Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Slijepčević o 'Srbenki': Rješavati traume, a ne prenositi ih na naredne generacije


Nebojša Slijepčević: Trend je da dokumentarizam postaje bitniji od igranog filma.

Dugometražni dokumentarac „Srbenka“ zagrebačkog režisera Nebojše Slijepčevića najnagrađivaniji je hrvatski film proizveden prošle godine. Film sniman 2014. na probama za predstavu Olivera Frljića o ubojstvu dvanaestogodišnje Aleksandre Zec početkom devedesetih kroz priču o 12-godišnje djevojčice srpske nacionalnosti Nine, koja sudjeluje u predstavi, progovara i o pritisku društva koji proizlazi iz ratnih sukoba, a koji se tiče njene nacionalnosti, u čemu djevojčica Nina nije usamljena.

RSE: Za početak – čestitke na nagradama! Postoji jedan savjet autorima – ako neku knjigu ne moraš napisati, nemoj je napisati. Na tom tragu – koji je bio vaš motiv da snimite „Srbenku“?

Slijepčević: Postoje tu dva nivoa. Jedan je bio neposredna reakcija na ono što mi se događalo pred kamerom, što nisam mogao ignorirati. Znači, kada sam već bio prisutan na probama predstave, i kada sam vidio malu Ninu, dvanaestogodišnju djevojčicu koja - koliko god je to ona pokušavala prikriti, ali kameri je bilo vrlo vidljivo - proživljava krizu identiteta zbog banalne činjenice da nije Hrvatica u Hrvatskoj 2014, godine. Već sama ta činjenica bila je vrijedna snimanja filma. Mene je to apsolutno emotivno 'zdrmalo' na način da sam morao to ispratiti sa kamerom. I onda mi je trebalo nekoliko godina da shvatim kako taj materijal uobličiti u film.

A uopće, razlog zašto sam se našao na Frljićevim probama – to je vrlo jednostavno: prošlo je 25 godina otkako je rat završio (u vrijeme kada sam snimao film to je bilo 20 godina od kraja rata), i stvarno je vrijeme da se malo smanje strasti oko cijele priče, da se počne rješavati traume, a ne prenositi ih na naredne generacije. A to se radi tako da pričamo o svim različitim iskustvima koja su bila devedesetih. Nisu svi građani Hrvatske imali jednako iskustvo devedesetih, bilo je jako puno tragičnih priča i jedini način da se te traume saniraju je – da se otvoreno priča o svemu.

RSE: Kakva je bila recepcija „Srbenke“ u Hrvatskoj i susjedstvu?

Slijepčević: Film je išao u kino-distribuciju u Hrvatskoj i vidjelo ga je, odnosno platilo je ulaznice oko 3.000 gledatelja, što je istovremeno odličan i grozan rezultat. Znači, odličan za jedan dokumentarni film, čak se i za hrvatski igrani film 3.000 smatra pristojnim rezultatom, ali u nekim apsolutnim brojkama je to nešto što mene ne može zadovoljiti. Nije na meni da to govorim, ali reakcije su mahom bile dobre. Zanimljivo je – u ovoj regiji najemotivnije reakcije na film su bile u Sarajevu. Projekcije bi se pretvorile u hepening gdje su ljudi osjetili potrebu da dijele svoje priče iz rata. Ja – kada sam prisutan na projekcijama – svaki puta nakon toga imam razgovor s publikom, ali tamo bi to trajalo dok god nas ne bi izbacili iz dvorane, a ja bih bio jedan od gledatelja. Ljudi bi pričali što im je na duši, tako da mi bilo fantastično – i emotivno i na sve druge načine.

Ali u regiji meni je „Srbenka“ nekad kao Roršahova mrlja. Čini mi se da u ovoj regiji svatko vidi u tom filmu svoju preokupaciju. Tako da su neki koji su jako fiksirani na Frljića to doživjeli kao film o Frljiću, neki su vidjeli da je to film o Aleksandri Zec, a za mene – a to mi se čini da je međunarodna publika lakše prepoznala nego domaća, već zbog te neke neopterećenosti - je to jedino i isključivo film o Nini, znači o djevojčici koja je rođena puno godina nakon rata, ali unatoč tome i dalje osjeća pritisak društva koji proizlazi iz ratnih sukoba, a koji se tiče njene nacionalnosti. Meni je to film o sadašnjosti i o budućnosti Hrvatske, a ne o prošlosti. Jedino što je u Hrvatskoj ta prošlost toliko prisutna u sadašnjosti da se čini da – kada god pričamo o sadašnjosti, pričamo o prošlosti.

RSE: Istoga dana dobili ste za „Srbenku“ na Danima hrvatskog filma Grand prix i nagradu kritike Oktavijan , a onda navečer i godišnju državnu nagradu za film „Vladimir Nazor“. Objektivno, vaš film nije „niz dlaku.“ Ovu državnu nagradu dodjeljuje odbor kojeg imenuje Sabor,u njemu sjede tri akademika, sveučilišni profesori… Dakle, nešto – pristojno rečeno – vrlo tradicionalno. Međutim, i oni su prepoznali vaš film? Je li vas to iznenadilo? Čime to tumačite?

Slijepčević: Prijedlog za nagradu daje komisija u kojoj su filmski profesionalci. Možda ovo sada zvuči malo nepristojno iz mojih usta, ali oni su mi rekli da smatraju da je moj film bez dileme iznad ostalih koji su bili proizvedeni 2018. godine. Očito je to bilo dovoljno odboru da potvrdi taj prijedlog. Ja „Srbenku“ ne smatram kontroverznom. Ja je smatram otvorenim razgovorom o temi koja postoji u društvu. Tko god to smatra kontroverznim, mislim da je zagovornik toga da se o nekim stvarima šuti. Očito trenutno ipak postoji dovoljna količina ljudi koja se s time ne slaže.

RSE: Dobitnica nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo operna pjevačica Dunja Vejzović je primajući nagradu javno prosvjedovala protiv toga što HRT nije otkupila vaš film. Vaš komentar?

Slijepčević: Reakcija gospođe Vejzović me iznenadila. Bila je spontana – poslije mi je rekla - u trenutku! Naime, taj govor u koji je ubacila kritiku HRT-a već je bio napisan i otisnut, i to je bila njena spontana reakcija u živom programu u izravnom prijenosu. To neizmjerno cijenim. Neću reći da je to čin građanske hrabrosti, jer ne mislim da je „opasna“ ta rečenica koja je bila izgovorena, ali mislim da je to fantastičan čin što je napravila.

Ali, kada je pitanje otkupa hrvatskih filmova i HRT-a, „Srbenka“ je sada nekako iskočila kao simbol, ali ja mislim da je taj problem puno veći od jednog filma. U krajnjem slučaju, „Srbenku“ je u međuvremenu uzeo HBO, ona će zahvaljujući tom publicitetu naći put do publike. Ali problem s HRT-om je puno širi. Kada je hrvatski film u pitanju, postoji gotovo apsurdna činjenica da Hrvatska televizija nema prostora u programu za dugometražne dokumentarne filmove, za kratkometražne filmove – a to su zadnjih nekoliko godina dva najuspješnija segmenta u cijeloj hrvatskoj kinematografiji koji odnose velike međunarodne nagrade.

'Trend je da dokumentarizam postaje bitniji od igranog filma.'

A i općenito u svjetskoj kinematografiji je trend da dokumentarizam čak postaje bitniji od igranog filma. Da bi apsurd bio veći, istovremeno HTV kupuje strane dokumentarne filmove. Čovjek se pita – da li oni imaju nešto osobno protiv hrvatske kinematografije? Također i sa igranim filmom situacija nije puno bolja. Znači, nismo ni došli do političke strane problema – čisto pričamo o njihovom gotovo neprijateljskom odnosu prema hrvatskoj kinematografiji koji je apsurdan i, po meni, za HTV suicidalan. Jer, na tržištu je toliko jaka konkurencija da će hrvatska kinematografija preživjeti. Moj film je sada prvi na HBO, a za njim će ići i neki drugi filmovi. Surađivat ćemo sa nekim puno jačim televizijama. A ja ne znam s kim će HRT surađivati ako izgubi hrvatske filmske autore.

A kada dođemo do političke strane, ono što je skandal učinilo većim je da su neki filmovi – tu nije „Srbenka“, jer je ona odbijena s obrazloženjem neadekvatnog trajanja - koji su bili adekvatnog trajanja odbijeni sa sramotnim, pa možda čak i utuživim recenzijama.

  • 16x9 Image

    Enis Zebić

    U novinarstvu od osnovne škole, profesionalno od uspostave političkog pluralizma. Nakon suradnje u nekoliko hrvatskih dnevnih novina, od veljače 1994. je na RSE u Zagrebu.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG