Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Sofos: Rusija saučesnik i podstrekivač krvoprolića u Guti


Napadi na Gutu
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:01:02 0:00

Napadi na Gutu

O dešavanjima u Siriji u svijetlu brutalne ofanzive snaga sirijskog predsjednika Bašara al Asada uz podršku Rusije na Gutu, koja je odnijela više stotina života, uključujući i više destina života djece, a više od 2.000 ljudi je ranjeno, te drugoj ofanzivi na Afrin u kojoj učestvuju turske snage, Kurdi ali i Asadove paramilicije, za RSE govori Spyros Sofos istraživač Centra za bliskoistočne studije Univerziteta Lund u Švedskoj.

Sofas govori i o nesposposobnosti međunarodne zajednice da nađe zajedički stav ili konesenzus makar oko elementarnih humanitarnih pitanja, te ko su sve akteri sedmogodišnjeg rata u Siriji, a ko njihovi posrednici na terenu.

Rusija, koja kontroliše Asadovu administraciju, je iskoristila vakum koji su ostavile SAD da postane glavni regionalni igrač, ali svoj ne mali ulog u Siriji imaju i Turska, Iran te Saudijska Arabija, kaže ovaj bliskoistični ekspert, koji dodaje i da su Kurdi bili kratkotrajni i potrošni saveznik Amerike, zbog kojeg se Vašington sasvim sigurno neće dodatno konfrontirati sa Ankarom važnom NATO saveznicom.

Pojam međunarodna zajednica ismijan u Siriji

RSE: Vi ste stručnjak za Bliski istok, ali prije nego što pređemo na analizu onoga što se tamo događa, moram početi ovaj razgovor tako što ću Vas pitati za ljudski osvrt na ono što se događa u Guti. U četvrtak, praktično petog dana ofanzive, The Guardianov kolumnista Jonathan Freedland je napisao da bi nas pokolj u Guti trebao razbijesniti, ali da samo sliježemo ramenima. Fokusiramo se, kaže na sve drugo, od Trumpa do svih dešavanja i u politici i van nje na sve, osim na krvoproliće. To nas sve, kako je rekao, čini saučesnicima u ovim razaranjima. Da li biste se saglasili sa ovom ocjenom?

Sofos: Saglasio bih se da postoji generalni zamor i nezainteresovanost za taj sukob, stoga i saučesništvo koje svi dijelimo na neki način, ne samo oni koji se bore na terenu, već i oni koji ne čine ništa, čak ni iz humanitarnih razloga.

RSE: Zašto je takozvana međunarodna zajednica, tako moram reći, impotentna kada je riječ o već sedmogodišnjem ratu u Siriji i ko snosi najveću odgovornost?

Sofos: Ko snosi najveću odgovornost je veoma veliko pitanje. Mislim da je međunarodna zajednica termin koji koristimo da govorimo o kompleksnim interesima koji se nekada međusobno sudaraju i stoga nijesu zaista zajednica, jer nemamo jedan glas kao zajednica.

RSE: Svjedočili smo zapravo najbolje svemu tome u Siriji.

Sofos: Postoji generalni zamor i nezainteresovanost za taj sukob
Sofos: Postoji generalni zamor i nezainteresovanost za taj sukob

Sofos: Tačno, možemo vidjeti da je pojam međunarodna zajednica zaista testiran i ismijan na naki način u svijetlu konflikta u Siriji. Prije svega zbog nesposobnosti da imamo zajednički glas čak i oko osnovnih ideja koje bismo trebali da dijelimo, kao što su ljudska prava. Ne činimo ništa po tom pitanju.

Sada ako me pitate prije svega ko je kriv za ovo, ja bih rekao da moramo pogledati na teren. Najznačajniji akter i onaj ko snosi najveću odgovornost za ono što se dešava na terenu je naravno sirijski režim, po mom mišljenu. Sirijski režim je brutalan, uspjeli su da na početku mirne demonstracije pretvore u građanski rat, koristeći nasilje. Tu je naravno i “Islamska država” (Islamska država) ali bih rekao da je režim bio mnogo brutalniji i mnogo smrtonosniji od bilo kojeg drugog aktera u sirijskom sukobu i to moramo priznati.

Tu su naravno i drugi akteri koji učestvuju u ratu u Siriji preko posrednika (proxy wars). Na žalost u ovom momentu, Saudijska Arabija, Turska i Iran koriste Siriju kao teren u koji su uključeni preko posrednika tako da su i oni odgovorni za ono što se dešava. SAD su takođe prisutne u Siriji, ali pretpostavljam da im nedostaje odlučnosti u smislu da vlada insistira na poštovanju ljudskih prava, i to je takođe očigledno. Njihovo prisustvo u Siriji ima veoma ograničen cilj, jer je njihov jedini interes povezan sa “Islamskom državom” i ništa više od toga.

Rusija saučesnik i podstrekivač krvoprolića u Guti

RSE: Šta biste rekli o ulozi Rusije? Sirijski režim, kako ste rekli snosi najveću odgovornost, ali oni imaju snažnu podršku Rusije prije svih.

Sofos: Ne, apsolutno ste u pravu. Kada govorimo o sirijskom režimu sada, postoje ljudi iza tog režima koji imaju interes da pobijede u ovoj konfronatciji jer njihovi životi, njihovo bogatstvo su u opasnosti na mnogo načina. Postoji ta elita, ali ta elita ne bi postojala da ih Rusija, i Iran do određene mjere, ne podržavaju. Tako da je to očigledno. Vidjeli smo da Rusija generalno, odnedavno, naročito nakon što SAD na mnogo načina ne razvijaju koherentnu bliskoistočnu politiku, pokušava da popuni vakum odsustva Amerike iz regiona.

Stoga pokušavaju da prodaju oružje, prisutni su u Siriji, teže da ostvare uticaj i u drugim dijelovima Bliskog istoka. Mislim da je Sirija ključna oblast u kojoj Rusija želi da proširi svoj uticaj na Bliskom istoku, stoga oni podržavaju režim, i zapravo u slučaju Gute, na mnogo načina, oni igraju najveću ulogu u humanitarnoj katastrofi koja je upravo u toku. Zanemarili su sporazum o deeskalaciji, bombardovali su ambulante i bolnice, koristili su taktiku izgladnjivanja ..itd. Rusija je veoma važan saučesnik a moguće i podstrekivač onoga što se dešava tamo.

RSE: Opisali ste šta se dešava. Damask kaže da su zapravo oni žrtva napada militanata Al Nusra fronta. Guta je jako blizu Damasku, zapravo predgrađe i posljednje je jako uporište opozicionoh snaga. Ali oni su još od 2013. pod opsadom vladinih snaga. Šta nam možete reći o tim snagama u Guti gdje živi više od 400.000 ljudi? Da li su zaista tako jaki kako tvrde, jer je pitanje zašto ova afanziva u ovom trenutku i zašto je tako brutalna i nemilosrdna?

Sofos: Ima tu više problema. U toj oblasti ima puno različitih pobunjeničkih grupa koje se međusobno bore za prevagu. Primjera radi u 2017. u toj oblasti su bile prisutne Tahir al- Šam, Džais al-Islam, tu je takođe i Ramhan legija, svi se oni bore međusobno za prevlast, ali je režim imao druge prioritete. Režimu sada po mojoj procjeni treba da uspostavi kontrolu nad oblastima od Latakije prema jugu, da kontrolišu Alepo, moguće i Idlib i da se približe Damasku i sada je to do određene mjere ostvareno. Sada se režim i Rusija mogu fokusirati na okolinu Damaska i onda imamo taj napad na Gutu.

Pored navedenog u prošlosti su postojali sporazumi između režima i naročito Rusa sa nekima od pomenutih pobunjeničkih grupa u Guti. Sada vidimo strateško pomjeranje i sada su im oni postali potrošna roba jer režimu više ne treba mir tamo. Oni žele da prošire kontrolu nad tom oblasti. U suštini čak i sporazum o deeskalaciji sada je postao nefunkcionalan jer je Guta jedna od obuhvaćenih zona i režim sada želi da proširi svoju kontrolu oko Gute.

Ovdje sam malo opširniji ali moram reći da možda, mada nijesam siguran, režim ne želi da zauzima prostor u toj oblasti i zbog toga koriste ove taktike. Blokirali su oblast i gađaju svaku infrastrukturu koja na tom mjestu može omogućiti život. Mislim da će krenuti unutra samo kada budu znali da se neće suočiti ni sa kakvim otporom, a to znači nastavak bombardovanja sa artiljerijom, helikopterima i naravno izgladnjivanje i to sada i čine.

RSE: Ali je to ipak imalo negativan odjek, cijela međunarodna zejednica je osudila to. Šta bi mogla biti korist Rusije iz svega toga?

Sofos: Da to je veoma interesantno pitanje. Mislim da trebamo da gledamo na rusko prisustvo u Siriji kao na dio šire bliskoistočne strategije, koja mislim nije u potpunosti jasno definisana, ali Rusija želi da kreira neku vrstu prisustva na Bliskom istoku, sirijiski režim je pak ovisan o Rusiji i stoga Rusi žele da očuvaju tu moćnu zavisnost na način da je niko ne može ugroziti. Stoga su u potpunosti umiješni u ovaj napad sa svih strana koji režim vodi protiv različitih džepova otpora i mislim da će nastaviti da budu prilično brutalni.

Režim se u ovom momentu u potpunosti oslanja na Rusiju, u stvari ponekad se pitam zašto uopšte govorimo više o režimu, jer je Ministarstvo unutrašnjih poslova potpuno preplavljeno ruskim operativcima, Ministartvo odbrane ima puno oficira za vezu koji efektivno kontrolišu šta se dešava u Siriji, tako da je sirijska administracija pod kontrolom Rusa u velikoj mjeri.

Asadove snage i jesu i nijesu u Afrinu

RSE: Kažete da su potpuno zavisni od ruskih snaga. A kako biste objasnili dvije različite ofanizive u koje su Asadove snage umiješane sada? Mislim da je pomalo iznenađujuće zašto su se pojavili u Afrinu, ili nije?

Sofos: Čuo sam puno spekulacija o tome, i nijesam siguran kako da protumačimo situaciju, ali bih rekao, da iz mnogo razloga mislim da Turska ne bi ušla u Afrin da nije imala neku vrstu pristanka makar Rusa, koji su bili njihovi partneri u sporazumu o deeskalaciji. Stoga ne mogu zamisliti da je Turska djelovala unilateralno, bez bilo kakvih garancija da neće biti ozbiljnog protivljenja. Sa druge strane, režim ima interesa da pokaže da brani sirijske teritorije od predatora spolja i saopštili su da će se boriti protiv Turaka. Ali moram reći da na osnovu dokaza na terenu nijesam uvjeren da je sirijska armija zaista na terenu. Vjerovatno su tamo samo neke prorežimske milicije. Ali sumnjam da je ono što se dešava samo preduzimanje nekih umjerenih akcija u saradnji sa Rusima da bi na neki način ublažili ambicije nekih kurdskih snaga na sjeveru Sirije, dok se u isto vrijeme Rusija koncentriše uglavnom na regiju Damaska i na Gutu, kako bi osvojili kontrolu nad tom oblasti.

Tako da mislim da je to dio komplikovane strategije koju je veoma teško pratiti. Ali Kurdi su bili veoma rezervisani u konfrontacijama sa režimom, oni se nijesu zaista suprostavljali režimu, ali mislim da im je prisustvo Turske u Afrinu poslalo poruku da su u neizvjesnoj situaciji i da moraju da uđu u neku vrstu pregovora sa sirijskom vladom, Rusima itd…

RSE: Upravo sam htjela da Vas pitam za poziciju Kurda u svemu ovome što se događa u Afinu. Kada je IDIL još bio jak, kurdske su se snage pokazale najefikasnijim u borbi protiv ove militantne i ekstremističke gupe i imali su snažnu američku podršku u to vrijeme. Ali nakon što je IDIL u suštini uklonjen, Turska je ušla krajem januara i počela da se bori protiv njih sa jasnim ciljem da ih uništi, jer su za njih YPG ( Narodne jedinice za zaštitu) produžetak PKK (Radničke partije Kurdistana) zabranjene u Turskoj. Turci su u Afrinu u riziku od konfrontacije sa SAD, a sada tu vidimo i te Asadove snage, koje su rekli da su ih Kurdi pozvali. Kako sve ovo možemo razumijeti?

Sofos: Da, mislim da ponekada u analizama o onom što se događa u regiji ljudi pričaju o savezništvima, ali savezništva su nešto što je mnogo dugoročnije od onoga što se sada dešava u Siriji. Tako da su SAD podržale Kurde zato što su bili efikasni, kao što ste i rekli, protiv “Islamske države” primarno, i oni su bili jedini koji su imali vojnike i čizme na terenu da odrade posao koji niko drugi nije htio ili želio. Ali to ne znači savezništvo, to znači zajedništvo pod sticajem okolnosti da bi postigli konkretan cilj. I mislim da je to pristup SAD tom regionu, i iz njega ne proizilaze dugotrajna savezništva već se ulazi u sporazume oko određenih stvari.

Velike sile ponovo okreću leđa Kurdima
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:02:07 0:00

​I u ovom trenutku to je ono što imamo, jer kod SAD nedostaje odlučnosti da podrže Kurde koji su njima korisni samo za određene ciljeve kao što je borba protiv “Islamske države”. Tako da je na određeni način njihova korisnost istekla ili ističe jer su završili posao. A osim toga i pored loših odnosa između SAD i Turske, Americi je potrebna Turska. Bio bi to veliki gubitak u regionalnoj ravnoteži snaga ako bi Turska bila u potpunosti otuđena od SAD.

Kurdi su uhvaćeni u toj vrsti situacije u kojoj SAD moraju da uzmu u obzir svoj interes bez imanja bilo kakvog saosjećanja za privremena savezništva. Mislim da su Kurdi toga svjesni. Oni su svjesni te neizvjesnosti i moraju da čine najbolje što mogu za sebe.

Turska sa druge strane kaže da ima interes da odvrati bilo kakvu prijetnju na svojoj južnoj granici i oni su fokusirani na sprečavanju toga, ali je takođe važno imati na umu da je Turska i u predizbornoj kampanji. Predsjedniku Erdoganu (Recepu Tayyipu) treba pobjeda na izborima sljedeće godine i to je veliki ulog. On stoga mora pokazati da je snažan regionalni lider i mora da apeluje na nacionalističke glasače da bi mu dali željenih 50 posto glasova. Tako da će on igrati na veliko u regiji. Pretpostavljam da će to činiti na siguran način tako da njegove snage ne budu ponižene niti u jednoj konfrontaciji u regionu.

Veliki ulog svih aktera čini ih brutalno opasnim po civile

RSE: Pomenuli ste sve aktere i sve strane, kojih je puno u ovom već sedmogodišnjem ratu. Ko je najopasniji igrač tamo u ovom trenutku, šta mislite?

Sofos: Veoma je teško reći jer svi akteri imaju neki ulog, a još nijesam pomenuo i Izrael. Rusi su proglasili pobjedu, oni su najavili da pomjeraju neke snage, i oni neće dozvoliti da im situacija izmakne kontroli, odnosno da se balans moći pomjeri prema pobunjenicima ili bilo kome dugom.

Turska vlada takođe mora da sačuva obraz, zato što je na unutrašnjem planu za njih veoma važno da se pokažu kao pobjednici. A u isto vrijeme imamo Iran, koji je takođe na mnogo načina pod izraelskim pritiskom i do određene granice takođe pod američkim pritiskom da se povuče. I Saudisjka Arabija ih takođe regionalno izaziva. Tako da je Sirija veoma važno bojno polje za njih, ne samo u vojnom smislu već zbog potrebe da iskažu neku vrstu prisustva u regionu. I stoga mislim da svi akteri imaju puno toga da izgube i to može biti prilično opasno jer može stvoriti nove katastrofe, mogu biti brutalni i ne mariti za civile kad im je cilj da promovišu svoje interese.

Tako da bih rekao da imamo veoma problematičnu kombinaciju tamo sa svim tim akterima koji imaju mnogo da izgube ako se iznenada sklone iz Sirije. Tako da ne mogu izdvojiti nekoga, mislim da su svi oni saučesnici i opasni.

RSE: Na kraju da se vratimo humanoj strani ovog rata. Vidjeli smo Alepo, vidjeli smo mnogo masakara i patnje širom ove zemlje i sada gledamo Gutu, za koju UN-ovi zvaničnici kažu da dobija razmjere ratnog zločina. Vjerujete li da će za žrtve u Siriji jednog dana stići pravda?

Sofos: Pravda! Želim da vjerujem da koliko god dugo bude bilo potrebno da će biti neke vrste pravde, ali to je moje lično uvjerenje. Bio sam istog uvjerenja u bivšoj Jugoslaviji gdje sam radio u prošlosti. I vidjeli smo da je bilo sporo i uvijek sa preprekama, jer pobjednici će uvijek pokušati nametnuti svoju verziju istine.

Ali mislim da je pravda neophodna za Siriju i region, da bi bili u mogućnosti da počnu sa obnovom i normalnim životom zajedno u bilo kojoj formi. Istina i pravda ne idu uvijek ruku pod ruku ali ja ne mogu zamisliti da će biti bilo kakvog mira bez pravde.

Pretpostavljam da je međunarodna zajednica ključna ovdje. Uvijek smatram da ljudi u regionu moraju da razviju sopstvene mehanizme za pravdu, ali takođe mislim da međunarodno zajednica treba da bude posrednik u tome. Ne kao u Jugoslaviji sa Međunarodnim haškim tribunalom već kreiranjem lokalnih kapaciteta da bi se pravda osigurala.

RSE: Ali moram Vas pitati i to je stvarno kraj , možete li pretpostaviti koliko ćemo čekati na mir, koliko će narod Sirije i milioni izbjeglih širom svijeta čekati na mir?

Sofos: Mislim da bi, imajući u vidu neki balans moći na terenu, i trenutnu eskalaciju, mir mogao doći za godinu do dvije, ali to neće biti mir u pravom smislu. Mir je sposobnost obnove, sposobnost društva da funkcioniše. Sada je puno sumnje i mržnje u regionu. Neka vrsta mira i deeskalcije nasilja može se dogoditi u naredne dvije godine, ali ako govorimo o održivom miru, mislim da ćemo morati da čekamo mnogo, mnogo duže. Stoga bi trebalo početi prirpeme za stvaranje kapaciteta na terenu da bi na kraju pravda bila zadovoljena.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG