Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Pančić: Podgrevači 'plemenskog hladnog rata'


Zastave Srbije i Hrvatske (ilustrativna fotografija)

Piše: Teofil Pančić

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Hoće li se, i kad, ili hoće li se ikad, "ugasiti" taj večito tinjajući plamen permanentnog političkog sukoba Srbije i Hrvatske, nastalog na razvalinama zajedničke države Jugoslavije, ali i na ratištima i zgarištima domova ubijenih i prognanih u ratu za jugoslovensko nasleđe?

Taman što se uljuljkamo u prijatnoj iluziji da je nastupila "bonaca", dogodi se nešto – ponekad čak i "ništa" koje se veštački napumpava da postane nešto – što vrati stvari u prvobitno stanje, a to je stanje "plemenskog hladnog rata", depresivno jalovog i beskrajnog, jer se u toj vrsti sukoba ne može ni pobediti ni izgubiti – on je namenjen tome da traje do u nedogled.

Ratni sukob koji nije, u formalnom smislu, vođen između Hrvatske i Srbije, ali koji jeste široko percipiran kao "rat Srba i Hrvata", završen je pre dvadeset i četiri godine. Ako uspostavimo analogiju sa vremenom od kraja Drugog svetskog rata, to bi značilo da su Srbija i Hrvatska danas u 1969. godini.

Gledano s kraja šezdesetih, vreme Drugog rata činilo se kao davna prošlost (s kojom su se Montipajtonovci i drugi već uveliko sprdali), a ni Nemačka ni Francuska ni druge ključne evropske zemlje ni politički ni ekonomski ni kulturno nisu ličile na svoja “ratna izdanja“. Srbija i Hrvatska, s druge strane, kao da ne uspevaju zajedno da ukorače ni u 1946. godinu; ako u nekom svetlijem trenutku i odmaknu u budućnost, već se nađe neko ko ih vrati na startne pozicije.

Svaka godišnjica "Oluje" i nekih drugih prelomnih događaja iz ratova devedesetih (pad Vukovara, na primer) redovni je povod za salve toksičnih prepucavanja između samih vrhova vlasti, a o pratećoj političkoj i medijskoj menažeriji da se i ne govori. Svaki, pa i najtrivijalniji "međunacionalni incident" – ista priča. Svaki sportski sraz takođe.

Zapravo, čak i ne mora da bude u pitanju direktan sportski okršaj Srbije i Hrvatske, kao što smo videli u odjecima prethodnog fudbalskog Mundijala. Štaviše, niske strasti mogu da se pletu čak i na marginama pozitivnih stvari, kao što je, recimo, saradnja i prijateljstvo Novaka Đokovića i Gorana Ivaniševića.

Zašto se čini kao da su Srbija i Hrvatska, kako bi rekao znameniti "Srbohrvat" Džoni Štulić, "sudbinom prokleti"? Naravno da tu nema nikakvog sudbinstva i nikakvog prokletstva. Ništa nije ovako kako jeste zato što bi tako moralo da bude, nego zato što oni koji imaju ključni uticaj i najveću društvenu moć žele da baš tako bude, i na tome aktivno rade.

Vidimo to i ovih dana, u najnovijoj seriji međusobnih utukovanja na relaciji Zagreb-Beograd, a to što vidimo i čujemo verovatno će se u doglednoj budućnosti samo pojačavati, ako ništa drugo onda zato što Srbiji predstoje parlamentarni i lokalni izbori, a Hrvatskoj predsednički (a ni opšti nisu tako daleko).

Niske strasti mogu da se pletu čak i na marginama pozitivnih stvari, kao što je, recimo, saradnja i prijateljstvo Novaka Đokovića i Gorana Ivaniševića

A malo koja karta je tako sigurna za izvesnu vrstu populističke politike kao igranje na ugroženost od "omiljenih neprijatelja", gde će se upravo oni još jednom preporučiti kao najpouzdaniji zaštitnici svoje pastve od "pošasti" s druge strane granice. One najtvrđe granice, a to je ona u glavama, a ne u realnom prostoru.

Odatle dolazi potreba, na primer, Kolinde Grabar Kitarović da se umiljava tvrdokornoj, čak i proustaškoj desnici, odatle manir Andreja Plenkovića da negira postojanje društvene atmosfere koja ohrabruje antisrpske ispade, otuda Ivica Dačić i slični nikako da "sjašu" sa Hrvatske koju prikazuju kao karikaturalnog kolektivnog negativca, otuda Vučićev pasivno-agresivni stil i vokabular prema svim susedima, a prema Hrvatskoj naročito.

Ako se neko čudi ovakvom zalaženju u slepu ulicu četvrt veka posle ratnih sukoba, trebalo bi mu objasniti da čuđenju nema mesta. Ako na vlasti imate one iste političke strukture koje su do ratova dovele i ratove vodile, i koje su praktično monopolizovale njihovu potonju interpretaciju unutar svojih "feuda", onda ne možete očekivati drugačije od ovoga u čemu živimo.

Uostalom, kažu da je očekivanje da uvek isti postupci (ljudi, mišljenja, ideologije, mitologije, zablude...) najednom volšebno dovedu do drugačijih rezultata zapravo – definicija budale.

  • 16x9 Image

    Teofil Pančić

    Kolumnista je i kritičar nedeljnika "Vreme", a od 1999. politički komentator RSE. Pored niza drugih priznanja, Pančić je u 2010. godini dobio nagradu "Dušan Bogavac" za etiku i hrabrost.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG