(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Prošlonedjeljna jednodnevna posjeta američkog državnog sekretara Majka (Mike) Pompea Dubrovniku najnoviji je primjer međunarodnog nerazumijevanja za upornu kampanju hrvatske diplomatije da na međunarodni dnevni red stavi ono što bosanskohercegovački HDZ – uz svesrdnu potporu iz Zagreba – predstavlja kao odsustvo jednakopravnosti konstitutivnih naroda i uskraćivanje „legitimnog predstavljanja“ Hrvatima kojima „drugi biraju predstavnike“ u državnom Predsjedništvu.
U ovom najnovijem primjeru, i ministar vanjskih poslova i premijer Hrvatske detaljno su govorili američkom državnom sekretaru o jednakopravnosti i legalnom predstavljanju. Pompeov zaključak?
„Treba da ohrabrimo dalju integraciju Bosne i Hercegovine u Zapad“.
Novinarka NOVA TV, koja je odabrana da postavi prvo od ukupno dva pitanja na press konferenciji nakon razgovora, kao dug i predug uvod u svoje „ključno pitanje za hrvatske novinare“, održala je gostu čija iskustva u svjetskim poslovima uključuju i funkciju direktora američke obavještajne agencije (CIA) kraće predavanje o odnosima i potresima u regionu (Crna Gora-Srbija i Kosovo-sa mogućim prelijevanjem na „našeg prvog susjeda“), da bi najzad rekla i šta joj je na srcu:
„Dekonstituiranje Hrvata“ – rekla je dodajući kako oni treba da budu jednakopravan i konstitutivan narod.
Premijer Hrvatske dodao je nešto o tome kako, uz 25. godišnjicu Dejtona, „moramo osigurati prava Hrvata koji žive tamo“, i kako je američkom državnom sekretaru objasnio potrebu da „duh Dejtona bude i dio izbornog zakona“.
Pompeo je još jednom potvrdio kako će Sjedinjene Države nastaviti da se angažuju u vezi s Bosnom i Hercegovinom na ozbiljan način. Najučtivije odbacujući poziv da na zidinama na kojima je mnogo puta ponovljena u izvedbama Šekspirovog (Shakespeare) „Hamleta“ ona čuvena „ima nešto trulo u državi Danskoj“ – u ovom slučaju u susjednoj zemlji – po narudžbi domaćina i lokalnih novinara presuđuje o prilikama u susjednoj zemlji Pompeo je ponudio pohvalu „prelijepom Dubrovniku“ sa željom da u njemu ostane i duže.
Na sličan način i evropski partneri odbijaju da budu uvučeni u nastojanja hrvatske diplomatije da internacionalizira „zulum nad Hrvatima“ u Bosni i Hercegovini, kako situaciju dramatizuje predsjednik Hrvatske, koji je nedavno prihvatio i vodeću ulogu u poništavanju suvereniteta susjedne države kad je na razgovor u Zagrebu pozvao srpskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine „kao predstavnika srpskog naroda“ da bi zatim i premijer pozvao „predstavnike bošnjačkog i hrvatskog naroda“, vraćajući tako odnose u trouglu Srbija-Hrvatska-Bosna i Hercegovina na žalosno stanje u kojem su bili u ranim devedesetim.
Tada su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman i onda kad su uzajamno ratovali za „srpske teritorije“ u Hrvatskoj imali savršeno razumijevanje o prisvajanju bosanskohercegovačkih teritorija i uspostavi srpske i hrvatske paradržave u toj zemlji. Ta epizoda srpskohrvatske harmonije velikodržavnih interesa završila se „etničkim čišćenjem“ tragičnih razmjera s kulminacijom u genocidu u Srebrenici i presudama Međunarodnog tribunala za ratne zločine za udruženi zločinački poduhvat.
Sada se, s približavanjem 25. godišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma, obnavljaju scenariji podjele Bosne i Hercegovine, u kojima i Srbija i Hrvatska – pozivajući se na ulogu „garanata mirovnog sporazuma“ - ohrabruju zagovornike projekata dalje podjele bosanske države uključujući težnje za otcjepljenje Republike Srpske i oživljavanje međunarodno osuđene “Herceg-Bosne“ kao „trećeg entiteta“.
Najviši predstavnici dvije susjedne zemlje razvili su ritual redovnih posjeta područjima sa srpskom ili hrvatskom većinom u Bosni i Hercegovini bez poštovanja i najminimalnijih diplomatskih obzira i makar i kurtoazne komunikacije s državnim organima.
U takvim okolnostima, odsustva ujedinjujuće državotvorne strategije, Bosna i Hercegovina i 25 godina nakon Dejtona opstaje prije svega zahvaljujući makar i jednako bezidejnom međunarodom nadzoru nad projektom mirne Bosne. Nasuprot pritiscima na podjele i nove teritorijalne aranžmane, „svijet“ ostaje odan realizaciji projekta „cjelovite i slobodne Evrope“ za čije je ostvarenje potrebno pridruženje zapadnobalkanskih zemalja porodici evropskih naroda i vrijednosti.
To sa „vrijednostima“ je i ključna tačka nerazumijevanja u evropskim prijestonicama za hrvatsku diplomatsku ofanzivu u vezi s „konstitutivnim narodima“ i „legitimnim predstavljanjem“. Najnoviji primjer: pismo predsjednika bosanskohercegovačkog HDZ-a najistaknutijim predstavnicima međunarodne zajednice u kojem optužuje vladajuću bošnjačku stranku da provede obaveze iz mostarskog sporazuma o izmjenama izbornog zakona.
Odgovor Zapada? Izborni zakon mora osigurati ravnopravnost svih građana, uključujući i pripadnike manjina, da se kandiduju i budu birani na najviše državne funkcije. To znači obavezu provođenja presude Evropskog suda za ljudska prava u “slučaju Sejdić-Finci” i usklađivanja izbornog zakonodavstva s evropskim standardima jednakopravnosti svih građana.
Bio bi to, godinama zakasnjeli, korak u ispunjavanju makar jednog od 14 prioritetnih zadataka iz Mišljenja Evropske komisije o kandidaturi za članstvo Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji. Ako se – uz usmjeravanje iz Brisela – na pravi način poredaju prioriteti možda će i najtvrdokornijim promotorima konstitutivnosti iznad svega postati jasno da „dekonstituiranju Hrvata“ u dejtonskoj Bosni najviše doprinose oni sami – bojkotom i blokiranjem državnih institucija.