Autor: Fred Bergstein (Prevela Biljana Jovićević)
Kako međunarodni političari nisu uspjeli postići napredak o ključnom pitanju globalne neravnoteže, Amerika nema alternativu, već suočiti se sa Kinom. Privatno, ali odmah, Vašington mora obavijestiti Peking da će ga označiti kao valutnog manipulatora, i podržati usvajanje zakonodavstva koji će tu manipulaciju tretirati kao izvozne stimulanse, te to pitanje otvoriti pred Svjetskom trgovinskom organizacijom (STO), ako Peking ne omogući brzo i značajno povećanje juana, kineske valute.
Obnovljeni rast spoljnotrgovinske neravnoteže dvije glavne ekonomije svijeta predstavlja najveći rizik.Višak Kine opet se penje dok vlasti u Pekingu pooštravaju monetarnu politiku zbog zabrinutosti oko pregrijavanja.
Tako usporavaju svoju rapidnu ekspanziju djelimično na štetu drugih zemalja i usporavanja globalnog rasta. Umjesto toga one bi trebale pustiti svoju valutu da raste i ograničiti smanjenje domaće potražnje. To bi obuzdalo inflaciju i neutralisalo neminovno opadanje trgovinskih viškova.
Američki rast proizvodnje je prepolovljen u posljednjih šest mjeseci obnavljanjem naglog jačanja deficita tekućeg računa. Federalne rezerve (američka centralna banka) su u drugom krugu kvantitativnog ublažavanja krize i za očekivati je nastavak nekog oblika smanjenja poreza kao napora u postizanju ravnoteže za omogućavnje povećanja domaće potražnje - ali te mjere možda neće imati efekta.
Dakle, rebalansom strategija kreće se u pogrešnom smjeru. Veliki američki budžetski deficit i mjere federalnih rezervi su zamijenile američki privatni sektor kao "potrošača u krajnjoj nuždi", a trgovina više ometa nego predvodi oporavak. Kineske zalihe rasle su brže u posljednjem kvartalu nego ikada prije. Njihov globalni trgovinski suficit za posljednjih šest mjeseci za 50 posto je viši od prošlogodišnjeg. Trgovinska neravnoteža između dvije zemlje je nedavno dostigla rekordni nivo.
U srednjoročnom periodu, ovaj model će dovesti do daljeg povlačenja iz otvorene trgovine i slobodnih finansijskih tokove. Dugoročno, širenje neravnoteže će posijati sjeme obnavljanja krize. Ogroman kapital koji ističe iz viškova u zemlje sa deficitom, od Njemačke do eurozone na periferiji, kao i iz Kine u Ameriku, pomogao je stvoriti labave monetarne uslove koji podstiču neodgovorna kreditiranja koja su dovela i do Velike recesije.
Politički konflikt na tri fronta
Najefektniji način za predsjednika Baraka Obamu da ukloni zastoj je da započne sa usvajanjem ozbiljne strategije za reformu američkog budžeta kao što je predložio i kopredsjedavajući njegove Fiskalne komisije, koji s pravom insistira na ambicioznom programu smanjenja deficita. Samo takva inicijativa će uvjeriti druge zemlje da su SAD u ozbiljnom rebalansu ekonomije i tako ih ubijediti da i oni urade rebalans. To bi za Ameriku predstavljalo i moralni preporod i priznanje.
Barak Obama i Hu Đintao na samitu G20 u Seulu, 11. novembar 2010.Politički konfikt sa Kinom sada se igra na tri fronta. Predstvnički dom je donio zakon o autorizovanim kompenzacijskim carinama protiv izvoznih subvencija kreiran zbog vještački niskog deviznog kursa, kao što je slučaj sa Kinom. Senat samo treba da uvrsti ovaj zakon u one koji su pod "moranje", kao što je nastavak smanjenja poreza, i on će pasti na Obamin sto na gotovo siguran potpis. Drugi odgovor bilo bi stvaranje široke koalicije da se Kina dovede do STO i njenih pravila “koja zabranjuju zemaljama da preduzimaju kursne mjere koje frustriraju i štete međunrodne sporazume".
Drugi front je sljedeći izvještaj Trezora o deviznoj praksi, čije je objavljivanje za 15. oktobar odloženo, zbog sakupljanja daljih dokaze o kineskim namjerama u valutnoj politici i samita Grupe 20. Ishod sastanka G-20 u Seoulu bio je minimalan, a prosječna vrijednost juana je oslabila jer je Kina najavila "veću fleksibilnost" još u junu. Tako da Trezor u izvještaju mora odrediti Kinu (i nekoliko drugih zemlja ), kao manipulatore, kao što je Obama to gotovo i učinio javno, nakon Seula.
Zatim, tu je posjeta Hu Đintaoa, kineskog predsjednika, Vašingtonu u januaru - iako je teško očekivati da se on i Obama mogu dogovoriti oko onoga o čemu se nijesu mogli saglasiti na G20 samitu.
Samit G20 samo je pojačao svađu oko valuta i trgovine, više nego što je pomogao u traženju rješenja. Gospodin Obama mora lično obavijestiti Kinu da će je njegova administracija označiti kao "manipulatora", podržati nove zakone zbog toga te staviti Kinu na dnevni red STO, osim ukoliko ne omoguće rast juana znatno prije posjete Hu Đinataoa Vašingtonu. Kinezi verbalno kažu da nikada neće reagovati pod pritiskom iz inostranstva, ali su i otkrili da će to učiniti samo pod takvim pritiskom. Svjetska ekonomija će proći mnnogo bolje uz predloženu strategiju.
(Autor Fred Bergesein je direktor Instituta Peterson za međunarodnu ekonomiju)
Kako međunarodni političari nisu uspjeli postići napredak o ključnom pitanju globalne neravnoteže, Amerika nema alternativu, već suočiti se sa Kinom. Privatno, ali odmah, Vašington mora obavijestiti Peking da će ga označiti kao valutnog manipulatora, i podržati usvajanje zakonodavstva koji će tu manipulaciju tretirati kao izvozne stimulanse, te to pitanje otvoriti pred Svjetskom trgovinskom organizacijom (STO), ako Peking ne omogući brzo i značajno povećanje juana, kineske valute.
Obnovljeni rast spoljnotrgovinske neravnoteže dvije glavne ekonomije svijeta predstavlja najveći rizik.Višak Kine opet se penje dok vlasti u Pekingu pooštravaju monetarnu politiku zbog zabrinutosti oko pregrijavanja.
Tako usporavaju svoju rapidnu ekspanziju djelimično na štetu drugih zemalja i usporavanja globalnog rasta. Umjesto toga one bi trebale pustiti svoju valutu da raste i ograničiti smanjenje domaće potražnje. To bi obuzdalo inflaciju i neutralisalo neminovno opadanje trgovinskih viškova.
Dugoročno, širenje neravnoteže će posijati sjeme obnavljanja krize.
Dakle, rebalansom strategija kreće se u pogrešnom smjeru. Veliki američki budžetski deficit i mjere federalnih rezervi su zamijenile američki privatni sektor kao "potrošača u krajnjoj nuždi", a trgovina više ometa nego predvodi oporavak. Kineske zalihe rasle su brže u posljednjem kvartalu nego ikada prije. Njihov globalni trgovinski suficit za posljednjih šest mjeseci za 50 posto je viši od prošlogodišnjeg. Trgovinska neravnoteža između dvije zemlje je nedavno dostigla rekordni nivo.
U srednjoročnom periodu, ovaj model će dovesti do daljeg povlačenja iz otvorene trgovine i slobodnih finansijskih tokove. Dugoročno, širenje neravnoteže će posijati sjeme obnavljanja krize. Ogroman kapital koji ističe iz viškova u zemlje sa deficitom, od Njemačke do eurozone na periferiji, kao i iz Kine u Ameriku, pomogao je stvoriti labave monetarne uslove koji podstiču neodgovorna kreditiranja koja su dovela i do Velike recesije.
Politički konflikt na tri fronta
Najefektniji način za predsjednika Baraka Obamu da ukloni zastoj je da započne sa usvajanjem ozbiljne strategije za reformu američkog budžeta kao što je predložio i kopredsjedavajući njegove Fiskalne komisije, koji s pravom insistira na ambicioznom programu smanjenja deficita. Samo takva inicijativa će uvjeriti druge zemlje da su SAD u ozbiljnom rebalansu ekonomije i tako ih ubijediti da i oni urade rebalans. To bi za Ameriku predstavljalo i moralni preporod i priznanje.
Drugi front je sljedeći izvještaj Trezora o deviznoj praksi, čije je objavljivanje za 15. oktobar odloženo, zbog sakupljanja daljih dokaze o kineskim namjerama u valutnoj politici i samita Grupe 20. Ishod sastanka G-20 u Seoulu bio je minimalan, a prosječna vrijednost juana je oslabila jer je Kina najavila "veću fleksibilnost" još u junu. Tako da Trezor u izvještaju mora odrediti Kinu (i nekoliko drugih zemlja ), kao manipulatore, kao što je Obama to gotovo i učinio javno, nakon Seula.
Zatim, tu je posjeta Hu Đintaoa, kineskog predsjednika, Vašingtonu u januaru - iako je teško očekivati da se on i Obama mogu dogovoriti oko onoga o čemu se nijesu mogli saglasiti na G20 samitu.
Samit G20 samo je pojačao svađu oko valuta i trgovine, više nego što je pomogao u traženju rješenja. Gospodin Obama mora lično obavijestiti Kinu da će je njegova administracija označiti kao "manipulatora", podržati nove zakone zbog toga te staviti Kinu na dnevni red STO, osim ukoliko ne omoguće rast juana znatno prije posjete Hu Đinataoa Vašingtonu. Kinezi verbalno kažu da nikada neće reagovati pod pritiskom iz inostranstva, ali su i otkrili da će to učiniti samo pod takvim pritiskom. Svjetska ekonomija će proći mnnogo bolje uz predloženu strategiju.
(Autor Fred Bergesein je direktor Instituta Peterson za međunarodnu ekonomiju)
