Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Slijepčević: Zagreb nije navikao na strance


Slijepčević: Strah od političkog istupa
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:00:56 0:00

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Nebojša Slijepčević diplomirao je filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Karijeru je započeo kao jedan od autora hvaljenog televizijskog serijala "Direkt". Režirao je brojne kratke filmove: dokumentarne ("Muški film", "Nešto o životu"), igrane ("Šamar", "Kutija"), pa i jedan animirani ("Pas/Zec"). Za svoje televizijske filmove tri puta je nominiran za nagradu "Prix Europa".

Do sada je režirao i dva iznimno uspješna dugometražna dokumentarca: "Gangster te voli" ostvario je zapažen uspjeh i na festivalima, i u hrvatskim kinima, a dokumentarni film "Srbenka" osvojio je prestižne nagrade "Doc Alliance Selection Award" i "Srce Sarajeva". Radi kao predavač i mentor u Restartovoj Školi dokumentarnog filma.

Subota, 10. studeni

Sjedamo u auto oko podneva i krećemo iz Budimpešte.

Troje nas je, cijela naša mala obitelj: Vanja, ja, i naš jednogodišnji sin Mika. Zadnjih mjesec dana skoro da i nismo u Zagrebu. Dokumentarac "Srbenka" kojeg sam režirao, a Vanja producirala, putuje po svijetu, a mi ga pratimo, najčešće sve troje zajedno. Iako Mika ima obje bake, još uvijek ga ne ostavljamo samog s njima. Nemirno spava, budi se po noći vrišteći, i mislimo da je za sada najbolje za sve da se ne odvaja predugo od roditelja. Zato je Mika u prvoj godini već proputovao pola Europe. I danas se turneja nastavlja: odlazimo prema Beogradu, s jednog filmskog festivala prema drugom.

Iz Budimpešte nosim gorčinu svojih mađarskih kolega. Kod njih je situacija izrazito loša: bilo kakav politički istup može im značiti i kraj filmske karijere. I Hrvatskom se širi sličan strah. Nije to do kraja neosnovano, Orbanovi obožavatelji zauzeli su i kod nas neke moćne pozicije u državi. Ali kod nas je situacija još uvijek neusporedivo bolja, djelomično zato i što je desnica trenutno zabavljena međusobnim sukobima. Ako pobjedi ona radikalna struja, neće trebati dugo da i kod nas zavlada podjednaki očaj.

Nismo odmakli ni 50 kilometara od Budimpešte, kad zvoni telefon. Organizatori festivala zovu da se vratimo, "Srbenka" je osvojila glavnu nagradu. S velikom žalošću im kažem da ne možemo, da moramo za Beograd. Naime, večeras je srpska premijera koja, za ovaj film, ima posebnu težinu. Stajemo na benzinskoj, pa u autu mobitelom snimamo video poruku koju će prikazati na platnu tijekom dodjele nagrada.

Na granici sa Srbijom čekamo više od sat vremena. Revnosna mađarska policajka polako pregledava svaki auto koji izlazi iz Mađarske. Na ulazu u Uniju, u suprotnom smjeru, još je puno gore. Red je nepregledan, vozači frustrirano trube. Ogradu ne vidim, no sjećam se televizijskih kadrova s ovog graničnog prijelaza, sjećam se vodenih topova i izbjeglica u kavezima.

Stižemo u Beograd pola sata prije premijere. Imam tek toliko vremena da se presvučem, kad stiže vijest da smo dobili nagradu i na festivalu u Firenci. Brzinski snimamo još jednu video poruku, a onda trčim na premijeru i ostavljam Vanju u hotelu da sama uspava Miku.

Tijekom projekcije stiže mi poruka da Miki ne pada napamet da zaspi. Divlja po krevetu, vrišti od veselja. Raspametila ga je energija Beograda!

Nedjelja, 11. studeni

Sabirem dojmove sa sinoćnje premijere.

“Srbenka” je film o dvanaestgodišnjoj Nini, Srpkinji koja živi u Hrvatskoj i skriva svoju nacionalnost u strahu da će ju druga djeca u školi maltretirati. Film su unaprijed napali ekstremni desničari u Hrvatskoj, a prigrlila njihova braća po mržnji u Srbiji. Stoga sam srpsku premijeru dočekao s većom tremom nego što je uobičajeno. Razmišljao sam da film ne prikažemo u Srbiji, no uvjerili su me da je to besmisleno. Umjesto toga, odabrali smo za premijeru festival "Slobodna zona", posvećen ljudskim pravima.


Izbor je bio pravi. Projekcija prolazi mirnije nego što sam očekivao. Razgovor s publikom nakon filma traje dugo, ali pitanja su vrlo korektna, čak analitička, bez generalizacija i banalizacija. Razgovor završava jedna gledateljica opaskom da su joj moje režijske intervencije u filmu suvišne, da joj narušavaju dokumentarizam. Smijem se. Možda je u pravu, ali ja sam redatelj dokumentarnih filmova, i ne znam što bih radio osim režijskih intervencija.

Ponedjeljak, 12. studeni

Sljedeće dvije projekcije bile su zanimljivije. Nedjeljna matineja bila je iznimno posjećena, došlo je preko stotinu ljudi. Nije to samo zbog filma, nakon projekcije uslijedio je panel s posebnim gostom Miljenkom Jergovićem.

Jergović sjajno artikulira ono što mislim. Govori publici: "Dobro pazite kako gledate Srbenku. Vi nemate pravo identificirati se sa Ninom, već samo s onima zbog kojih se Nina osjeća loše. Jer kad je netko u Srbiji snimio film u kojem pita Albance kako se osjećaju, kako žive u Beogradu?".

Jedna žena u prvom redu negoduje. "Lepo žive!", dobacuje. Ljudi oko nje ju ušutkavaju. Kasnije se ta žena javlja za riječ. Obraća mi se, hvali me, hvali film. Neugodno mi je primati pohvale od osobe s kojom se vjerojatno u ničemu ne slažem.

I na večernjoj projekciji je zanimljivo. Jedan mladić je oduševljen filmom, jer u njemu vidi potvrdu svog stava da su Hrvati izvor svih problema i kolijevka mržnje u ovim krajevima. Čestita mi, a ja mu uzalud objašnjavam da je potpuno krivo shvatio film.

Utorak, 13. studeni

Pakiramo se za Zagreb, s još jednom diplomom u koferu. Žiri nam je dodijelio takozvano posebno priznanje, što je lijepo ime za utješnu, drugu nagradu. Mene veseli kao da je glavna, jer riječ je o okrugloj, desetoj nagradi filmu. Sad mi je to i službeno najuspješniji film u karijeri. Iznenađuje me taj uspjeh, nisam očekivao da će film zanimati bilo koga tko nije Hrvat ili Srbin. U inozemstvu ispitujem publiku zašto im je film zanimljiv. Odgovori se uglavnom podudaraju: priča o manjini koja se boji većine trenutno je prokleto univerzalna.

Danas konačno putujemo kući, u Zagreb, na nekoliko dana. Već u nedjelju letim u Amsterdam, na najveći festival dokumentarnog filma na svijetu. Koliko god je fantastičan uspjeh “Srbenke”, jedva čekam da se prašina slegne. Svi drugi projekti pate. O dva naredna filma na kojima sam već trebao početi raditi mjesecima ne stignem ni razmisliti.

Srijeda, 14. studeni

Ujutro sam na sastanku u hrvatskom filmskom fondu HAVC-u s ravnateljem Danielom Rafaelićem. Prije nekoliko dana saznali smo da "Srbenka" nije ušla među pet nominiranih filmova za europskog Oskara, iako je bila u užem izboru. Rafaelić ne skriva razočaranje time, a meni se čini da bi bilo pravo čudo da nam je to uspjelo. Naime, o nominacijama za nagradu glasanjem odlučuju članovi Europske filmske akademije. Iz Hrvatske ih ima tridesetak, a na primjer iz Njemačke – skoro sedam stotina. Pa kako onda konkurirati filmovima iz velikih zemalja?

Zatim razgovaramo o drugoj temi, o kojoj se obvezujem da neću previše javno istupati. No ponešto ipak smijem reći. Naime, bit ću u arbitrarnoj komisiji koja treba riješiti konflikt između jedne produkcijske kuće, i HAVC-a. Trebamo procijeniti da li je završeni film značajno odstupio od scenarija koji je HAVC odobrio za financiranje. Zanimljiv zadatak. Filmovi, a pogotovo dokumentarni, često odstupe od svog scenarija. Da li ih zbog toga treba kažnjavati, i gdje je granica kršenja umjetničke slobode? S druge strane, koja je svrha odobravanja scenarija ako ga se autor ne mora pridržavati?

Četvrtak, 15. studeni

Današnji dan ugodno je monoton. Jutro provodim kod kuće, igrajući se s Mikom. Promatram ga dok radi nekoliko nesigurnih koraka držeći se za ormarić od televizora. Oduševljeno mu plješćem, jer to su mu prvi koraci u životu.

No Mika me ne primjećuje: sva njegova pažnja usmjerena je na taj mračni predmet želje, toliko privlačan da je zbog njega i prohodao. Naravno, riječ je o daljinskom upravljaču televizora. Konačno ga dohvati i prislanja na uho, osluškuje, kao da je mobitel. Mobiteli su mu opsesija, ali i svi ostali uređaji s ekranom ili tipkama. Vanja i ja smo čvrsto odlučili da pokušamo Miku prvih par godina držati podalje od ekrana, no trud nam je uzaludan, već smo u tome omanuli. A kako i ne bismo, kad mu pružamo tako loš primjer. Pokušao sam jednom izbrojati sve ekrane koje imamo u kući, no odustao sam nakon što sam došao do deset.

I sad me Mika promatra kako tipkam, pa vrišti, i ne prestaje dok ga ne podignem u krilo i ne dopustim mu da i on malo nabija po tastaturi.

Petak, 16. studeni

Danas me dočekuje najgora strana bavljenja dokumentarnim filmom.

Prije mjesec dana završio sam televizijski film koji se bavi iračkom obitelji azilanata u Zagrebu. U kvartu u kojem su smješteni Zagrepčani ih nisu dočekali raširenih ruku. Uzajamni zazor i nepovjerenje kulminirao je prije par mjeseci fizičkim sukobom.

Zagreb nije navikao na strance, pogotovo ne na one iz dalekih kultura. Gotovo svaka izbjeglička obitelj smještena u Zagrebu susrela se s neugodnostima. No film završava uvjetnim happy endom: jedna dobronamjerna susjeda sprijateljuje se s majkom obitelji, i postaje most između starosjedioca i pridošlica.

A sad me ta susjeda zove sa zahtjevom da ju izrežem iz filma. U tjednima nakon završetka snimanja njihov labavi odnos je popucao, jedna dvosmislena SMS poruka je uništila sve. Slijede dugi telefonski razgovori, pokušaj pomirenja s još uvijek neizvjesnim rezultatom. Uvjeravam ju da je film gotov, da ne možemo više ništa mijenjati, da ne mogu odgovarati za ono što se dogodilo nakon završetka snimanja.

No, s druge strane, imam i razumijevanja za tu osobu. Svatko je vlasnik svog života, i svog lika, i trebao bi imati pravo birati gdje će se i kako pojaviti.

Sve više sam svjestan tragične istine: dokumentarni film je zasnovan na paradoksu. Najuspješniji su oni filmovi koji razotkrivaju ono što netko skriva. U biti dokumentarca je zadiranje u tuđu privatnost. Zato je Kosakovski jednom rekao: dobri dokumentaristi loši su ljudi. Zato se Dvortsevoy prestao baviti dokumentarcima, obrazloživši to tvrdnjom da se počeo osjećati kao vampir. U ovakvim danima razmišljam da slijedim njegov primjer. No to će ostati na nivou maštarije, iz banalnog razloga: ne znam ništa drugo raditi.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG