U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o položaju Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji. Sagovornici su bili Boris Milošević, predsednik Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj, i Tomislav Žigmanov, predsednik Demokratske zajednice Hrvata u Vojvodini. Bilo je reči o tome da li su pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji građani drugog reda, o Šešeljevim pretnjma Hrvatima i kampanji koju hrvatska desnica vodi protiv Srba, o parolama “Ubij Srbina” i “Ubij Hrvata da Šiptar nema brata”, o tome kako vlasti u Hrvatskoj i Srbiji okreću glavu od nasilja kojem su izloženi pripadnici srpske i hrvatske manjine, zatim kako se Milorad Pupovac, lider srpske manjine u Hrvatskoj, našao na udaru hrvatske predsednice, koliko razmena teških reči i uvreda između Beograda i Zagreba pogoršava položaj srpske i hrvatske manjine, kako su lokalni moćnici sprečili da deca Hrvata u vojvođanskom selu Beregu slušaju nastavu na hrvatskom jeziku, kao i o tome da li Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji kriju svoj identitet.
Omer Karabeg: Koliko danas ima Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji, i koliko ih je bilo u bivšoj Jugoslaviji?
Boris Milošević: Koliko točno danas ima Srba u Hrvatskoj jako je teško reći s obzirom da je zadnji, službeni popis stanovništva bio 2011. godine i s obzirom da otkad je Hrvatska ušla u Evropsku uniju imamo veliki val iseljavanja. Ali službena brojka je negdje oko 196 000 što je za nekih 400 000 manje nego što ih je bilo1991. godine kada je u Hrvatskoj bilo 600 000 Srba.
Tomislav Žigmanov: Prema podacima popisa pučanstva iz 2011. u Srbiji ima 57 900 građana koji su se izjasnili kao Hrvati, a prije 50 godina, 1961. godine, bilo ih je 186 000. Više od dvije trećine Hrvata nestalo je iz Srbije u poslednjih 50 godina pri čemu Srbija nije bila izravno uključena u rat, niti su se na njenom teritoriju odvijale ratne operacije. To je posljedica asimilatorske politike i činjenice da su Hrvati u Srbiji devedesetih godina bili izloženi etnički motiviranom nasilju s elementima etničkog čišćenja.
Omer Karabeg: Da li su Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji ravnopravni građani?
Boris Milošević: Prema ustavu i zakonima Srbi imaju zagarantirana prava kao i Hrvati, ali u praksi vrlo često osjete da su predmet ili diskriminacije ili stigmatizacije. Uzmimo primjerice zapošljavanje u državnog službi. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina propisuje proporcionalnu zastupljenost. To znači da bi 4,36 posto Srba trebalo biti zaposleno u državnoj službi, a zaposleno ih je duplo manje - svega 2,1 posto.
Tomislav Žigmanov: Hrvati u Srbiji su isključeni iz svih procesa donošenja odluka. Nismo zastupljeni ni u jednom dijelu odlučivanja na nacionalnoj, pokrajinskoj i lokalnoj razini vlasti. U Hrvatskoj je to sretnije riješeno kroz institut zajamčenih mandata, pa predstavnici manjina imaju pravo da po principu pozitivne diskriminacije sudjeluju u vlasti. Hrvati u Srbiji to nemaju. U Subotici, gdje je naše političko i svako drugo sjedište, od 203 imenovane i izabrane osobe u lokalnim strukturama vlasti samo tri su predstavnici hrvatske političke stranke.
Pretnje i pritisci
Omer Karabeg: Da li su Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji izloženi pritiscima. Da li se osećaju nesigurno?
Boris Milošević: Definitivno. Imamo periode kad se stvori atmosfera u društvu da je govor mržnje dozvoljen, kad postaje normalno uzvikivanje “Ubij Srbina”, kada na takve grafite više nitko ne reagira, pa se onda ide stepenicu više i dolazi do fizičkog nasilja. Naravno, na položaj manjina najviše utječe stav vlasti prema manjinama. U jednom trenutku se činilo da će pristupanje Hrvatske Evropskoj uniji učiniti društvo demokratski zrelijim, da će institucije ojačati - međutim, nakon ulaska u Evropsku uniju institucije su nam počele slabiti, ojačala je desnica i sve je glasniji govor protiv srpske zajednice.
Kada su u javnom prostoru prisutne antisrpske poruke, onda građani srpske nacionalnosti osjećaju da nose etiketu koja je negativna. Desnica zapravo pokušava zabiti klin između srpske manjine i vlasti, ona nastoji stvoriti sliku da su manjine, pogotovo srpska manjina, za sve krivi. Mi smo 2013. godine imali pokušaj raspisivanja referenduma protiv ćirilice uz jaku kampanju. To je bila zapravo antisrpska kampanja gdje je skupljeno preko pola miliona potpisa. Referendum nije raspisan, jer je Ustavni sud rekao da je to neustavno. Prošle godine također je bio pokušaj organiziranja antimanjinskog referenduma uperenog prvenstveno protiv srpske zajednice gdje se nastojalo ograničiti mandat manjinskim zastupnicima i oduzeti im pravo da imaju ustavnu jednakost kao svi ostali zastupnici.
Imamo kampanju jačanja povjesnog revizionizma gdje se tvrdi da Jasenovac nije bio logor smrti nego radni logor u kojem se, eto, slučajno od bolesti umiralo. Ta atmosfera se pojačava kad se približavaju izbori ili kad se dogode incidenti kao što je bio nedavni fizički napad huligana na Srbe u kafiću u Uzdolju kod Knina.
Tomislav Žigmanov: I Hrvati u Srbiji osjećaju nesigurnost. Marketinška agencija Faktor plus proljetos je objavila rezultate istraživanja o omraženosti pojedinih naroda Srbiji. Hrvati su, nažalost, po toj anketi ispali najomraženiji. Više od 50 posto građana Srbije misli o Hrvatima izuzetno negativno. U takvom društvenom ambijentu, u takvoj atmosferi Hrvati se boje očitovati svoj identitet i nisu spremni sudjelovati u borbi za manjinska prava.
Što reći kad se pojave grafiti “Ubij Hrvata da Šiptar nema brata”, kada na nogometnim utakmicama to isto u horu uzvikuje nekoliko desetina tisuća ljudi, kada se na društvenim mrežama na taj način govori o Hrvatima, kada predsjednik jedne političke partije i osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj kaže da će intenzivirati činjenje ratnih zločina i počeće od mene i gospodina Nenada Čanka. A vlast sve to prešućuje. Pomenuti grafit u Novom Sadu nije osudio nijedan predstavnik gradskih, pokrajinskih, niti republičkih vlasti. Nitko od zvaničnika nije reagirao kada mi je onaj koji je osuđen za ratni zločin preko medija zaprijetio da će taj isti ratni zločin izvršiti nada mnom.
Kada imate šutnju na sve to, onda je to, morate priznati, više nego problematično. Ne samo da nema osude od predstavnika vlasti, nego nema nikakve mjere od strane pravosudnih tijela. U takvoj situaciji imate dojam da je iznijeti antihrvatski stav u javnosti - neću reći poželjno - ali da se to u svakom slučaju tolerira. I to je ono što brine. S tim što moram raći da je antihrvatsko raspoloženje u Srbiji prije svega generirano negativnim tumačnjem događaja i pojava u Hrvatskoj, a ne nekim našim ponašanjem. To nas stavlja u više nego začudan položaj. Jer ako ministar vojni Aleksandar Vulin kaže za predsjednika hrvatske vlade da je dobar učenik poglavnika, kako da vi sutra odete kod njega na prijem i razgovarate o suradnji.
