Dostupni linkovi

Mujanović: Živjela sam za košarku, danas nikoga ne interesujem


Najbolja košarkašica i sportašica svih vremena, Razija Mujanović, sa tuzlanskim Jedinstvom, do početka devedesetih godina prošlog vijeka, osvojila je gotovo sve trofeje i nagrade. Košarkašku karijeru je završila prije devet godina, a u septembru će postati i zvanično članica FIBA Kuće slavnih.

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže da bi mogla pomoći bh. košarci i mladim košarkašicama, ali da je niko iz Korašarkaškog saveza Bosne i Hercegovine nije zvao, zbog čega ne krije razočarenje.

RSE: Je li isključivo Vaša visina odredila profesiju kojom ćete se baviti?

Mujanović: U tom periodu – jeste. Kao djevojčica bila sam izrazito visoka. Onda su se pojavili oni iz Tuzle. Imala sam visinu, u to vrijeme bila sam 187 cm, a najviša igračica bila je u Jedinstvu, moje visine. Ja sam, znači, imala 13 godina, sa tom visinom. Ja nisam razmišljala o košarci, nego sam se usmjerila na školu, na srednju školu, fakultet. O sportu nisam baš nešto razmišljala.

RSE: Pretpostavljam da je, mimo te visine, i talenat bio presudan. Sa trinaest godina odlazite u Tuzlu.

Mujanović: To je bio prvi kontakt, međutim, bila sam suviše mlada da bih se odvojila od porodice, da bih se preselila u Tuzlu, tako da su oni mene pratili. Imala sam neki program u osnovnoj školi, u Čeliću, sa nastavnikom fizičkog vaspitanja, ali nije to bilo ni blizu onih treninga kad sam došla u klub, sa četrnaest i po godina. Na polugodištu u osnovnoj školi prešla sam u Tuzlu i počela odmah da treniram sa prvom ekipom.

RSE: Koliko su ti treninzi trajali? Kakva su Vaša očekivanja u tom trenutku bila, ili ste bili više fokusirani na školu nego na treninge?

Mujanović: Pola je godine bilo da završim osnovnu školu, sa što boljim uspjehom, naravno, za upis u srednju školu, ali sam isto tako odmah prihvatila te obaveze – dvaput dnevno trening. Taj period je bio mnogo težak, sami počeci, prilagođavanje, neki osnovni elementi u košarci, to sam tek počela da učim. To je bilo dosta teško, međutim, za vrlo kratko vrijeme se osjetio napredak kod mene.

Na jednom prvenstvu, sjećam se te '82. godine, znači nakon neka tri, četiri mjeseca, bilo je neko juniorsko prvenstvo gdje sam igrala, i već sam davala rezultate. Upravo tu me je primijetio selektor jugoslovenske reprezentacije Milan Vasojević i onda je on rekao da bi dobro bilo da dođem u kadetsku reprezentaciju Jugoslavije. Te godine, u junu, bile su pripreme, bilo je evropsko prvenstvo u Finskoj.

Ja sam, kao neki potencijal, talenat, bila sa kadetskom reprezentacijom, odradila pripreme, išla na evropsko, nisam mnogo igrala, ali mi smo tada 'uzele' srebrenu medalju. I svakim danom sam nešto novo učila, osjetio se taj napredak. Stručnjaci su procijenili da nije u pitanju samo moja visina nego da sigurno imam dosta talenta za košarku.

RSE: Tog trenutka je krenula uzlazna putanja Vaše košarkaške profesije. Kako je sve to izgledalo? Igrali ste dugo za Jedinstvo. Šta se dešavalo nakon Jedinstva?

Mujanović: Kad sam došla u Jedinstvo, oni su tek ušli u Prvu ligu. Naravno, sa tim mojim napretkom, što sam više napredovala kao igrač, Jedinstvo je imalo sve bolje rezultate. Već sa nekih osamnaest godina ja sam imala ponude iz inostranstva, iz Italije, ali ja uopšte nisam razmišljala da bih mogla otići negdje, jer meni su puno značili ti rezultati u Jedinstvu. Svake godine smo sve bolje rezultate imali, pa smo bili i prvaci Jugoslavije, pa te 1989. bili smo evropski prvaci, tako da je mene Jedinstvo strašno vezalo. Ne finansijski, u to vrijeme nije bilo nekih para, već sam jako emotivno bila vezana.

Onda sva ta publika koja me je strašno podržavala i davala mi uvijek jedan motiv više u toku moje igre, tako da sam ja nekako živjela za košarku. Međutim, '89, kada je otišao trener Vuković iz ekipe, došao je novi trener, malo su se stvari već bile promijenile, nije to više bilo ono Jedinstvo dok smo svi skupa bili, tako da sam ja već počela da razmišljam da bih mogla otići iz Jedinstva. Onda sam 1990. i ja otišla vani, u Italiju.

Publika mi je uvijek davala jedan motiv više u toku moje igre: Razija Mujanović
Publika mi je uvijek davala jedan motiv više u toku moje igre: Razija Mujanović

RSE: Kakva je bila Vaša međunarodna karijera?

Mujanović: Moja međunarodna karijera bila je dosta dobra. Sami rezultati govore šta je sve urađeno. Jedino što mi je žao – taj period raspada Jugoslavije, '92., kada smo mi kao ekipa bile stvarno sazrele da možda uzmemo i olimpijsko zlato. Eto, nekako to u mojoj karijeri ne mogu prežaliti, što se to nije dogodilo da smo mogle otići na Olimpijske igre, da napravimo i bolji rezultat nego što je bio 1988. godine.

RSE: Koje godine završavate karijeru? Da li je i dalje sport bio u prvom planu u Vašem životu ili ste se okrenuli nekim drugim stvarima?

Mujanović: 2008. sam ja završila sa karijerom, a vratila sam se definitivno u Bosnu da živim. Možda mi je trebao neki period da se odmorim nakon dugogodišnje karijere, možda par mjeseci. Razmišljala sam, vjerovatno, da Bosna i Hercegovina mene treba, da bih nešto radila vezano za košarku. Međutim, jednostavno, mene su udaljili, nije nikome odgovaralo da bih ja tu bila, tako da sam se okrenula nekom svom drugom životu.

RSE: Koliko danas košarka igra neku ulogu u Vašem životu?

Mujanović: Sad je kvalitet košarke vrlo nizak, nije ni toliko zanimljiva. Mene uopšte ne čudi vrlo mali broj gledalaca na utakmicama. Ja ponekad odem na utakmice, gledam. Čak i reprezentacija kad igra, vjerovatno zbog lošeg kvaliteta, i dosađujemo se. Iskreno rečeno – djelimično pratim, ništa previše.

RSE: Šta je sa ženskom košarkom?

Mujanović: Ženska košarka, u regiji, recimo u Srbiji, stvarno je napravila rezultate. Oni su nastavili sa ulaganjem, okupili su bivše igračice i sve to, i vidi se taj rezultat. U Košarkaškom savezu uglavnom su bivše igračice. Međutim, u Bosni i Hercegovini, nijedne od nas koje smo bile reprezentativke nema u Savezu. Faktički, u jednom periodu je došlo do toga da se ugasi ženska košarka. Prije par godina ja sam razgovarala s njima, ne da bih ja tu radila, nego mi je bilo čudno zašto uopšte ne postoji seniorska reprezentacija.

Nemaju djevojčice, kad završe sa juniorskom selekcijom, seniorsku selekciju da bi igrale. Kakav je motiv njima? Pa su onda formirali i tu žensku seniorsku reprezentaciju, ali znate kako, kad ima neki propust par godina, vrlo je teško da to sve krene i teško je očekivati neki rezultat.

Međutim, u zadnje vrijeme vidim da ima dosta ovih talentovanih djevojčica i ove mlađe selekcije su dosta dobre. Sad bi trebalo krenuti dalje, ne stajati na tome, jer to je generacija koja sigurno u nekom narednom periodu, kad još stasa, može praviti dobre rezultate.

Ja sam uvijek spremna da pomognem, na bilo koji način: Razija Mujanović
Ja sam uvijek spremna da pomognem, na bilo koji način: Razija Mujanović

RSE: Ukoliko bi Vas eventualno pozvali da trenirate te mlade djevojčice, da li biste pristali i koliko biste im mogli sa Vašim iskustvom pomoći?

Mujanović: Ja sam uvijek spremna da pomognem, na bilo koji način, da se uključim, da pratim, da organizujem. Direktno da budem trener – nisam za tu funkciju, ne bih se toga prihvatila. Vrlo je teško biti trener, pogotovo na našim prostorima. Niko ne uzima u obzir druge elemente zašto nema rezultata, kriv je trener. Niko ne pita da li je organizacija dobra, da li su pripreme bile kako treba, da li je dovoljno vremena bilo da se ekipa pripremi, da li su se sve igračice odazvale. Na sve to treba misliti.

Na neki način treba privoljeti igračice da bi uvijek bile spremne da se odazovu reprezentaciji i da uvijek daju onaj maksimum od sebe. Međutim, kod nas, i kad neko otkaže reprezentaciju, to nema veze, nikoga to ne zanima. I veliki je problem što uvijek što za sve te neuspjehe krivica je sva na treneru.

RSE: Da li imate kontakt sa Vašim suigračicama iz perioda Jedinstva i Košarkaškog saveza tadašnje Jugoslavije?

Mujanović: Naravno da imam kontakt. Iako mnoge i ne žive na našim prostorima, imamo komunikaciju. U periodu tog rata sa mnogima se bila izgubila komunikacija, ne zbog nekih problema zbog ratnih dešavanja, nego je otišao svako na svoju stranu. Međutim, sada ove društvene mreže stvarno su puno pomogle i jako je dobro da smo ponovo uspostavili te kontakte. Možda društvene mreže nisu dobre za neke glupoštine, ali, recimo, za neke prijatelje koje nisam čula možda i dvadeset godina, kad uspijemo ponovo da povežemo kontakt, onda smo jako sretni.

RSE: Pozvani ste u septembru u Kuću slavnih, pored Mirze Delibašića, jedina ćete biti predstavnica Bosne i Hercegovine kada je o košarci riječ. Koliko Vam ta nagrada znači?

Mujanović: U svakom slučaju, meni je velika čast što su me pozvali u Kuću slavnih, jer u periodu kad igraš, onda ne razmišljaš. Povuku te rezultati. Sve što osvajaš, postaje ti normalno. Osvojio si evropsku titulu, osvojio si ovo, ono, međutim, kad prestaneš sa košarkom, onda tek imaš vremena da razmišljaš o svemu tome. Naravno, to je nagrada mog minulog rada, za sve ono što sam u dugogodišnjoj karijeri ostvarila, svi ti rezultati su uticali da bih mogla biti izabrana u Kuću slavnih.

RSE: Čime se danas bavite, kada se ne bavite košarkom?

Mujanović: Iskreno rečeno, ništa ne radim. Imam jako puno vremena za sebe. Dosta vremena provodim sa svojom familijom, prijateljima, putujem. Nekad imam i višak vremena, što bih vjerovatno mogla utrošiti u košarku i dati veliku pomoć našoj košarci, međutim – jednostavno, nikoga ja ne interesujem.

  • 16x9 Image

    Dženana Karabegović

    Diplomirani žurnalista. Od 1999. prelazi iz Tuzle u Sarajevo, gdje u bh. dopisništvu RSE počinje raditi kao novinarka. Obrađuje političke teme, uređuje i vodi radijske emisije i urednica je magazina TV Liberty.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG