Dostupni linkovi

Vanredna vijest

'Uspješno traganje za lijekom protiv tuberkuloze'


Dženan Kovačić je student druge godine na Odsjeku genetike i bioinženjeringa internacionalnog Burch univerziteta. Ovaj dvadesetogodišnji Jablaničanin uspješno traga za lijekom protiv tuberkuloze.

Svoj rad predstavio je na Falling Walls Labu u Sarajevu, te osvojio prvo mjesto. To mu je omogućilo učešće na međunarodnoj konferenciji za buduća otkrića u nauci i društvu, koja će se održati u novembru, u Berlinu. Šta su motivi, te koliko je teško baviti se naukom u Bosni i Hercegovini (BiH), neka su od pitanja o kojima smo razgovarali sa Dženanom Kovačićem.

RSE: Odakle inspiracija?

Kovačić: Tuberkuloza je, kroz historiju, jedna romantičarska bolest, o kojoj su se pisale pjesme. Postoje i razne, poznate slike, koje za tematiku imaju tuberkulozu. Mene zanimaju misterije u nauci. Ta, stara bolest, zarazna bolest, je zabilježena čak u doba faraona. Nisam znao da je ona neizlječiva bolest i da je to globalni problem. Uz sve te terapije, koje traju veoma dugo, koje su veoma skupe i zbog kojih se troše enormni resursi, na kraju dobijete stanje bez simptoma, ali imate šansu da ponovo dobijete tuberkulozu, iako niste izloženi tuberkulozi. To je mene fasciniralo i želio sam da saznam zašto. Saznao sam za činjenicu da tuberkuloza uspijeva da spava u našim plućima, sve dok se za nju ne stvore povoljni uslovi. Uputio sam se prema tom smjeru.

RSE: Dokle ste stigli? Na čemu sada konkretno radite?

Kovačić: U procesu smo prikupljanja dokumentacije za patentiranje. U toku tog procesa se preispitujem, pratim šta novo izbacuje svijet nauke, u vidu naučnih radova, koja su nova dostignuća u polju zaraznih bolesti i tuberkuloze. Trenutno mi je najbitnije da ovo patentiran. Imamo dizajn za lijek i tačno znamo šta i kako treba. Lijek treba predklinički testirati. Ostaje nam da dokažemo da je koncept funkcionalan. Hipoteze su obećavajuće. Na osnovu literature i kompjuterskih simulacija, veoma smo puni samopouzdanja da će ovo biti funkcionalno.

RSE: Pretpostavljam da Vaš rad prati tim ljudi i da niste sami. Kakav je osjećaj naći lijek za tuberkulozu, nakon toliko stoljeća? Kakvi su uslovi u BiH za rad mladih naučnika?

Kovačić: Nemam neki konkretan tim oko sebe. Imam tim u smislu podrške. Ljudi, koji se bave sa mnom na ovu temu, ne žive ovdje i ne rade ovdje. Kao neko ko radi na ovome, pokušavam da se spojim s ljudima koji radi na ovim stvarima, koje su izuzetno skupe i opasne. Na ovome moraju da rade veoma stručni ljudi, ne ljekari, ne infektolozi, nego baš ljudi koji se usko bave opasnim zaraznim bolestima. U BiH je baviti se time, izuzetno teško. Mi nemamo kapacitete za istraživanja zaraznih bolesti, koje su u trećem stupnju bio-sigurnosti, bolesti koje izazivaju smrt, ukoliko se ne liječe, a koje, i po liječenju, mogu da izazovu smrtni ishod.

Mladi naučnici u BiH imaju priliku, ako znaju odgovarajuće ljude. Tako je za sve u ovoj državi. Mi nemamo potporne sisteme, fondove i neke organizacije, mimo Evropske unije, koje imaju za cilj razvoj nauke.

Veoma mi je apsurdno da jedna država tako malo ulaže u ono što je najbitnije, a to su mladi i nauka. Poražavajuće je da, na koja god vrata zakucate, ili su zatvorena, ili se pred vama zatvore. Najčešće pomoć morate tražiti od onih koji nisu u ovoj državi. Zbog toga su putevi izuzetno teški, bilo da se prijavljujete na drugi univerzitet, ili da se prijavljujete na praksu u neku laboratoriju u inostranstvu. To su sve izuzetno teške i dugotrajne procedure. Uvijek će oni, koji su iz država gdje su obrazovni sistemi bolji, imati prednost nad nama. Mada, nije nemoguće i postižemo izuzetno dobre rezultate vani.

RSE: Da li ste dobili neke povratne informacije od ljudi mimo BiH, vaših kolega? Kakve su njihove reakcije?

Trenutno mi je najbitnije da ovo patentiran. Imamo dizajn za lijek i tačno znamo šta i kako treba. Lijek treba pred-klinički testirati.
Trenutno mi je najbitnije da ovo patentiran. Imamo dizajn za lijek i tačno znamo šta i kako treba. Lijek treba pred-klinički testirati.

Kovačić: Mene zanima samo naučni aspekt. Sa naučnog aspekta, svi se slažu i vide potencijal. Neke projekte smo uspjeli da pokrenemo. Istražujemo Alzheimerovu bolest. U oktobru bi trebali da počnemo da radimo studiju na miševima. Možda ćemo i otkriti nešto novo.

Iz svjetske akademske zajednice sam dobio povratnu informaciju, kada sam prijavio ideju za Falling Walls Lab takmičenje. Bila je prihvaćena. Osvojio sam prvo mjesto. Svi su se složili sa tezom da tuberkuloza treba da se izliječi i da se da akcent na to da je tuberkuloza esencijalno neizlječiva. Složili su se da tehnologije, koje želim da primijenim, kao i način liječenja, koji želim da primjenim, pokušavam da izbacim antibiotike, mogu da funkcionišu.

Kada pričate sa ljudima, koji su odavde, uvijek kažu da će se teško išta ostvariti ovdje. Podrške s naučne strane definitivno ima, kako od profesora i naučnika iz ove države, tako i od naučnika sa kojim razgovaram. Pazim sa kim razgovaram jer ne mogu o ovome pričati sa puno ljudi. Trudim se da svoje teze i rad predstavim na kongresima i kroz Falling Walls Lab takmičenje.

'Bitno je održati znatiželju'

RSE: Odakle jednom mladom čovjeku, u Bosni i Hercegovini, u okruženju, gdje se sve više potencira nego nauka i kvalitetno obrazovanje, uopšte volja i želja da se bavi takvim poslom?

Kovačić: Imamo sreću da nikada u svjetskoj historiji i na ovim prostorima nismo imali ovako lak pristup informacijama, kao što imamo sada. Najveće farmaceutske firme u Americi ili u Evropi, prije nego što počnu da se bave proizvodnjom i testiranjem lijeka, sve to obrade kroz literaturu i kompjuterske simulacije, koje su nama dostupne. Iako, teško su dostupne jer su to veoma skupi softveri i zahtijevaju posebne vještine.

Nisam birao da se rodim ovdje, ali sam odabrao čime želim da se bavim. Neću od toga odustati samo zato što se nalazim u okruženju koje mi otežava sami put ka mom cilju. Možda je i dobro što je put teži jer se mnogo stvari nauči, kao i snalažljivosti, mada bi bilo idealno da nije toliko teško. U jednom društvu, gdje se nauka ne potencira, gdje se potencira sve, osim nauke, veoma loše i banalne stvari, o kojima lično ne mogu ni razmišljati, izuzetno je teško i zna se gubiti motivacija. Ponekada sam poželio da odustanem od svega, a onda se desi jedan manji uspjeh, koji eksponencijalno raste.

Trebamo se truditi jer to je sve što možemo. Srećom da imamo međunarodne inicijative, EU i Ujedinjene nacije. Preko njih osvajamo neke manje pobjede, koje će eksponencijalno rasti. Svjetsku zajednicu nije briga odakle ste, samo je bitno šta možete staviti na sto i šta možete da ponudite.

Nadam se da ću i dalje imati šta da ponudim od svoga znanja, iskustva i intelektualnog kapaciteta, da mogu da se bavim onim što volim. Ne volim laboratorijski rad, ne volim rutinu i raditi na nečemu što je dosadno. Volim raditi na napretku i na pronalasku odgovora. Niko mi ne može oduzeti želju da pronalazim odgovore na pitanja koja me zanimaju. Nažalost, u osnovnoj, u srednjoj školi i na fakultetu, kroz monotoni rad, kod djece se gasi znatiželja. Bitno je znatiželju održati.

Srećom, imamo različite umjetničko-naučne načine i izvore, pomoću kojih možemo održati motivaciju, ali definitivno, treba puno strpljenja. Naučio sam se strpljenju i da ne trčim pred cilj, nego da polako i segmentirano pokušavam ostvariti svoj cilj. To sam sebi zacrtao i to moram uraditi jer osjećam, duboko u sebi, da se ne mogu ničim drugim baviti. Svi koji imaju sreću da se bave onim što vole, znaju o čemu govorim. Došli su do toga kroz mukotrpan rad, koji je ponekada imao i neuspjehe.


RSE: Odzvanja mi u glavi rečenica da želite da se bavite pronalaskom odgovora. Koliko je teško pronaći odgovor na pitanje šta će biti sa ovom državom, ukoliko svi mladi ljudi odu? Preko 200.000 mladih je napustilo ovu državu. Oni su, negdje u svijetu, svojim znanjem i umijećem, dokazali da ovdje ne žive ljudi koji ne žele raditi, učiti i napredovati. Šta će biti sa ovom državom, ukoliko svi odu?

Kovačić: Država će postojati. Tlo, na kojem su ti mladi ljudi nekada živjeli, će postojati. Ako oni odu i odluče da se odreknu državljanstva ili posjeda, koji su imali, doći će neko drugi. Postoji fenomen klimatskih migranata. Doći će vrijeme kada će klimatski migranti biti veoma bogati. Gledati će na naše države kao na države koje imaju dovoljno ljepote i nadmorske visine da ih drže na sigurnom.

Država bez mladih i država bez nezavisne akademske zajednice, ne znam da li se može nazvati državom. Postoji Ustav i Vojska i Policija, ali mora da postoji i nauka. Njemačka je u XX stoljeću revolucionirala fiziku. Sve ono, što je stvaralo put za razvoj u svijetu, uradilo se kroz nauku. Atomska bomba je proizvod nauke. Lijekovi su proizvod nauke. Sve što znamo o ljudskom ponašanju i na osnovu kojeg svjetski političari prave odluke, javno mnijenje, sve je to nauka.

Naša država je puna ljudi sa mnogo potencijala. Mi smo svugdje. Kada gledam ljude na LinkedInu, iz BiH, svi su uspjeli, ali nisu u BiH. Na žalost. Država mu ne pruža priliku da radi ono što voli i da ono što želi i nauči. Mi imamo ograničen broj stvari kojima se možemo baviti. Neki dan sam prolazio pored njemačke ambasade i vidio dugi red ispred. Ako mladi ljudi odu, a definitivno odlaze, loše se piše po državu. Neće je imati ko braniti u intelektualnom smislu. Neće imati ko da je brani po nekim dubljim pitanjima, po nekim egzistencijalni pitanjima. Kada odu oni, koji imaju u glavi, iz jedne države, za tu državu se definitivno crno piše.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG