Sjedinjene Američke Države i Iran dogovorili su dvosedmični prekid vatre, uz posredovanje Pakistana, zasnovan na ponovnom otvaranju Hormuškog moreuza.
Objavu su saopštile manje od dva sata prije isteka roka koji je postavio američki predsjednik Donald Tramp, a koji je trebalo da istekne 7. aprila u 20 sati po istočnom vremenu SAD-a.
Globalna tržišta reagovala su pozitivno. Cijene nafte su pale. Lideri širom svijeta izrazili su olakšanje.
Međutim, prekid vatre već se pokazuje krhkim - iranski napadi zabilježeni su u više arapskih država u Perzijskom zaljevu svega nekoliko sati nakon što je primirje stupilo na snagu. U međuvremenu, Izrael je nastavio napade u Libanu na Hezbolah, iranskog saveznika koji je u Washingtonu označen kao teroristička organizacija.
Razgovori u Islamabadu, čiji je cilj postizanje trajnog mirovnog sporazuma, trebali bi početi 10. aprila. Obje strane poručile su da je prekid vatre privremen i da ne znači kraj rata.
Ovo su tri ključne stvari koje bi mogle odrediti hoće li se prekid vatre pretvoriti u mirovni sporazum ili će ostati samo privremena pauza u borbama.
Prvo: Stanje u moreuzu
Decenijama se Hormuški moreuz smatrao gotovo globalnim javnim dobrom - uskim prolazom s plovnim kanalom širokim 3,7 kilometara između Irana i Omana, kroz koji je slobodno, bez prepreka i bez naplate, prolazila otprilike petina svjetske nafte i ukapljenog prirodnog gasa. Čini se da je ta era sada završena.
Navodi se da okvir sporazuma o prekidu vatre uključuje odredbu koja Iranu i Omanu omogućava da naplaćuju tranzitne takse brodovima koji prolaze kroz moreuz. To bi bio presedan. Konvencija Ujedinjenih nacija o pravu mora izričito zabranjuje državama koje imaju teritorijalne vode u moreuzu da naplaćuju prolaz, a nijedna država do sada nije uspjela nametnuti takve takse na međunarodno priznat moreuz.
Iranski sistem, koji je prema navodima već u praksi operativan, složeniji je od obične naplatne rampe. Izvještaji navode da je Iranska revolucionarna garda (IRGC) razvila sistem rangiranja država, pri čemu brodovi iz zemalja koje se smatraju prijateljskim dobijaju povoljnije uslove. Nakon uplate takse, IRGC izdaje dozvolu i uputstva o ruti, a od brodova se očekuje da istaknu zastavu zemlje koja je ispregovarala njihov prolaz.
No, ko zapravo plaća? Instinktivni odgovor - globalni potrošači - prema riječima Guntrama Volfa (Guntram Wolff), višeg saradnika u briselskom istraživačkom centru Bruegel, uglavnom je pogrešan.
Budući da arapske zemlje u Perzijskom zaljevu čine otprilike 20 posto svjetske proizvodnje nafte, one snose najveći dio svake takse koja se uvede na tu isporuku.
"Zemlje Zaljeva će, prema mojim procjenama, platiti oko 80 do 85 posto ukupne vrijednosti takse", rekao je Volf za RSE. "Dok bi globalni potrošači snosili tek oko 20 posto troškova."
Za obične potrošače, drugim riječima, ova taksa vjerovatno će biti "gotovo neprimjetna". Za Rijad, Abu Dabi i Kuvajt, međutim, ona će predstavljati stalni trošak koji će postupno nagrizati njihove profite.
Ista logika važi i izvan sektora nafte. Đubriva, petrohemijski proizvodi i druge robe iz Zaljeva suočavaju se sličnom strukturom troškova. Zaljevske zemlje, koje su već pretrpjele sedmice poremećaja izazvanih ratom, sada se suočavaju s izgledima da trajno subvencioniraju obnovu Irana kroz cijene koje faktički plaćaju kako bi izvozile vlastite resurse.
Iranski zvaničnici otvoreno poručuju da je to i cilj. "Situacija u Hormuškom moreuzu neće se vratiti na stanje prije rata", napisao je prošlog mjeseca na mreži X predsjednik iranskog parlamenta Mohamad Bager Galibaf (Mohammad Baqer Qalibaf).
Drugo: Obogaćivati ili ne obogaćivati?
U saopštenju kojim je najavio prekid vatre, Tramp je rekao da je iranski prijedlog od 10 tačaka "funkcionalna osnova za pregovore". Posmatrači, međutim, navode da su stavovi dvije strane i dalje veoma udaljeni - a nigdje ta razlika nije izraženija nego kada je riječ o iranskom nuklearnom programu.
Prema izvještaju agencije Associated Press, verzija iranskog plana o prekidu vatre na farsiju sadržavala je formulaciju "prihvatanje obogaćivanja" u vezi s nuklearnim programom - što se nije pojavilo u verzijama na engleskom jeziku koje su iranski diplomati podijelili s novinarima.
Dodatnu složenost unijela je izjava Trampa od 8. aprila, kada je rekao da u Iranu neće biti "nikakvog obogaćivanja" uranija.
U perzijskom tekstu prijedloga, Iran navodi da će dvije strane pregovarati o nivou obogaćivanja.
"Što se tiče uranija, mi to pratimo. Znamo šta imaju i oni će se toga odreći, a mi ćemo to preuzeti. Ako bude potrebno, mi ćemo to uzeti", rekao je američki ministar odbrane Pit Hegset (Pete Hegseth) tokom brifinga u Pentagonu 8. aprila.
Količina uranija o kojoj je riječ nije zanemariva. Prema podacima UN-ovog nuklearnog nadzornog tijela, Iran je akumulirao 440 kilograma uranija obogaćenog do čistoće od 60 posto.
Posrednici koji rade na okviru primirja zaključili su da bi rješenje za iranski visoko obogaćeni uranij - bilo kroz njegovo iznošenje iz zemlje ili razblaživanje - moglo biti postignuto samo u okviru konačnog sporazuma, a ne privremenog primirja. Kako procjenjuju, iranske zalihe uranija predstavljaju jedan od dva glavna pregovaračka aduta Teherana i malo je vjerovatno da bi se Iran odrekao tog aduta u zamjenu za dvosedmičnu pauzu u sukobu.
Zbog toga je pitanje uranija namjerno odloženo za razgovore u Islamabadu - gdje će se, gotovo sigurno, ponovo pojaviti i neslaganja u tumačenju prevoda.
Treće: Šta s Libanom?
Prekid vatre mogao bi se raspasti zbog izraelskih vojnih operacija u Libanu, koje su se nastavile bez prekida i 8. aprila.
Ured izraelskog premijera Benjamina Netanjahua (Netanyahu) saopštio je da sporazum ne obuhvata Liban, gdje su izraelske snage pokrenule kopnenu ofanzivu i bore se protiv Hezbolaha. Pakistanski premijer Šehbaz Šarif (Shahbaz Sharif), glavni posrednik u dogovoru, izjavio je suprotno - da se prekid vatre odnosi i na Liban.
Ovo neslaganje nije puka tehnička razlika. Iran podržava Hezbolah - organizaciju koju Sjedinjene Američke Države smatraju terorističkom - i nastavak izraelskih napada u Libanu mogao bi staviti Teheran pod pritisak da vojno odgovori.
Postavljanje presedana?
Volf iznosi završnu opservaciju koja sve prethodno stavlja u širi okvir. Iran je, uz ogromnu štetu po vlastitu ekonomiju, pokazao da jedna srednje velika sila može nametnuti ozbiljan ekonomski pritisak globalnom sistemu, čak i bez pobjede u konvencionalnom ratu. Da li to predstavlja presedan?
"Ne postoji mnogo zemalja koje bi željele da iskuse ono što je Iran doživio u posljednjih nekoliko sedmica, uključujući prijetnje potpunim uništenjem civilizacije", rekao je Volf.
"U tom smislu, to ne postavlja presedan. Ali istovremeno postavlja presedan jer je Iran svijetu pokazao snagu asimetričnog ratovanja. U tom smislu, to je strateški poraz za Sjedinjene Američke Države i strateška pobjeda za svakog aktera koji ovlada asimetričnim ratovanjem i sada zna da čuvar međunarodnog poretka očigledno ne uspijeva da ga nadvlada."
