Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Tešija: Crkva i država u ratu protiv žena


Jelena Tešija

Prema zadnjem izvještaju pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2018. imamo gotovo 60 posto ginekologinja i ginekologa, u Hrvatskoj koji pod izgovorom priziva savjesti ne obavljaju svoj posao i koji pacijenticama kojima treba abortus uskraćuju skrb, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Jelena Tešija iz hrvatske Libele, koje upozoravaju da se pravo na abortus, pravo na slobodno odlučivanje o rađanu, koje u Hrvatskoj legalno od 1978. godine, pokušava uskratiti sad već nekoliko godina.

Događa se da neokonzervativni i ultrakonzervativni pokret u Hrvatskoj buja od 2013. godine, kad je izašao javno na scenu, oni više nisu nekakva marginalizirana skupina ljudi, već imaju puno resursa, popriličnu financijsku potkovanost, i naravno političke veze, kaže Tešija, koja ipak naglašava da svaka akcija izaziva i kontra-akciju.

"Poručujemo je da ne odustajemo od pravednijeg svijeta i da odustajanje prosto nije opcija".

RSE: Moje prvo pitanje za Vas bi bilo kako izgleda situacija u Hrvatskoj po pitanju prava na abortus, a vjerovatno je najbolje ilustruju vaši protest s kraja maja, gdje su neke od parola koje ste nosili glasile „Crkva i država u ratu protiv žena“ „Zabrana pobačaja osuđuje žene na smrt“, “Legalan i dostupan pobačaj”, “Zahtijevamo besplatan pobačaj”. Zašto sve ovo, kao i pismo koje je prije toga upućeno?

Tešija: Akcija koja se održala, to jeste niz akcija koje su se održale, vodila se pod imenom „Crveni otpor“, kada je platforma za reproduktivna prava, dan prije pozvala sve da uđu u taj crveni otpor, kako smo ga nazvali, crveni zbog boje krvi kojim su žene izborile svoje pravo na pobačaj. Poručile smo da nećemo natrag na ilegalan pobačaj, da zapravo zahtijevamo i puno više od budućeg novog zakona. Ono što se dogodilo je da smo mi pozvali ljude da izađu u crveno, da se suprotstave tim takozvanim hodovima za život, a zapravo hodovima za zabranu pobačaja, koji su se taj dan održavali u Zagrebu, Splitu, Zadru, a vikend prije u Rijeci i Osijeku.

Ono što je bio rezultat je bilo niz malih akcija koje su se dogodile u Zagrebu, a protest se dogodio i u Zadru, ljudi su nam slali veliku količinu svog crvenog otpora i protesta na Facebooku, pokazali kako su se obukli u crveno, izašli na ulicu, stavili neku crvenu plahtu na svoje prozore. To je zapravo bio slučaj gdje su na ulice izašle, kako aktivistkinje za pravo na pobačaj, ali i neki ljudi koji do tada nisu aktivno sudjelovali u borbi protiv zabrane pobačaja.

I ono što se zapravo događa sa pobačajem u Hrvatskoj je da je on naravno i dalje legalan, kao što je još od 1978. godine, no, ono što nas jako muči je što nam se to pravo na pobačaj, pravo na slobodno odlučivanje o rađanu pokušava uskratiti, sad već, nekoliko godina. I problematično je to što pobačaj u Hrvatskoj iako je legalan, i dalje je nedostupan sve većem broju žena. Prije svega iz dva razloga, to što ga nema tko obavljati jer je taj institut „priziva savjesti“, koji mi želimo nazvati pravim imenom, pa kažemo da je to zapravo uskraćivanje skrbi ženama, on je u visokom porastu, a i cijene pobačaja su sve više i više, tako da je on zapravo nedostupan jednom velikom broju žena.

RSE: Možete li nam reći zbog čega se to žensko pravo, evo rekli ste da je decenijama unazad bilo zakonski regulisano, sada pokušava osporiti?

Tešija: Događa se to da neokonzervativni i ultrakonzervativni pokret u Hrvatskoj buja od 2013. godine, kad je izašao javno na scenu, i kad je zapravo organizirao svoj prvi korak, a to je uskraćivanje prava LGBT osobama organiziranjem homofobnog referenduma u kojem je u Ustav Republike Hrvatske ušla odrednica braka kao zajednice isključivo muškarca i žene.

I naravno, da je jedan od logičnih sljedećih koraka je bio udar na prava žena koji se dogodio. I ono sa čim se mi trenutačno suočavamo je jak ultrakonzervativni pokret koji je ušao u sve pore, na sve pozicije moći, od organizacija civilnog društva koji otima taj ljudsko-pravaški govor, a zapravo pod krinkom borbe za ljudska prava pokušava oduzimat prava, do osnivanja stranka, ulaska u stare stranke i tome slično.

Zapravo se suočavamo sa tim da mi, osim ovih hodova za život, koji su tu od 2016., kojima im se svake godine na ovaj ili onaj način suprotstavljamo, imaju i tu inicijativu, 40 dana za takozvani život, gdje molitelji stoje pred bolnicama i zapravo maltretiraju žene koje idu na pobačaj. I tako imaju cijeli niz inicijativa koje bujaju i koje aktivno rade na tome da u Hrvatskoj izgubimo pravo na odlučivanje o rađanju. A to se sve događa u kontekstu, kad mi već dvije godine čekamo novi zakon o pobačaju, koji mora biti donesen. Prema odluci Ustavnog suda, on je trebao biti donesen prije nekoliko mjeseci, međutim sve je to odgođeno, tako da je zapravo situacija takva da cijela ta neokonzervativna struja u ovom trenutku stvarno ima i priliku utjecati na to kako će pobačaj izgledati u budućnosti.

RSE: Već sam pomenula jednu od vaših poruka “Crkva i država u ratu protiv žena”. Čija je uloga ili stav danas opasniji po ovom pitanju-crkve ili vlasti?

Tešija: Ja bih rekla da je stav i jednih i drugih izrazito opasan. Ono što se trenutno događa je, kao što sam maloprije rekla, da ultrakonzervativci više nisu nekakva marginalizirana skupina ljudi, oni su sposobni i okupiti veći broj ljudi, i imaju jako puno resursa, popriličnu financijsku potkovanost, a i naravno, političke veze. I vi sad imate situaciju da kandidat koji je prvi na listi za Evropski parlament od vladajuće stranke HDZ (Karlo Ressler) u Hrvatskoj, je osoba koja je dan prije izbora je šetala u tom takozvanom hodu za život. Dakle imamo jednu mainstreamizaciju tih ljudi, ulaska zapravo na sve pozicije moći. Ja bih rekla da taj naš transparent, "Crkva i država u ratu protiv žena“ danas više no ikad stoji.

RSE: Kako biste procijenili sa druge strane stepen emancipacije i edukacije u hrvatskom društvu danas po pitanju generalno i ženskih prava, i prava na abortus, naročito kod mladih generacija?

Tešija: Ocijenila bih ga žalosnim i nikakvim. Mi u Hrvatskoj isto tako zaslugom ovog ultrakonzervativnog pokreta nemamo nikakav progresivni seksualni odgoj u školama, što je zapravo jedan od zahtjeva platforme za reproduktivna prava po pitanju novog zakona. I mi zahtijevamo da djeca i mladi kroz svoje formalno školovanje imaju pristup osnovnim činjenicama o svojoj seksualnosti, o reproduktivnim pravima pa i pravima žena. I zapravo se događa to da kad nemaš znanstvene činjenice, sve što u školi učiš o seksualnosti učiš pod religijskim odgojem, u našem slučaju je to katolički vjeronauk. Također, ostaje problematično to što se ova suprotna strana naravno ne bori za nekakav seksualni odgoj, utemeljen na činjenicama i onda situacija ostaje ovakva kakva je.

I kada to stavimo u perspektivu i u kontekst s tim da slabe usluge socijalne države u Hrvatskoj i da crkva sve većem broju ljudi pruža te usluge koje bi trebala zapravo raditi država. Onda imamo situaciju da crkva ima dovoljno novca i resursa, da djecu i mlade vodi na izlete, da im omogućava neke stvari koje im inače ne bi mogle biti omogućene i naravno, da je to plodan teren za indoktrinaciju.

Telo kao autonomija
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:01:58 0:00

RSE: A kako sa druge strane objašnjavate činjenicu da, već ste pomenuli, sve veći broj medicinskih radnika poziva na priziv savjesti?

Tešija: E pa to je situacija, u kojem prema zadnjem izvještaju pravobraniteljice za ravnopravnost polova iz 2018. imamo 58.8 posto ginekologinja i ginekologa, dakle to je gotovo 60 posto osoblja, koji ne obavljaju svoj posao i koji pacijenticama uskraćuju skrb. To se naravno sve događa u atmosferi u kojoj ta takozvani priziv savjesti postaje jako poželjan i u kojoj svi oni koji rade svoj posao u javnom bolnicama zapravo bivaju stigmatizirani. To su ljudi koji su sada naravno u manjini, sve ih je manje i manje, jer su osuđivani i stigmatizirani, pri tom obavljaju posao svih svojih kolega koji bi to trebali raditi.

Problematika priziva savjesti je izrazito, izrazito važna i dolazimo do toga da vi u javnom bolnicama imate situaciju gdje je u potpunosti legalno uskratiti skrb. Onda će vam naravno ministar zdravstva i ostali reći da se to rješava tako da bolnice moraju imati nekoga ko će obaviti pobačaj, ali mi znamo i to su istraživanja pokazala, da u Hrvatskoj vrlo često to nije slučaj.

Jedini način na koji mi vidimo da se ovo može riješiti je u potpunosti ukinuti institut priziva savjesti, kao što je to slučaj u Sloveniji i nikom se ništa nije dogodilo. Da bi se to dogodilo nažalost, ne možemo to regulirati samo jednim zakonom o pobačaju koji dolazi, jer treba promijeniti cijeli niz zakona i podzakonskih akata koji ginekolozima to omogućava. Ne samo njima nego i anesteziolozima, pa čak i farmaceutima i farmaceutkinjama.

Mi smo u zdanja dva slučaja, velika koja smo imali, to da je farmaceutkinja odbila djevojci 2018. izdati kontracepcijske pilule. A najnedavniji je bio kada je u trećem mjesecu, ginekolog, prema riječima jedne primalje, morao obaviti pobačaj na živo ženi zato što su svi anesteziolozi u toj smjeni uložili priziv savjesti. I kada pogledate tu situaciju, da to ide toliko daleko, da su oni spremni mučiti ženu, u ime svoje takozvane savjesti, stvari stvarno izgledaju dosta loše.

RSE: Pomenuli ste trendove u društvu zbog kojih se ovo događa, da li ovo o čemu govorite, što se dešava u Hrvatskoj dovodite u vezu sa aktuelnim trendovima po ovom pitanju u svijetu i jačanju desnih i klero snaga? SAD su posljednji primjer toga sa zabranom abortusa, praktično potpunom zabranom abortusa u nekoliko saveznih država.

Tešija: Dakle mi na Libeli pratimo što se događa u saveznim državama SAD-a, i dakle jedan za drugim potpisuju se zakoni koji u praksi maltene zabranjuju pobačaj. Naravno da se tu rađa i otpor, žene izlaze na ulice, neke organizacije će dizat tužbe protiv država i tome lično. Ali kada pogledamo cijeli taj kontekst hrvatski ultrakonzervativci stvarno nisu ništa inovativni.

Ovo sve što oni rade uključujući hod za takozvani život, tih 40 dana maltretiranja pred bolnicom to su sve „copy-paste“ (preslikane) akcije koje su oni pokupili izvana, naravno uz neke prilagodbe u kontekstu. Tako da uz dosta dobru suradnju sa Poljacima, imate zapravo situaciju da su oni zapravo dobro umreženi i dobro financijski i politički potkovani i jesu dio globalnog pokreta.

RSE: I za kraj pitanje – vi ste gotovo pa, mislim na vašu organizaciju, stigmatizirani u takvom društvu. Možete li da procijenite uticaj udruga i organizacija poput vaše u odupiranju agresivnom trendovima? Kako biste procijenili podršku koju imate u javnom mnijenju za vaše akcije?

Tešija: Ja bih rekla da medijska podrška stoji, ali u onom smislu da mediji pokrivaju akcije koje se događaju, nismo ignorirane. I isto tako, to je moj osobni dojam, koji je utemeljen na nekim recentnim zbivanjima koja su se događala – dakle koliko god bilo teško, svaka akcija uzrokuje i kontrakciju. Kako se osjećamo ugroženijom tako i više reagiramo.

Ovo što se dogodilo sa crvenim otporom, koji je već četvrta godina otpora hodu za život. Prve godine smo imali protuprosvjed, i druge godine je bio „sit-in“ , treće godine neke akcije. U Rijeci se već dvije godine održava protuprosvjed pod nazivom „hod za slobodu“ i ono što je najvažnije, mislim da osim ovih kontra-akcija koje se događaju na dane poput subote, feministički pokret u Hrvatskoj buja i raste, i to ne samo u ovom reaktivnom nego i proaktivnom smislu. Jedan od primjera je svakako i „noćni marš“ kao protest za Dan žena, koji je u Zagrebu prvu put pokrenut 2016. i tada je imao oko 700 ljudi koji su došli, mi sad već nekoliko godina zaredom imamo oko 6 -7 tisuća ljudi koji vrlo jasno ustaju za prava žena i koji se sada već neko vrijeme odvija u nekoliko gradova uključujući i Rijeku i Split, a proširuje se i na regije.

Dakle, stvari se događaju, postajemo bliže, jasnije, sve većem broju žena i mislimo da ima nekog razloga za optimizam kada je otpor u pitanju.

Pritom nevezano samo za feminističke udruge i organizacije, mi smo nedavno imali taj veliki „spasi me" prosvjed i inicijativu koji uopće nije krenuo sa te strane, nego ga je pokrenula glumica Jelena Veljača, gdje su brojne žene progovorile o partnerskom nasilju. Prije toga smo imali veliki bunt sa pokretom „prekinimo šutnju“ koji su koordinirale Rode i Platforma za reproduktivna prava, gdje je veliki broj žena progovorio o nasilju pri porodu.

Otvaraju se neke teme, žene progovaraju, žene se organiziraju i ono što mi poručujemo je da ne odustajemo od pravednijeg svijeta i da odustajanje prosto nije opcija.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG