Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Kurspahić: Mjesto pod NATO kišobranom


Sarajevo

Piše: Kemal Kurspahić

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Svojevremena izjava američkog predsjednika Donalda Trampa (Trump) o Crnogorcima kao "vrlo agresivnom narodu" koji bi mogao uvući NATO u treći svjetski rat imala je reprizu – u nešto proširenoj verziji – u nedavnom učešću delegacije američkog Kongresa na minhenskoj konferenciji o međunarodnoj bezbjednosti.

Radi podsjećanja: Tramp je, na pitanje voditelja njegovog omiljenog Fox News kanala o tome koliko je potencijalno opasno pridržavanje temeljnog principa NATO-a kako je napad na jednu članicu napad na sve ("Zašto bi moj sin išao u Crnu Goru da je brani od napada?"), odgovorio kako je i sam postavljao to pitanje: "Crna Gora je vrlo mala zemlja vrlo snažnih ljudi. Oni su agresivan narod. Oni mogu postati agresivni i, čestitam, vi ste u trećem svjetskom ratu".

Evropska epizoda debate o tom principu kolektivne bezbjednosti nešto je drugačija: tamo je u neformalnom razgovoru s evropskim saveznicima član američke kongresne delegacije na istu temu, zastupajući oprez u daljem proširenju saveza, postavio pitanje: "Da smo požurili s prijemom u NATO Gruzije i Ukrajine, ne bismo li zbog njih sada bili u ratu?". Evropski sagovornik mu je na to odgovorio: "Da smo ih ranije primili, možda bi to sad bile stabilne demokratije sa bezbjednim granicama".

​To kako proširenje NATO-a na prostorima Zapadnog Balkana, sa lanjskim prijemom Crne Gore i tekućom ratifikacijom u parlamentima država članica odluke o prijemu Sjeverne Makedonije, pozitivno utiče ne samo na regionalnu bezbjednost nego i na uspostavu vladavine zakona i uspješniju borbu protiv korupcije, modernizaciju odbrane i suzbijanje negativnih uticaja Rusije u regionu, stvaranje povoljnije klime za ulaganja i poslovanje, bilo je riječi na prošlonedjeljnom zasjedanju spoljnopolitičkog komiteta američkog Senata.

Primjer Sjeverne Makedonije vrlo je poučan i za "euroatlantske aspiracije" Bosne i Hercegovine.

U senatskom komitetu više puta je isticano koliko je političke hrabrosti trebalo da se nakon tri decenije sporenja oko samog imena – zbog čega je Grčka stavljala veto na euroatlantske težnje Skoplja – najzad postigne sporazum koji je omogućio Sjevernoj Makedoniji prijem u NATO i ubrzao njeno skoro otvaranje pregovora o članstvu u Evropskoj uniji. Grčka je, nakon postizanja sporazuma, postala prva zemlja koja je ratifikovala odluku o prijemu Sjeverne Makedonije u NATO: najljući protivnici postali su prirodno najbliži saveznici.

Sjeverna Makedonija je, opredjeljujući se za eurointegracije - kao i svojevremeno Crna Gora – morala da se suoči s ruskim suprotstavljanjem širenju zapadnog vojnog saveza, uključujući i propagandnu kampanju i poticanje etničkih tenzija, ali je učinila odlučne korake u ispunjavanju aspiracija vlastite javnosti za pristupanje i NATO-u i Evropskoj uniji.

U kongresnoj raspravi naglašeno je i to kako bi primjer i iskustvo Sjeverne Makedonije moglo biti korisno i za normalizaciju odnosa Srbije i Kosova i za deblokadu euroatlantskih aspiracija Bosne i Hercegovine.

Sjedinjene Države su u januaru ove godine s najpozvanijeg mjesta – u pismu državnog sekretara Majka (Mike) Pompea trojici članova bosanskohercegovačkog Predsjedništva – potvrdile podršku euroatlantskoj budućnosti bosanske države i pozvale na usvajanje nacionalnog programa saradnje s NATO-om koji bi značio i poticaj transformaciji i modernizaciji oružanih snaga, jačanju bezbjednosti i vladavine prava kao uslova i za dobijanje kandidatskog statusa za članstvo u Evropskoj uniji.​

​U Vašingtonu, naravno, znaju da je put Bosne i Hercegovine u NATO blokiran protivljenjem aktuelnog vodstva Republike Srpske, pod kontrolom Srbije i Rusije. Moskva je posljednjih godina učestalo odbijala da se pridruži zaključcima Savjeta za implementaciju mira u kojima su podržavane euroatlantske perspektive Bosne i Hercegovine. Ruski stav: euroatlantska budućnost nije jedina alternativa.

Ali, Vašington – i evropski saveznici – takođe znaju da se Bosna i Hercegovina u svim institucijama i demokratskim procedurama izjasnila za pridruženje NATO-u i Evropskoj uniji i da je te aspiracije ozakonila u vidu nacionalne strategije i zakona o odbrani u šta države koje "podržavaju suverenitet" te zemlje, uključujući i Srbiju i Rusiju, ne bi smjele da se miješaju.

Stav vodstva Republike Srpske o tome kako se odluke o ispunjavanju uslova za članstvo u NATO-u mogu donositi samo "uz saglasnost sva tri naroda i oba entiteta" pati od očite nedosljednosti: ako se zaista zalažete za odlučivanje konsenzusom onda se i odluke donesene na taj ustavan način ne mogu jednostrano osporavati kako to uporno radi vlast u republici Srpskoj: u blokadi donošenja nacionalnog plana saradnje s NATO-om; u nipodaštavanju presuda Ustavnog suda; u jednostranom odbijanju provođenja čak i sudskih odluka o registraciji perspektivne vojne imovine na državu...

A kuda taj unilateralizam i nepoštovanje zajedničkog interesa vodi Bosnu i Hercegovinu? Tamo gdje se baš danas nalazi predsjedavajući njenog Predsjedništva: u društvu s jednim od najizolovanijih režima, bjeloruskog – s predsjednikom još od prije 25 godina s podrškom jedino iz Moskve,

Odbijati u ime takvih savezništava poziv po bezbjednosni "kišobran" NATO-a štetno je i pogibno i za Republiku Srpsku.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG