Rat u Iranu pruža Pekingu prozor u realnom vremenu kroz koji može posmatrati kako Sjedinjene Države vode moderan rat.
Rat je pokazao doseg američke vojne moći, ali je pokrenuo i pitanja o sposobnosti Washingtona da upravlja s više kriza odjednom.
Za Peking bi ta kombinacija mogla uticati na to kako procjenjuje rizik, tajming i prilike u bilo kojem budućem sukobu sa Sjedinjenim Državama, kao i u bilo kojem budućem scenariju prema Tajvanu – samoupravnom ostrvu od 23 miliona stanovnika koje Kina smatra svojim teritorijem.
Kako bismo bolje razumjeli šta bi Kina mogla naučiti iz Irana, RSE je razgovarao s Mickom Ryanom, penzionisanim australijskim general-majorom i vojnim strategom koji je sada viši saradnik na Lowy institutu, australijskom think-tanku.
RSE: Koja je najveća lekcija koju je kineski predsjednik Xi Jinping do sada naučio iz rata u Iranu otkako je počeo krajem februara?
Ryan: Mnogo je lekcija, ali najveća koju je Xi vjerovatno naučio jeste da je američka vojska i dalje vrlo moćna organizacija. Može rasporediti nadmoćnu silu i provoditi dugotrajne precizne operacije, barem iz vazduha i s mora tokom određenog vremena. To će biti veoma važno za njega i Narodnooslobodilačku armiju (PLA) da razumiju ukoliko ikada odluče poduzeti neku vrstu blokade ili invazije na Tajvan.
RSE: Rat je dio šireg okruženja, pa ako govorimo o lekcijama koje Xi izvlači iz rata u Iranu, kako bi ovu o američkoj vojnoj moći trebalo posmatrati u širem kontekstu?
Ryan: Bez obzira na veoma moćne sposobnosti američke vojske, nju koristi administracija koja je zapravo sposobna voditi samo jedan rat u datom trenutku. Mislim da raspon pažnje ove administracije dozvoljava samo to, a pritom su uklonjeni mnogi uobičajeni mehanizmi za podršku odlučivanju koji bi inače dolazili preko Vijeća za nacionalnu sigurnost.
Čini se da se ove odluke donose mnogo više impulsivno, a kao što smo vidjeli iz vijugavog niza različitih strateških ciljeva u ovom ratu, radi se o administraciji kojoj je u redu pokrenuti nešto poput ovoga, a da nužno ne zna šta želi postići ovakvim sukobom velikih razmjera.
RSE: Kako bi se to onda moglo primijeniti na nešto poput Tajvana? Kako bi to moglo utjecati na njihove pripreme ili na ono što će raditi u narednim godinama?
Ryan: Mislim da ovo Kinezima pokazuje da, ako uspostave bolju strategiju, imaju povećane šanse za uspjeh. Biti dobar u vojnim operacijama je važno. Ako ne možete pobijediti u bitkama, ne možete pobijediti ni u ratu.
Međutim, strategija je još važnija, a posjedovanje ispravnih strateških pretpostavki i pravih mehanizama za donošenje strateških odluka za sprovođenje te strategije je nešto u čemu Kinezi misle da su trenutno bolji od Sjedinjenih Država. Strateški jaz prilikom planiranja i vođenja rata može biti stvarna prednost.
RSE: Govorili ste o određenoj impulsivnosti koja dolazi iz Washingtona. Pretpostavljam da je to za Peking nešto što može biti mač sa dvije oštrice?
Ryan: Da, apsolutno. To je očigledno dvosjekli mač. Kao što bi Amerikanci razumjeli, general Stonewall Jackson bio je odličan primjer nepredvidivog vođe iz Američkog građanskog rata. Bio je poznat po nepredvidivosti koja je nanosila štetu neprijatelju, ali je ponekad štetila i njegovim sopstvenim snagama. Mislim da je američki predsjednik Donald Trump veoma sličan tom modelu.
On je vrlo nepredvidiv i Kinezi su uznemireni tom nepredvidivošću. Trump je potpuno drugačiji od bilo kojeg svog prethodnika i Kinezi ne mogu stvarno predvidjeti kakva bi mogla biti njegova reakcija na bilo koji događaj, jer je on jednostavno nepredvidiv kada su u pitanju njegovi odgovori. To će, više od svega, vjerovatno potaknuti oprez kod Xija i PLA, upravo zbog duboke nesigurnosti koju vjerovatno osjećaju spram Trumpovog donošenja odluka.
