Tema Mosta Radija Slobodna Evropa bila je kakav je odnos predsednika Srbije Aleksandra Vučića prema Kosovu. Sagovornici su u bili Srećko Đukić, bivši ambasador Srbije, i Ognjen Gogić, politički analitičar iz Beograda.
Bilo je reči o tome zašto Vučić, otkako su počeli studentski protesti u Srbiji, sve ređe govori o Kosovu? Da li zbog toga što je svestan da ta tema više ne može da se koristi u propagandne svrhe jer je građanima jasno da Kosovo nije više deo Srbije u šta ih je Vučićeva vlast godinama ubeđivala i da li se položaj Srba na Kosovu počeo naglo da pogoršava nakon što su na poziv Beograda krajem 2022. napustili kosovske institucije, a potom u proleće 2023. bojkotovali lokalne izbore u opštinama na severu Kosova i tako izgubili vlast u tim opštinama.
Razgovaralo se i o tome da li je oružani sukob u Banjskoj bio katastrofalna greška Beograda nakon koje je politika Srbije prema Kosovu izgubila međunarodni kredibilitet, zašto Srbi na Kosovu uporno glasaju za Srpsku listu, koja je pod kontrolom Srpske napredne stranke, iako su nezadovoljni svojim položajem, i da li Vučić ima ikakvu politiku prema Kosovu ili je digao ruke od brige o kosovskim Srbima.
Kardinalna greška
Omer Karabeg: Imate li utisak da predsednik Vučić, otkako su počeli studentski protesti, sve manje govori o Kosovu?
Srećko Đukić: Rekao bih da je to počelo i pre studentskih protesta nakon što je Vučić krajem 2022. napravio grešku pozivanjem tamošnjih Srba da napuste kosovske institucije.
Čini mi da je shvatio da je tada napravio kardinalnu grešku koja više ne može da se popravi, pa je digao ruke od Kosova i preneo to pitanje na Kancelariju za Kosovo i Metohiju koja se svaki dan oglašava nekakvim saopštenjima i vokabularom koji samo još više produbljuje jaz između Srba i Albanaca. Vučić je svojim potezima doveo Srbiju i srpski narod u bezizlaznu situaciju kad je reč o Kosovu.
Zahvaljujući njemu Kosovo je postalo maksimalno samostalno, nezavisno i suvereno s obzirom da su sve državne funkcije praktično prepuštene vladi u Prištini.
Time je Aleksandar Vučić završio svoju misiju na Kosovu na način kako to nije uradila nijedna vlast pre njega. A imao je mogućnosti da na dostojanstveniji način reši pitanje Kosova i Metohije.
Ognjen Gogić: Ako se ne varam, poslednje veliko obraćanje predsednika Vučića povodom situacije na Kosovu bilo je u septembru 2024. godine nakon incidenata koji su tamo dogodili.
On je tada naveo niz mera koje će Srbija da preduzme da bi se poboljšao položaj Srba na Kosovu od kojih se nijedna nije ostvarila. To je pokazalo svu nemoć, pa i poraz srpske politike prema Kosovu. Budući da nema rezultata kojima može da se podići, Vučić nema razloga da previše govori o Kosovu.
Poslednjih nekoliko godina vlast u Prištini je sprovodila jednostrane akcije ukidajući srpske institucije i hapseći ljude, a Beograd nije mogao da uradi ništa, pa kad je tako onda ćuti prećutkujući poraz.
Nakon pobune studenata i građana u novembru 2024. Vučić i ljudi oko njega nisu koristili Kosovo da bi homogenizovali birače i skrenuli pažnju sa zahteva demonstranata kao što to ranije radili u sličnim situacijama. Ta tema ne može više da se koristi u propagandne svrhe, njena upotrebna vrednost je pala jer ne izaziva veliko interesovanje građana kao što je to nekada bio slučaj.
Srećko Đukić: Vučić je svestan da je politika prema Kosovu, koju on oličava zajedno sa svojim prethodnikom Tomislavom Nikolićem, doživela totalni poraz.
Nijedna vlast u istoriji Srbije nije toliko promašila što se tiče Kosova i Metohije. Setimo se mitinga u Kosovskoj Mitrovici kada se je Nikolić zaklinjao u boga da će vratiti Kosovo u ustavno-pravni sistem Srbije. Nakon toga sve se obrnuto desilo.
Vučić je uradio ono što je Boris Tadić, dok je bio predsednik, odbio Angeli Merkel. To je od početka do kraja pogrešna politika. A ceh plaća Srbija i srpski narod i ne samo srpski narod, već i svi građani Srbije.
Suština problema je u tome što se srpska politika nalazi između realnosti i emocija. Emocije su postale politika i strategija i zato smo sa Kosovom i Metohijom došli u apsolutni ćorsokak.
Recept za katastrofu
Ognjen Gogić: Kada su novembra 2022. godine predstavnici Srba napustili kosovske institucije, ja sam to nazvao pokušajem SAO-izacije severa Kosova. To je delovalo kao nešto što je viđeno na početku ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Namera je bila da Srbi odbiju da priznaju kosovske institucije, da proglase srpsku autonomnu oblast, pa da onda usledi oružana akcija kojom bi se uspostavio novi poredak na severu Kosova. Sve se zapravo počelo da odigrava po tom scenariju.
Nakon što su Srbi u novembru 2022. napustili institucije već u decembru su nikle prve barikade. Postalo je jasno da se na Kosovu nalazi naoružana grupa ljudi o kojoj se do tada nije govorilo.
U maju 2023. godine došlo je do sukoba ispred opštine Zvečan između Srba i pripadnika KFOR-a, a kulminacija je bila oružani napad u Banjskoj koji je osujećen i nije dostigao one razmere koje je trebalo da ima i po priznanjima samih učesnika, pre svega Milana Radoičića koji je govorio da je to bio pokušaj da se podigne narodna pobuna.
To je, dakle, bila neka vrsta oružne pobune na severu Kosova što je zapravo bio recept za katastrofu. Teško je reći ko je bio vinovnik te politike. Da li je ona bila dirigovana iz Beograda ili je veću autonomiju u svemu tome imala grupa na severu Kosova oko Milana Radoičića.
Ko god da je za to kriv to je bilo katastrofalno i višestruko se negativno odrazilo na položaj Srba na Kosovu jer je nakon toga usledila serija jednostranih akcija prištinske strane počev od ukidanja platnog prometa sa Srbijom i zabrane dinara do ukidanje svih srpskih institucija na Kosovu. Nekim od tih akcija bio je ozbiljno narušen socijalni i ekonomski položaj Srba na Kosovu. Uvek je bio isti izgovor - da se time sprečava ponavljanje Banjske.
Srećko Đukić: Po mom mišljenju SAO-izacija Kosova bila je uvod u ucenjivanje međunarodne zajednice da napravi Zajednicu srpskih opština ili neku vrstu Republike Srpske na Kosovu.
Verovatno je postojao takav plan - najpre izlazak Srba iz institucija, pa onda SAO-izacija ili pravljenje Republike Srpske bilo mirnim putem ili oružanim akcijama koje su počele, pa su doživele fijasko i sad od toga svi peru ruke. Na kraju je Srbija izgubila i sever Kosova i autonomiju koju su imale tamošnje opštine.
Ja sam 1999. i 2000. proveo na Kosovu tri meseca kao šef predstavništva Ministarstva spoljnih poslova u Ranilugu i stalno sam se suočavao sa apsolutnim nepoverenjem Vlade Srbije prema međunarodnim misijama i prema Albancima. Jedva su mi dozvoljavali da se sretnem i sa predstavnicima UNMIK-a i KFOR-a. I jedni i drugi su za vlast u Beogradu bili neprijatelji.
Ali ako su vam i jedni i drugi neprijatelji, nemate s kime da pregovarate. Da bi opstao srpski živalj na Kosovu, morate sarađivati sa predstavnicima međunarodne zajednice i normalizovati odnose sa Albancima. Bez toga nema rešenja kosovskog pitanja. Ali vidimo da vlast ne priznaje greške. I dalje se zavlači glava u pesak i dalje se emocije prodaju za politiku i strategiju.
Hvatanje za slamku
Omer Karabeg: Gospodine Gogiću, vi ste često na severu Kosova. Veruju li Srbi sa Kosova Vučiću?
Ognjen Gogić: Provodim puno vremena Kosovu. Jedno vreme sam tamo stalno živeo i mogu da vam kažem da su ljudi sve više razočarani. Osećaju da su ostavljeni, da su pušteni niz vodu. Ali kada dođu izbori, bilo na Kosovu ili u Srbiji, oni daju podršku Srpskoj listi i Srpskoj naprednoj stranci. Kao da ponovo poveruju u iste laži ili žele da veruju da će ovaj put biti drugačije.
U stvari Srbi na Kosovu ne mogu sebi da dozvole da istovremeno budu u sukobu i sa Beogradom i sa Prištinom. Glasaju za Srpsku listu i Srpsku naprednu stranku da bi održali savezništvo sa Beogradom. Jer kada bi u većoj meri glasali za opoziciju, onda bi imali protiv sebe i Beograd i Prištinu. Nije stvar u tome da li veruju ili ne veruju Vučiću, u pitanju je pragmatizam. Hvataju se za slamku. Prihvataju sve što dođe od vlasti u Beogradu jer drugu opciju nemaju.
Srećko Đukić: Srbi na Kosovu su uvek glasali za vlast. Glasali su i za Miloševića i za njegove naslednike. Nikad nisu uspeli da inaugurišu svoj autonomni stav koji bi odgovarao realnoj situaciji. Mislim da veliki “patrioti“ iz Beograda, koji se toliko glasno busaju u prsa da se čuje sve do Kosova, nemaju veze sa životom na Kosovu.
Dok sam bio na Kosovu i Metohiji išao sam u najzabitija mesta gde žive Srbi. Shvatio sam koliko oni veruju Beogradu i koliko nikada nisu mogli da osmisle svoju politiku koja ne bi bila politika Srbije. A beogradski političari, koji su definisali politiku Srbije prema Kosovu, u 99 posto slučajeva nisu ni tri dana proveli na Kosovu, niti znaju kako izgleda srpsko selo na Kosovu, kako ljudi tamo žive, kako komuniciraju sa susedima Albancima. Ti ljudi su kosovskim Srbima prodavali emocije, mitove i istoriju umesto da rešavaju njihove muke.
"Otpriznavanje"
Omer Karabeg: Vučić se ranije svaki čas hvalio kako je ova i ona država povukla priznanje Kosova i da je to rezultat aktivnosti srpske diplomatije. Nekada je to bilo tačno, nekada nije, a sada o tome retko govori.
Ognjen Gogić: Jedno vreme se vodila kampanja za takozvano otpriznavanja Kosova. Srpska diplomatije je lobirala uglavnom kod manjih zemalja u razvoju iz Afrike i Azije da povuku svoja priznanja Kosova i neke od tih država su zaista promenile svoj stav i povukle priznanje. To nije bilo preterano značajno jer te zemlje nisu ni imale diplomatske odnose sa Kosovom.
Ali to je završeno. Države koje su za neke protivusluge Srbije mogle da povuku priznanje već su to učinile. Novih nema, a u međuvremenu je jedan broj država priznao Kosovo. Tako da efekat kampanje “otpriznavanja“ nije značajan. To nije promenilo niti položaj Kosova u međunarodnim odnosima, niti položaj Srba na Kosovu.
Srećko Đukić: Kampanja takozvanog otpriznavanja je dokaz krize srpske spoljne politike. Plasira se teza da što je manji broj država koje su priznale Kosovo time je Kosovo manje država - što nije tačno.
Pa se onda kaže da Kosovo nije država zato što nije primljeno u Ujedinjene nacije. Ali ja bih podsetio da ni Savezna Republika Jugoslavija, koja je nastala nakon raspada SFRJ, osam godina nije bila članica Ujedinjenih nacija sve do 1. novembra 2000. kada je ponovo primljena. Po toj logici Savezna Republika Jugoslavija osam godina nije bila država. Švajcarska je 2002. postala članica Ujedinjenih nacija. Značili li to da pre toga nije bila država?
Neko u timu oko Aleksandra Vučića smisli neku besmislicu i onda se to reprodukuje u medijima i pravi priča kako Kosovo nije država. A država je po osnovnom opredeljenju ona koja drži vlast na određenoj teritoriji. Ako vlada u Prištini vrši vlast na celoj teritoriji Kosova, onda Kosovo ima sve atribute države. Što je mi ne priznajemo i što je ne priznaje određen broj država - to ništa ne znači. Mi je ne moramo priznati, ali moramo rešiti status Srba koji tamo žive.
Kosovski Srbi u Ćacilendu
Omer Karabeg: U zaključku, ima li Vučić trenutno ikakvu politiku prema Kosovu ili beži od te teme jer mu je jasno da je tu bitku izgubio?
Ognjen Gogić: Ja bih rekao da predsednik Vučić i vlada u Beogradu nemaju nikakvu predstavu šta da rade s Kosovom i kako da se prema njemu postave. Oni u izvesnoj meri finansijski podržavaju Srbe na Kosovu mada se ta podrška često pretvara u sredstvo za ucene i pritiske.
Kosovski Srbi su dovođeni u Ćacilend kao da nemaju svoje probleme na Kosovu. Vlada u Beogradu gleda na Srbe na Kosovu samo kao na upotrebna vrednost, oni su za nju važni u onoj meri u kojoj se mogu upotrebiti za održanje vlasti. Mimo toga Kosovo nije predmet preteranog interesovanja. Politika Beograda je doživela potpuni debakl.
Mislim pre svega na 2023. godinu kada su se na severu Kosova pojavili naoružani ljudi i kada se spremala pobuna. To se vratilo kao bumerang i izuzetno je naškodilo položaju Srba na Kosovu. Jedini način da im Beograd pomogne bio je da preuzme odgovornost i procesuira odgovorne za Banjsku. Kako se to nije desilo, neko drugi je morao da plati cenu, a to su Srbi koji žive na Kosovu. Oni danas plaćaju cenu pogrešne politike Beograda koji i dalje nastavlja da štiti ljudi koji su odgovorni za Banjsku.
Srećko Đukić: Vučić može i da nema nikakvu politiku prema Kosovu jer se on više ne pita o Kosovu. Međunarodna zajednica je rešila pitanje Kosova Briselskim i Ohridskim sporazumom. Sa stanovišta međunarodne zajednice kosovski problem je rešen. U okviru ta dva dokumenta napravljena je normalizacija odnosa između Srbije i Kosova.
Što Srbija to ne priznaje i gura pod tepih - to je druga stvar. Ovo nije bilateralni, već međunarodni problem. Međunarodna zajednica će se vratiti rešavanju kosovskog problema i tada će Srbija morati da sprovede dogovore koje su u Ohridu napravili Aleksandar Vučić i njegov partner Albin Kurti. Rešenje za Kosovo postoji, ono je dogovoreno, samo ga treba primeniti.
Ognjen Gogić: Strateška greška srpske politike je to što je, kada je prihvatila Ohridski sporazum koji de facto znači priznanju Kosova, istovremeno pripremala oružanu akciju na terenu koja je doživela potpuni debakl. To je nepovratno urušilo međunarodni kredibilitet srpske spoljne politike i mislim da Beogradu, kad je reč o Kosovu, niko više ne veruje. Posledice se nisu osetile odmah.
Nije bilo oštrih i burnih reakcija na napad u Banjskoj koji bi, da je uspeo, ostavio katastrofalne humanitarne posledice na terenu. Cena te pogrešne politike plaća se na rate. Došlo je do ukidanja platnog prometa sa Srbijom i zabrane dinara i do gašenje svih srpskih institucija na Kosovu. Na kraju će na dnevni red doći i članstvo Kosova u međunarodnim organizacijama. Potrošen je kredit koji je Srbija imala u međunarodnoj zajednici, kada je reč o Kosovu, i stvari dolaze na naplatu.