Ceh plaćaju manjine
Omer Karabeg: Gospodine Miloševiću, gospodin Žigmanov je pokrenuo temu dugogodišnjih tenzija u odnosima između Beograda i Zagreba. Koliko teške reči i uvrede koje razmenjuju Beograd i Zagreb utiču na položaj Srba u Hrvatskoj? Da li one još više pogoršavaju njihov položaj?
Boris Milošević: Naravno da poruke koje nimalo nisu prijateljske dižu tenziju u javnosti. Ti loši odnosi prelamaju se preko leđa manjina. Gledano iz ovdašnje perspektive nevjerojatno je kako se lako u hrvatskoj javnosti stvara mobilizacija oko bilo čega što dolazi iz Srbije. Ne mogu, međutim, reći da nije bilo i dobrih stvari. Treba se sjetiti Subotičke deklaracije 2016. godine predsjednice Grabar Kitarović i predsjednika Vučića, Vučićeve posjete Zagrebu i sličnih događaja. Nažalost, sve je to premalo, jer nekakav incident, izjava ili izbori potaknu valove i bujice loših stvari, pa svaki napredak u odnosim dvije zemlje bude zaboravljen.
Omer Karabeg: Gospodine Žigmanov, čini se da se razmena teških reči između Beograda i Zagreba pre svega vodi zbog domaće javnosti - da bi se u predizbornim vremenima dobili glasovi. Pri tome ni rukovodstvo Srbije, ni rukovodstvo Hrvatske ne vode računa koliko to ugrožava njihove manjine u susednoj državi.
Tomislav Žigmanov: Sigurno je, i tu ste u pravu, da unutarnjepolitički motivi generiraju jače i diplomatski problematičnije poruke. Pri čemu treba reći da se predstavnici vlasti u Beogradu neuporedivo češće i radikalnije tim služe. Predstavnici vlasti u Hrvatskoj rjeđe posežu za tumačenjem događaja, procesa i stavova u Srbiji. Takve poruke uglavnom dolaze sa margine političke scene i sa desnog medijskoga prostora. U zadnjih dvije godine ne možete naći nijedan stav premijera Plenkovića koji bi bio iritantan kada su u pitanju događaji u Srbiji, za razliku od poruka ministra Aleksandra Vulina ili Miodraga Linte, predsjednika skupštinskog Odbora za Srbe u regionu, koji su izgleda zaduženi za Hrvatsku.
Priča o tome da je u Hrvatskoj na vlasti ustaški režim, što se može čuti od gospodina Linte, daleko je od istine. Ne kažem da nekih trendova na margini nema, ali optužiti vlast i hrvatsku državu za tako što nema za cilj dobronamjernost.
Igrati na antihrvatsku kartu znači fokusirati građane Srbije da se bave onim što se događa u susjedstvu i to na tendenciozan način, što donosi štetu ne samo nama nego i građanima srpske nacionalnosti u Hrvatskoj. A mi - Hrvati u Srbiji - bivamo stigmatizirani kao pripadnici naroda koji Srbima ne želi dobro. Što je, naravno, daleko, daleko od istine.
Predsednica preti Pupovcu
Omer Karabeg: Gospodine Miloševiću, vaša partija - Samostalna srpska demokratska stranka - je članica vladajuće koalicije u Hrvatskoj. Da li kampanja koja se sada vodi u Hrvatskoj protiv dugogodišnjeg predsednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca, u kojoj učestvuju i predstavnici vlasti, može biti razlog da napustite tu koaliciju?
Boris Milošević: To svakako može biti razlog. O tome su stranačka tijela već raspravljala. Samo ove godine dogodila su se tri velika fizička napada koja su bila motivirana etničkom mržnjom. To su bili zločini iz mržnje. Prvo je bio napad na vaterpoliste Crvene zvezde u Splitu, pa napad na sezonske radnike u Supetaru na Braču uz povike “Di su Srbi”, dakle, da udarimo na Srbe, i onda napad na goste kafića u Uzdolju gdje su bili i žene i djeca. Nakon grafita “Ubij Srbina”, što je postalo normalno, došli smo do fizičkog nasilja.
Umjesto da se bavi uzrocima tog nasilja, cijela politička scena se okomila na Milorada Pupovca koji je nastojao upozoriti na te procese. I onda dođemo u situaciju da jedan vrlo ozbiljan predsjednički kandidat traži zabranu Samostalne srpske demokratske stranke, pa to onda postane legitimna tema u medijima. Na to su se nadovezali veterani koji govore da je naša stranka nepoželjna i traže njezinu zabranu.
Na kraju i sama predsjednica ulazi u to kolo i piše pismo Miloradu Pupovcu u kome mu poručuje da ona pozorno prati što on govori i u izvjesnom smislu ga upozorava da može nešto poduzeti ako bi on nastavio da govori na način za koji ona smatra da nije poželjan. To svakako ne pridonosi niti smirivanju situacije u Hrvatskoj, niti dobrim međunacionalnim odnosima, niti ostvarenju manjinskih prava. Napomenuo bih da su tijekom naše kampanje za evropske izbore, koja je išla pod motom "Kako je biti Srbin u Hrvatskoj" - svi naši plakati bili išarani ušatim U, i porukama "Zakolji Srbina", "Kolji srpsku djecu" i sličnim. Ti plakati su bili ogledalo mržnje koja, nažalost, postoji u dijelu javnosti. Ali kada mržnja uđe u mainstream politiku, kada oni koji izgovaraju takve poruke dobijaju prostor u medijima, onda to marginalnim društvenim skupinama daje gorivo i energiju, jer misle da su sve te prijetnje, poruke i grafiti dobili odobrenje s vrha.
Šešelj u Hrtkovcima
Omer Karabeg: Da li je bilo fizičkog nasilja nad Hrvatima u Vojvodini?
Tomislav Žigmanov: Nažalost jeste. Ali ne ove, već 2017. i 2016. godine. Bila su dva napada na mladiće Hrvate iz Sonte, malog mjesta u Vojvodini nedaleko od Apatina, uz sve elemente zločina iz mržnje. Bili su pretučeni uz psovanje ustaške majke. Jedan dečko je čak bio zubima izgrižen po leđima. Nažalost, nekorektim postupanjem istražnih organa, prekrajanjem zapisnika i iskaza svjedoka ti slučajevi su okarakterizirani kao vršnjačko nasilje.
U proteklu godinu i pol, hvala bogu, nije bilo toga. Ali to ne znači da na društvenim mrežama i u sredinama gdje ima manje Hrvata ne postoje verbalni napadi, čak i prijetnje. Pripadnici hrvatske zajednice često to ne prijavljuju zbog odsustva povjerenja u institucije sustava. Kad nema javne osude od predstavnika vlasti, onda to ima za posljedicu da žrtve to na neki način pasivno promatraju. Inače, kao politički predstavnici hrvatske zajednice, mi smo jasno osuđivali sve akte nasilja, napose onoga koje je etnički motivirano spram pripadnika srpske zajednice u Hrvatskoj. Na taj način smo iskazali solidarnost sa žrtvama i poručili da je takva vrsta nasilja nedopustiva u 21. vijeku.
Omer Karabeg: Kako ste doživeli kongres koji su maja ove godine Šešelj i njegova stranka održali u Hrtkovcima - i to u kući koju je kupio Šešelj. Koliko je tamo ostalo Hrvata nakon etničkog čišćenja koje je u Hrtkovcima organizovao Šešelj devedesetih godina.
Tomislav Žigmanov: Ostalo je dvjestotinjak Hrvata. Gledajte, neke stvari nisu usporedive kada su u pitanju prilike u Hrvatskoj i Srbiji. U Hrvatskoj je nezamislivo da osuđeni ratni zločinac nastavi javno djelovanje, da mimo zakonskih propisa bude poslanik u parlamentu i da u mjestu, gdje je počinio ratni zločin, održava političke skupove sa kojih šalje poruke da se on i dalje zalaže za Republiku Srpsku Krajinu, da je to samo privremeno zaposjednuta teritorija i da on i dalje stoji iza koncepta Velike Srbije. Toleriranje takvog djelovanja sigurno da ne pridonosi osjećaju sigurnosti kod pripadnika hrvatske zajednice u Srbiji, već ih učvršćuje u uvjerenju da im je bolje da šute i da se ne bore za svoja prava. I onda imamo činjenicu da je kod građana hrvatske nacionalnosti u Vojvodini postotak djece upisane u program obrazovanje na hrvatskom jeziku manji od 10 posto, a kod mađarske zajednice taj procenat je 90 posto.
Srbenka
Omer Karabeg: Gospodine Miloševiću, da li zbog teškog položaja, pretnji i napada pojedini Srbi kriju svoj identitet?
Boris Milošević: Nacionalna mimikrija je svepristuna, naročito u gradovima. Građani srpske nacionalnosti koji žive u gradovima više su izloženi pritisku, a u velikim mjestima je lakše prikriti svoju nacionalnu pripadnost. I taj proces asimilacije, koji je prirodan kad je riječ o manjinama, dodatno se ubrzava i postaje nepovratan. Srbima se pripisuje kolektivivna krivica i oni su toga svjesni. Nedavno je objavljen znanstveni rad koji pokazuje kako se Srbi u udžbenicima povjesti prikazuju negativno i da je to preovladavajući narativ.
Dakle, djeca u Hrvatskoj se odgajaju sa negativnim predrasudama prema Srbima. I onda se ne treba čuditi kada djeca u nekom gradu razbiju “zločeste” srpske registarske pločice. Odnos prema Srbima je tema dokumentarnog filma “Srbenka” koji je nagrađivan širom Evrope. Glavni lik tog filma je djevojčica koja saznaje svoju nacionalnu pripadnost, ali ona ne želi biti Srpkinja, jer je to nešto pogrdno, nešto negativno. Kada je bila projekcija tog filma u ovdašnjoj Pravoslavnoj gimnaziji, mnogi učenici te gimnazije su prepoznali svoja iskustva koja su za njih opterećujuća i traumatična.
Omer Karabeg: Gospodine Žigmanov, rekli ste da se svega 10 procenata hrvatske djece upisuje na nastavu na hrvatskom jeziku. Da li se ljudi boje da istaknu svoje hrvatsko poreklo i hrvatski identitet?
Tomislav Žigmanov: Upravo tako. To je jedan od razloga. Drugi razlog je ponašanje predstavnika vlasti. Prošle godine u Beregu, to je jedno šokačko mjesto na sjeveru Bačke, sedam od osam roditelja anketom se izjasnilo da svoju djecu - prvačiće upiše na nastavu na hrvatskom. Direktorica škole, koja je srpske nacionalisti, prihvatila je inicijativu roditelja, jer se držala zakona. Onda su predstavnici mjesnih prosvjetnih i političkih vlasti napravili pravu ujdurmu, suspendirali odluku i strašili ljude pričom da će na otvorenje prvog razreda doći Thompson da pjeva, da će se u školi o Domovinskom ratu učiti kao u Hrvatskoj.
Dolazi prosvjetna inspekcija, vrši se pritisak na direktoricu, ponovo se provodi anketa, počinje podbunjivanje u selu, roditelje pitaju zašto to radite, zašto razdvajate učenike. Na kraju je većina roditelja bila prisiljena da odustane. I vjerujte - u tom mjestu nikada više neće biti nastave na hrvatskom jeziku. Jer ako postoji strah koji je rezultat velikog nerasploženja prema hrvatskoj zajednici, ako su Hrvati u anketi proglašeni najomraženijim narodom, ako postoji nespremnost vlasti da prihvati inicijativu kao što je bila ona o nastavi na hrvatskom jeziku, ako Hrvati nisu u strukturama lokalne vlasti - onda ljudi dižu ruke od svega i kažu: “Nećemo, kad nije dopušteno”.
Facebook Forum