Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Kurspahić: 'Romnijev kriterij' na bosanskoj sceni


Mitt Romney i Donald Trump, novembar 2016.

Piše: Kemal Kurspahić

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Jedna karikatura, objavljena prošle nedjelje u kalifornijskom dnevniku Sacramento Bee, izabrana je kao politička karikatura nedjelje i prenesena u brojnim drugim listovima.

Ona današnju duboku podijeljenost u američkom društvu satirički pokazuje kolažnim crtežom sa zasjedanja Senata u kojem u nedjelji suđenja predsjedniku Donaldu Trampu (Trump) u izjašnjavanju i o najočitijim stvarima - kao što su konstatacije nebo je plavo; psići i mačke su baš slatki; Zemlja se okreće oko Sunca ... - vlada potpuna stranačka podjela i svaka od tih tvrdnji se odbacuje s 53 prema 47.

Tek u svjetlu te nepomirljive podjele na republikanske i demokratske „istine“, u kojima nema nikakve „sredine terena“, može se razumjeti zašto se glas jednog republikanskog senatora u prilog uklanjanja predsjednika Trampa iz Bijele kuće danas u Americi na jednoj strani ocjenjuje kao čin vrhunske građanske hrabrosti a na drugoj kao čin izdaje.

Dan nakon što je senator iz države Juta (Utah) Mit Romni (Mitt Romney) bio jedini republikanac koji je za predsjednika rekao „kriv je“ on sam je izjavio kako je bio svjestan „nezamislivih posljedica“ te odluke ali i da ga njegova odgovornost prema zakletvi na Ustav, njegovoj vjeri i njegovoj djeci (pet sinova i 22 unučadi) obavezuju da slijedi istinu. Romni kaže da se o svojoj odluci savjetovao sa sinovima i snahama i da su oni podržali tu odluku.

U državi Juta Romnijev glas u Senatu izaziva i poštovanje zbog dosljednosti – pored ostalog u uvodniku uticajnog lokalnog dnevnika – ali i razočarenje dijela republikanske javnosti da je njihov senator bio jedini od svih 100 senatora koji je u izjašnjavanju o krivici predsjednika „pregazio stranačku liniju“: svi demokrati glasali su „kriv je“ a svi ostali republikanci „nije kriv“.

Tramp je dan nakon izjašnjavanja u Senatu u nastupu na Molitvenom doručku – koji je tradicionalno nestranačka manifestacija – i u svečanom obilježavanju oslobađajuće presude u Bijeloj kući javno mahao naslovnim stranama novina kojima dominira vijest o ishodu glasanja u Senatu. On je nastavio da predstavlja taj proces kao „lov na vještice“ koji su od trenutka objave njegove kandidature protiv njega vodili „prljavi“ i „korumpirani ljudi“ nagovještavajući kako bi i oni mogli da odgovaraju; njegov sin je pozvao na Romnijevo „izbacivanje iz stranke“ a Trampova predstavnica za štampu izjavila je kako nosioci kampanje protiv predsjednika treba da odgovaraju i „plate za to“.

Ako je suditi po odnosima ličnosti u vrhu republikanske i demokratske stranke, predsjednika Trampa na jednoj i predsjedavajuće Predstavničkog doma u Kongresu Nensi (Nancy) Pelosi na drugoj strani, do izbora 3. novembra 2020. predstoji produbljivanje – a ne prevazilaženje – sadašnjih dubokih podjela. Njih dvoje su ove nedjelje imali dva otvorena sukobljavanja u direktnom televizijskom prenosu.

U utorak – Tramp je dolazeći na tradicionalni godišnji govor predsjednika o stanju nacije u Kongresu odbio da prihvati ispruženu ruku Pelosijeve a ona je na kraju njegovog izlaganja javno pocijepala kopiju njegovog govora objašnjavajući kasnije kako to nije učinila zbog neuzvraćenog rukovanja nego zbog Trampovog prisvajanja svih zasluga za ekonomski napredak koji je počeo u godinama Obaminog predsjedavanja i kojem je svakako doprinosio i Kongres.

U četvrtak – Tramp je politizirao Molitveni doručak a Pelosi mu je nakon toga u obraćanju javnosti poručila: „Vi ste osuđeni zauvijek i nikad se nećete otresti tog ožiljka“.

Povećanje napetosti u političkim vrhovima daje i novu dimenziju preliminarnim izborima u kojima se odlučuje: ko će kao demokratski kandidat izići na megdan predsjedniku Trampu?

Američka „priča nedjelje“, o odluci senatora Romnija da – nasuprot nalogu stranačkog jedinstva – na suđenju predsjedniku Trampu u Senatu zaključi „kriv je“, osim što izaziva poštovanje među onima koji još vjeruju u integritet ličnosti kao vrlinu u politici, mogla bi biti inspirativna i za učesnike političkog procesa u podijeljenim društvima kakvo je bez sumnje bosanskohercegovačko


Američka „priča nedjelje“, o odluci senatora Romnija da – nasuprot nalogu stranačkog jedinstva – na suđenju predsjedniku Trampu u Senatu zaključi „kriv je“, osim što izaziva poštovanje među onima koji još vjeruju u integritet ličnosti kao vrlinu u politici, mogla bi biti inspirativna i za učesnike političkog procesa u podijeljenim društvima kakvo je bez sumnje bosanskohercegovačko.

Nasuprot promociji slijepe vjernosti stranačkoj liniji i „nacionalnom interesu“, višegodišnje zaostajanje Bosne i Hercegovine za susjedima u euroatlantskim aspiracijama nalaže kritičko preispitivanje, pa i suprotstavljanje, vladajućim političkim partijama i trendovima.

Pobuna savjesti – izjašnjavanje na osnovu viših principa i vrijednosti – nezahvalna je i suviše rijetka u našim podnebljima: aktuelna društvena klima nagrađuje šutnju, poslušnost, vjernost ličnostima i partijama na vlasti. Te „vrijednosti“ određuju i lični i društveni status učesnika političkog procesa ali i ograničavaju njihov politički angažman i doprinos: zašto „talasati“ ako je šutnja egzistencijalno isplatnija?

„Romnijev kriterij“ – šta će o njemu misliti njegovo potomstvo – na bosanskohercegovačkoj sceni u novije vrijeme slijedila je zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo Jasna Duraković kad se u nepristajanju na učešće u rušenju kantonalne vlade pozivala i na uspomenu na svog oca (lidera bosanskohercegovačke socijaldemokratije Nijaza Durakovića). Hvale vrijedan, ali usamljen, primjer uvođenja savjesti u domaći politički proces.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG