Na djecu migranata, koja se nalaze u Unsko - sanskom kantonu, prenose se brojne brige i problemi, koje imaju njihovi roditelji. Neke porodice su i više godina u potrazi za novim domom i boljim uslovima života. Stoga inicijativa udruženja „Žene sa Une“, koje nastoji ovoj djeci podariti trenutke bezbrižnosti, izaziva radost malih a zahvalnost velikih.
Više od mjesec dana, svakog jutra, tim udruženja "Žene sa Une" iz Bihaća u ranim jutarnjim satima, u blizini bivšeg Đačkog doma gdje je trenutno smješten najveći broj izbjeglica i migranata, postavlja svoje šatore i ostale rekvizite kako bi proveli još jedan dan sa mališanima koji borave u ovom privremenom prihvatnom centru.
„Djeca u pokretu često su žrtve diskriminacije, ksenofobije i stigme. Djeca migranti i izbjeglice, kako tokom putovanja tako i na svojim krajnjim destinacijama nerijetko doživljavaju i proživljavaju za njih neprijatne i neugodne situacije. Upravo to su bili razlozi da 'Žene sa Une', uz podršku 'Save the Children', kroz projekat koji finansira UNICEF BiH, u junu uspostave Mobilni sigurni kutak za djecu i svaki dan provodimo rekreativne, edukativne, kreativne i sportske radionice sa djecom koja ovdje borave“, kaže Aida Behrem, direktorica nevladine organizacije "Žena sa Une".
Škar je trinaestogodišnji dječak koji je sa porodicom otišao iz Iraka. Tamo su mu ostali prijatelji i rodbina i kaže kako mu svaki dan nedostaju.
„Iz Iraka sam došao. Tamo su borbe, ja se bojim biti u Iraku, moja zemlja nije dobra za mene, za moju porodicu. Moja baka i moj deda su u Iraku. Strašno mi nedostaju. Igramo se, crtamo. Ovdje je puno dobro,“ kaže dječak Škar.
Škar je godinama sa roditeljima i bratom u potrazi za boljim životom. I on i drugi mališani željno očekuju druženja i počnu se okupljati čim vide da se šator sklapa. Za njih je ovo mjesto mala oaza gdje makar na kratko zaboravljau nedaće i gdje su ono što i jesu - djeca kojoj je potrebna ljubav, igra, znanje. Neka od njih su već naučila jezik koji se govori u zemljama regije, u kojim su do sada boravili. Kao reporter, otupuno ih razumijem i nema potrebe za prevodiocem.
„Ja se zovem Hošid, imam sedam godina. Iz Afganistana sam. Bila sam sa porodicom u Srbiji, sada sam u Bosni. Imam četri brat i dvije sestre. Dobro je. Ovdje crtamo, učimo, pišemo, pjevamo. Meni je sve lijepo u Bihaću“, kaže jedna.
„Ja se zovem Esma. Ja imam jedanaest godina. Ja sam iz Iran. Imam jednog brata... i , imam mamu i tatu...Ovdje mi je baš lijepo, igram se, crtam“, priča druga.
Uz ovaj Sigurni mobilni kutak za djecu "Žene sa Une" organizirale su i Kutak za majku i bebe. O tome Aida Behrem kaže:
„Kutak za majke i bebe je jedno mirno i tiho mjesto gdje mogu doći majke sa bebama do dvije godine, da se osvježe, da dobiju potrebne artikle za njegu beba. To je prije svega mjesto gdje na miru mogu provesti neko vrijeme sa svojom bebom. One koje doje mogu dijete podojiti, okupati. Mi obezbjeđujemo dio neophodnih stvari – pelene, voćne i povrtne kašice, sokove, energetske pločice za majke, kako bi povećale nutritivnu vrijednost hrane koju unose, a kako bi bebe dobile zadovoljavajući kvalitet ishrane.“
Do sada je preko 400 djece učestvovalo u radionicama koje su počele sredinom juna. Kvalificirano osoblje "Žena sa Une" prošlo je i dodatne edukacije kako bi rad sa djecom bio što uspješniji.
Aktivistkinje organizacije "Žene sa Une“, kažu kako se nadaju da će i u narednom periodu, kada se podigne pihvatni Centar za izbjeglice i migrante u Bihaću, kreirati još bolje uslove za rad sa djecom i olakšati njihovo djetinjstvo i boravak. A dječaci i djevojčice, koji su čak godinama sa svojim roditeljima na putu „za nigdje“ očekivaće da svakog jutra vide otvorena vrata prostora u kojem će naći samo svoje trenutke radosti.
Facebook Forum