restrikcije o objavljivanju takvih informacija ili drugi razlozi zašto se ne želi prikazati puna slika.

Metodologija, direktnost, transparentnost i kvalitet ovih podataka može dramatično varirati od zemlje do zemlje.

Stvari više neće biti iste samo nisam sigurna koliko neće biti iste na korist onim obespravljenima koji su bili do jučer. Voljela bih misliti da stvari neće biti isto što se tiče radništva, da neće biti iste što se tiče žena. Uvijek pomislim kada gledamo neke mjere oko ekonomije da se također zna da se treba podržati ponajprije kapital i da bez obzira što će sada biti velikih donatora koji, nisam sigurna, da li sve što rade rade iz empatije.

Gdje feminizam ima sada priliku, prije nekoliko dana sam bila na, što nam pružaju nove tehnologije, na Zoom konferenciji sa više od 30 žena iz cijeloga svijeta. I zanimljivo je čuti kolegice. Naime, to je mreža najveće kampanje protiv nasilja nad ženama – Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama.

Tu su bile žene iz Japana, Šri Lanke, Indije, Austrije, Meksika, Gvatemale, Amerike, Italije... I ono što je bilo jako dobro je prvo čuti nas, koordinatorice kampanje, kakvo je stanje u pojedinoj zemlji – i naravno dok slušate kolegicu iz Italije ili Hongkonga ili sa Jamajke - smrznete se. Ali vidite i neka ista iskustva oko žena.

Da li su to prijetnje ženama nasiljem ili u ovom trenutku ono što su mnoge od njih rekle i podsjetile na žene umjetnice, žene koje su freelancerice ili rade u bilo kojim umjetničkim organizacijama, doslovno su bez posla.

Kolegica iz Jamajke je rekla da gladuju, ali je jednako tako rekla i kolegica iz Austrije. Nemate izvedbene umjetnosti nigdje i one doista ne mogu preživjeti.

Kako podržati jedne druge

Onda smo rekle da ćemo probati napraviti neke platforme kako solidarno podržati jedne druge. Milijarda ustaje ima upravo ključnu riječ – solidarnost. Treba vidjeti možemo li napraviti neke iskorake kako bismo bile solidarnije, koje su to vrste platformi, što bismo mogle napraviti u svojim zajednicama.

Mislim da su žene izuzetno kreativne i da ćemo sigurno osmisliti što bi to feministički bilo najbolji način za osnažiti žene.

Vraćam se na prvo pitanje - žene koje sada donose odluke, koje su premijerke, premijerka Islanda koja će donijeti odluku da se svi moraju testirati. Istina, Island je veličine Splita po broju stanovnika, ali od nekih političkih odluka koje su donijele neke od ovih premijerki o kojima smo govorile na početku – hoće li, kada prođe kriza, one imati političku moć da mijenjaju kako izgleda Evropa.

Može li Evropa biti solidarnija ili će se Evropa urušiti u male nacionalne državice ili velike države gdje će svako brinuti brigu samo o sebi?

Ja se nadam da ćemo biti bolja Evropa i bolji svijet nakon korone.

RSE: Da li mislite da će se u politici izbalansirati ravnopravnije rodno pitanje nakon krize?

Borić: Da. Mislim da da. Čak sam uvjerena da da. Desilo se, ne samo oko krize, ako se pomalo prate pokreti koji se dešavaju u svijetu pa i u pojedinačnim zemljama – veliku većinu pokreta, i to tek vidite nakon nekog vremena kada malo posložite sliku, vode žene.

Šta se može izgubiti?

Da li su to pokreti oko klimatskih promjena, da li, evo u Hrvatskoj pokreti koji su vezani u postratne traume i ljudska prava, ekološkog pokreta, prava na pristup informacijama. Najveći broj zviždača su zviždačice. Čini se da taj neki ulog, kao da želimo reći – žene, ionako nemamo što izgubiti. Po onoj staroj teoriji da se samo mogu okovi izgubiti pa da se onda ide u revoluciju.

Čini mi se da žene imaju to neko iskustvo – da, ili će se dogoditi promjena ili nas neće biti.

Mislim da žene imaju apsolutno bolju svijest o tome da ova korona, ne samo djelomično, ona se sigurno dogodila i zato što smo zapustili odnos prema majci Zemlji i što smo prirodu toliko počeli uništavati da smo uništili i vode i šume i da sve ovo nije čudo a mi se danas kao čudimo.

Da li će nas Zemlja 'otresti'?

Ukoliko ćemo zlostavljati i majku Zemlju i ako ćemo zlostavljati žene a govoriti pritom o demokraciji, o ljudskim pravima... jednog dana, ne tako daleko će nas Zemlja lijepo otresti i reći, e sad bi bilo dosta, imali ste svoj fair share, lijepo ste uživali ali niste vodili brigu.

To nije biološka teza ali ta feministička etika brige o drugima, iz te naše pozicije da znamo što znači biti drugi i taj drugačiji odnos žena prema prirodi – to daje neku šansu da stvari budu bolje.

Čini mi se da trebamo početi imaginirati taj drugi svijet.

Zamislite svijet bez nasilja

Kada bih ponekad radila radionice sa ženama, onda bih ih pitala – Zamislite svijet bez nasilja. Što biste radile da nema nasilja? I, u prvom trenutku gotovo da nemamo imaginaciju da trebamo, možemo zamisliti svijet bez nasilja.

Isto pitanje u odnosu na koronu – možemo li imaginirati svijet bez nasilja? Kako taj svijet izgleda? Što ja mogu raditi u tom svijetu bez nasilja? To će biti ključni odgovor.

Facebook Forum

Preporučujemo

XS
SM
MD
LG