RSE: Trenutno razgovaramo o ratu u Iranu, ali očigledno je da već nekoliko godina traje i rat u Ukrajini. Kakve su lekcije Kinezi izvukli iz Ukrajine i kako bi se one mogle povezati s ovim lekcijama iz Irana?
Ryan: Kinezi su veoma dobri u proučavanju tuđih ratova još od Folklandskog rata 1983. godine [između Britanije i Argentine] pa sve kroz naredne 43 godine. Počevši od vrha, naučili su političke lekcije o tome kako NATO funkcioniše kao savez i kako donosi odluke. Naučili su i lekcije o tome kako bi mogli odvojiti saveznike NATO-a od Sjedinjenih Država. Mislim da su naučili lekcije o globalnoj kampanji dezinformisanja i vođenju informacionog rata, u čemu smo vidjeli da učestvuju i Iran i Sjedinjene Države od kraja februara.
Zatim, tu su one očigledne lekcije oko ratovanja dronovima. Na njihovoj posljednjoj velikoj vojnoj paradi prošle godine, sva oklopna vozila koja je PLA izložila imala su dronove na sebi. Preuzeli su te različite lekcije iz Ukrajine i one su dodatno potvrđene onim što uče iz trenutnog rata u Iranu.
RSE: Da ste Vi danas Xi i da posmatrate šta se dešava u Iranu, kako biste se osjećali povodom svega toga? Postoji globalna energetska kriza, a dio toga će se definitivno odraziti na Vašu ekonomiju, ali šta mislite kako se Peking osjeća u vezi sa Sjedinjenim Državama izvan strogo vojne perspektive?
Ryan: Da sam ja Xi, vjerovatno bih mislio da je moj narativ o tome da je Zapad u opadanju vjerovatno ispravan. Vidite slabljenje američkih sistema savezništva i produbljivanje nepovjerenja između američkih saveznika i Trumpove administracije. Za Xija to potvrđuje njegovu dugoročnu prognozu o usponu Kine.
Da li je to ispravno ili ne, ostaje da se vidi, ali mislim da iz njegove perspektive – a važno je napomenuti da on živi u "eho komori" (zatvorenom krugu istomišljenika), kao i mnogi diktatori – on to vjerovatno tako vidi.
Ne mislim da to znači da će on instinktivno poželjeti da izvrši invaziju na Tajvan sljedeće sedmice, ali mislim da će tražiti prilike. Trumpova administracija, koja je ispraznila svoje zalihe vojne municije zbog ovog rata i koja je potencijalno ometena ogorčenom kampanjom za kongresne izbore tokom oktobra i novembra, mogla bi biti dovoljno dekoncentrisana da Kinezi u tome vide priliku koja bi mogla biti previše dobra da bi se propustila.
RSE: Fokusirali smo se na Kinu i njene planove za Tajvan, ali to je i ogroman spektar u smislu kako bi to zapravo moglo izgledati – od postavljanja lojalne lokalne vlasti, preko blokade ostrva, do najekstremnijeg slučaja – stvarne vojne invazije. Da ste kineski planer u ovom trenutku i gledate ovaj niz opcija, da li neka od njih izgleda privlačnije ili možda ima veće šanse za uspjeh na osnovu onoga što vidite da se dešava u Iranu?
Ryan: Svi bismo trebali razumjeti željeni krajnji cilj, a to je da Xi vjeruje da Tajvan treba biti dio Narodne Republike Kine. Načini i sredstva su, kao što ističete, neizvjesni. Postoji mnogo različitih opcija. Mislim da će im dva puta biti posebno privlačna.
Jedan bi bio "mega dogovor" između Trumpa i Xija, gdje bi Trump u suštini žrtvovao Tajvan ili barem naznačio da ga ne bi branio.
Drugi bi bio prilika za neku vrstu munjevitog kineskog vojnog udara protiv Tajvana kako bi ih obezglavili, oslabili i potencijalno izvršili invaziju. To su vjerovatno dvije istaknute opcije za koje bi se mogli pripremati, ali postoji i mnogo drugih varijacija o kojima kineski stratezi razmišljaju decenijama.