Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Tanović: Vrijeme je da pričamo kako danas živimo


Kako danas odgajati djecu, u gradu, u kojem sam odrasla, a koji više ne liči na onaj grad u kojem sam živjela i bila tinejdžer: Ines Tanović

Svjetskom premijerom filma Sin, redateljice i scenaristice iz Bosne i Hercegovine, Ines Tanović, bit će otvoren jubilarni 25. Sarajevo Film Festival. Festival se održava od 16. do 23. kolovoza.

Riječ je o njenom drugom dugometražnom igranom filmu. Film se bavi životom jedne porodice u današnje vrijeme u Sarajevu, odnosno odgojem djece u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, kada su mnoge vrijednosti izokrenute.

RSE: Nakon četiri godine od Vašeg prvog dugometražnog igranog filma, Naša svakodnevna priča, na predstojećem Sarajevo Film Festivalu dogoditi će se svjetska premijera Vašeg drugog igranog filma, Sin, koji se bavi životom jedne porodice u Sarajevu danas. Koliko dugo ste radili na scenariju ovoga filma i zašto baš ova tema?

Tanović: U vrijeme premijere prošlog filma, 2015. godine, već tada sam spremala novi scenarij. Bila sam za vrijeme Sarajevo Film Festivala sudionik radionice. Tu smo počeli razvijati prvi draft scenarija za budući film Sin.

Tema koja je mene tada zanimala, a koja me i danas zanima, jeste kako danas odgajati djecu, u gradu, u kojem sam odrasla, a koji više ne liči na onaj grad u kojem sam živjela i bila tinejdžer. Danas tinejdžeri žive u postdejtonskoj Bosni. Žive u gradu u kojem se dešavaju razne stvari, a koje mi odrasli ne možemo da prepoznamo.

U isto vrijeme porodica mora da održi nukleus i da pokuša djetetu da pruži minimum onoga što je odgoj i što mi mislimo da je osnova za život. Zanimalo me kako se današnje porodice bore da djecu izvedu na pravi put, obzirom da su pojavili razni uticaji, od droge, raznih stvari koje privlače pažnju, klubovi, šund. Vrijednosti porodice, i onoga što smo mi smatrali da je bitno, padaju.

'Tinejdžeri žive u postdejtonskoj Bosni. Žive u gradu u kojem se dešavaju razne stvari, a koje mi odrasli ne možemo da prepoznamo.'

Film je posvećen porodici koja se bori da odgoji svoju djecu u Sarajevu. Dodatni zaplet filma je to što su roditelji usvojili prvo dijete jer nisu mogli imati vlastito. Nakon četiri godine su dobili svog biološkog sina. Živjeći u Sarajevu, noseći se sa svim problemima, koji tinejdžeri nose samim sobom, kompletna tenzija se pojačava jer se roditelji bore sa činjenicom da imaju dva sina, od kojih je jedan usvojen. Jedan dječak, koji se osjeća dovoljno voljen ili ne voljen u toj porodici, čini okosnicu filma.

RSE: Rekli ste da imate veliku tremu pred ovu svjetsku premijeru filma u Sarajevu.

Tanović: Ponekad se misli da je kod kuće najlakše, ali je upravo obrnuto. Teško je kod kuće prikazati film koji govori o nama samima, u gradu u kojem mi živimo svaki dan, da ta ista publika vidi Sarajevo mojim očima. Naravno da imam tremu kada pomislim kako će moje viđenje i moja priča biti doživljena od strane publike u Sarajevu.

Fotografija iz filma "Sin"
Fotografija iz filma "Sin"

RSE: Mnogi redatelji u Bosni i Hercegovini već duži niz godina, u svojim filmovima, se bave temom prošlosti i temom rata. Vi ste u oba filma odlučili se baviti temama o životu današnjeg Sarajeva. Zašto?

Tanović: Svoj prvi dugometražni film sam uradila prije pet godina. U periodu dok sam se spremala za taj film, imala sam želju da radim teme o ratu. Svi mi autori smo bili željni da pričamo priče o tome šta se nama desilo, pogotovo što je u to vrijeme bio problem priznavanja nekih stvari, nije se istina mogla dovoljno dobro i daleko čuti. Imala sam potrebu time da se bavim. Moje kolege su u tom periodu već snimili filmove koji su se bavili i ratnim temama.

Kao autor sam onda sazrijevala u smislu da nisam željela, 2015. godine, pa ni sada, 2019. godine, da pričam o ratu, da se to vrijeme već prežvakalo kroz razne umjetničke forme, da je vrijeme da pričam o tome kako danas živimo. Rat se provlači i kroz moje filmove jer mi ne živimo danas život ispod staklenog zvona. Danas živimo život koji je privid mira, a koji je potpuno pod uticajem onoga što se dešavalo u vrijeme rata, od 1992. do 1995. godine, vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu.

RSE: Sa filmom Naša svakodnevna priča ste bili na mnogim festivalima. Prije dvije godine sam imao priliku gledati Vas u Puli. Bili ste u Herceg Novom. Film je osvojio neke nagrade. Da li ste zadovoljni kako su publika i kritika primili Vaš prvi film?

Tanović: Izuzetno sam zadovoljna jer se rijetko dešava da jedan film dobije, i od kritike i od publike, priznanje. Film Naša svakodnevna priča imao je jako bogat festivalski život i sjajne review-e u profesionalnim izdanjima časopisa. Gdje god smo došli sa filmom, imali smo sjajnu prođu kod publike, koja nije uvijek bila samo stručna publika ili obrazovana da gleda filmove. Ljudi su bili zainteresovani da vide neki film iz Bosne. Naročito u Americi je bilo sjajno. Bila sam iznenađena da su tamo ljudi došli da vide neki film sa Balkana. Nisu oni znali o čemu se tu radi, nego su bili zainteresovani da to vide. Oni su sjajno emotivno reagovali na film. Reakcije su bile sjajne. Film je došao do srca publike. Nije bitno gdje se prikazivao. Nije bitno da li u Litvaniji, u Americi ili u Kairu, sve od Istambula do Australije.

RSE: Vaš film je u takmičarskom programu za igrani film ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala. Kako komentarišete konkurenciju? Dosta je žena autora u takmičarskom programu za igrani film. Kako inače komentarišete porast žena u svijetu filma?

'Žene pričaju priče koje imaju neke drugačije slojeve, nego što su muške priče.'

Tanović: Mislim da je to sjajno jer žene nisu samo autori, već imaju puno više životnih uloga. Mislim da žene pričaju priče koje imaju neke drugačije slojeve, nego što su muške priče. Izuzetno sam sretna što su dobile priliku i prozor da dođu, da se vide i da ti filmovi napokon dođu do publike.

Ne vidim sebe kao rediteljicu, već vidim sebe kao autora. Nepobitna je činjenica da imam svoj život, koji je moja inspiracija. To što sam majka i što radim neke druge poslove, osim što radim kao rediteljica, definiše mene kao autora.

Presretna sam da žene autori sve više dobivaju priliku da im se filmovi gledaju jer su žene autori zaista sjajni autori i kvalitetne rediteljice, koje rade sjajne filmove. Mislim da je konkurencija izuzetno jaka.

Čast mi je što je film ušao u devet takmičarskih filmova. Cijenim SFF kao jedan od najbitnijih festivala za našu regiju i za filmove koji dolaze iz naše regije. Kada ste u konkurenciji takvog festivala, pogotovo kada vaš film otvara Festival, dobije sjajan podsticaj da ga ljudi, ako ništa, žele vidjeti.

RSE: Financiranje filmova i situacija u Bosni i Hercegovini znamo da je katastrofalna. Da li očekujete da će se nešto po tom pitanju promijeniti?

Tanović: Mislim da i ja, kao i svi ostali autori, koji naprave neki film, ispričamo istu priču na ovo pitanje, ali se onda ništa ne promijeni. Festival se desi, svi budu jako uzbuđeni, dođe do premijere, crvenih tepiha i sve se vrlo brzo zaboravi. Mi kao autori nastavljamo da radimo, u tišini svojih domova. Naše scenarije prijavljujemo na konkurse, a konkursi donose jako malo mogućnosti za proizvodnju filma.

S jedne strane imamo izuzetan javni fokus na nama, dok je film aktualan za festivale, ili ako se dobiju neke nagrade. Ali kada dođe konkretno do toga, da se mijenja sistem financiranja kinematografije, do toga ne dolazi.

Prijedlog zakona, koji smo napravili za usvajanje u Federalnom parlamentu, ne može da prođe. Udruženje filmskih radnika Federacije Bosne i Hercegovine se svim silama trudi da osvijesti političare da treba da stavi taj zakon na glasanje.

Treba da izglasaju Zakon o kinematografiji da kinematografija dobije sukcesivno financiranje, kao što je slično u svim zemljama regije. Mi taj prijedlog zakona nismo pravili iz glave, onako kako mi mislimo, već onako kako je jednostavno i logično u svim civilizovanim zemljama, pogotovo u zemljama regije.​

'Potpuno je nemoguće da u Hrvatskoj dobijete za film milion maraka i to je normalno, u BiH dobijete 200.000 maraka.'

Potpuno je nemoguće da moj kolega ili kolegica u Hrvatskoj dobije za film milion maraka i da je to potpuno normalno, a da mi, u Bosni i Hercegovini, za naš film dobijemo 200.000 maraka. To su nenormalne razlike. To se odnosi i na Srbiju i na Makedoniju. Crna Gora je otvorila fenomenalne mogućnosti za svoje autore. Kosovo ima svoj fond koji podržava svoje autore. Slovenija ima ogromne budžete.

Jedino je Bosna i Hercegovina zemlja koja ima najbolje uspjeha u filmu, ima najbolje nagrade, naši autori su apsolutno nagrađivani i smatraju se reperima u filmskoj industriji i umjetnosti. Mi imamo najmanje financiranja. Kažu nam da mi to možemo, ali nije suština u tome. Mi možemo napraviti film sa malim budžetom, ali to nije u redu. Ako radim već drugi film sa minimalnim budžetom, kako će mladi autor, koji je tek završio fakultet ili završi Akademiju, doći uopšte do prilike da radi? Nije u redu da ljudi nemaju priliku da rade.

Ako već imamo Akademiju i kinematografiju, onda treba ljudima omogućiti da dođu do normalnog načina da zarađuju i da rade, da ne pravimo samo jedan film godišnje i da taj film bude genijalan. Treba da imamo minimalno 15 filmova godišnje, kao u regiji, da ljudi mogu da se razvijaju na isti način, kao u ostalim zemljama.

  • 16x9 Image

    Ivan Katavić

    Od 2005. suradnik redakcije sarajevskog dopisništva Radija Slobodna Europa. Najčešće obrađuje teme iz života običnih ljudi, kulture i sporta. Dobitnik treće nagrade Regionalnog radijskog festivala u Tuzli 2008. za priču o vjerskoj toleranciji u BiH, te dobitnik specijanog priznanja UNICEF-a 2012. za novinarski doprinos kampanji "Pravda za svako dijete".

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG