Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Hedl: Sve je svedeno na SMS novinarstvo


Dragutin Drago Hedl

Lajkovi su danas nekakav pokazatelj čitanosti, mada sve što je lajkano, ne mora biti i relevantno, ne mora biti važno, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) višestruko nagrađivani novinar Dragutin Drago Hedl.

Hedl je pisao ili piše za brojne domaće časopise i novine. Izvještavao je za RSE, a tekstove su mu objavljivali najugledniji svjetski listovi, poput Timesa i Guardiana. Objavio je deset zbirki priča, eseja i reportaža, te publicističkih djela, među kojima i tri romana. Trenutno je zaposlen kao kolumnista portala Telegram.

RSE: Što je sa današnjim novinarstvom, ako je veliki broj novinara, i u ratu, čuvao obraz ove profesije, zašto su mnogi od njih danas poklekli?

Hedl: Bojim se da je novinarstvo danas zapalo u jedan ćorsokak, u jednu slijepu ulicu iz koje se teško izvući. Tehnološka rješenja, brzinom kojom je danas moguće poslati i dostaviti informaciju u bilo koji kutak svijeta, su stvorili jednu utrku da uvijek moramo biti prvi da nešto objavimo i da je, na neki način, najveći novinarski uspjeh, ako nešto objavite prvi. Ali u toj trci često gubimo onaj drugi, važan dio novinarske informacije, to je njena istinitost, njena točnost. Ta utrka sa vremenom često dovodi do velike površnosti, dovodi nekad i do katastrofalnih grešaka u tom poslu, što naravno onda ruši ugled profesije i povjerenje u informacije koje dobijete.

Danas je informacije moguće dobiti svugdje. Od vašeg mobilnog telefona, u istom trenutku, u realnom vremenu gotovo sve stvari su virtualne, sve stvari su digitalizirane. Prije petnaestak godina sam još slao fotografije autobusom iz Osijeka u Split, danas je to sve riješeno u jednoj sekundi. Gotovo sve što se dogodi danas na planeti je snimljeno. Ne možete vjerovati šta sve čovjek danas vidi. Ta utrka sa vremenom bojim se da je ozbiljno uzdrmala temelje novinarstva, a to prije svega vjerodostojnost onoga što treba ponuditi čitateljima, gledateljima, slušateljima.

RSE: Drže li se novinari etičkog kodeksa?

Hedl: Na žalost, ne previše. Uvijek je bitno da se vodi računa da informacija bude točna, i ne samo da uvijek bude točna, nego da se zaštite od izlaganja javnosti osobe koje imaju pravo ostati anonimne. Naravno, kada su u pitanju političari, trebali bi ih razgolićavati. Kada su u pitanju obični ljudi, njihovu intimu ne bi trebalo dirati, a često vidimo da se radi upravo obrnuto, da se intime običnih ljudi prikazuje kao nešto što bi trebalo biti, ne znam kako važno, a da se nekakvi propusti, greške ili čak i kriminal političara skriva, zbog straha od njihove odmazde.

Ponekad se sami upitate, koliko mi kao novinari možemo učiniti nekome patnje i zla. Mislim da bi o tome novinari trebali voditi računa, da budemo obazrivi prema onima koji to zaslužuju, a vrlo oštri i pravedni prema onima koji to ne zaslužuju.

RSE: Medijske kuće, žele informaciju odmah. Kako Vi danas objasnite svojim urednicima da novinarska priča ne nestaje i ne postaje odmah? Vaše priče su primjerice najčitanije, iako su utemeljene na informacijama starim nekoliko dana. Jesu li upravo zbog tog analitičkog i temeljitog pristupa temi najzanimljivije?

Hedl: Svaka priča, naravno, ima više slojeva. Prvi je onaj koji odmah zapazimo i koji nam svima bode oči. Ali, ispod toga se krije mnogo toga, to je zapravo onaj dio leda koji je ispod vode, koji je u značajnoj mjeri veći od onoga koji strši iznad vode. Mene uvijek zanima podtekst neke priče, zanima me okolnost kako se ona dogodila, zanima me što je moguće veći broj sudionika koji su tu priču uključeni jer tu nađete nevjerojatnih stvari, nevjerojatnih priča koje zapravo, kada ih otkrijete, zamagle onu prvu priču, koja je uzrokovala vašu potragu za širom dimenzijom te priče.

To je ono što mene kao novinara raduje, ući pod kožu, ući dublje, ući što je moguće šire jer tu često nailazimo na stvari koje nismo u prvi mah vidjeli, a koje zamagle ono prvo. To je sve ono što ste kasnije istražili. Za mene je to uvijek bio nekakav smjer, koji me vodio priči.

Imao sam sreću da sam radio u velikoj redakciji u Jutarnjem listu, prije toga u Feralu, koji nije bio velika redakcija, ali je imao izniman sluh za tu vrstu priča. Imao sam sreću da sam radio u takvim redakcijama, koje su mi omogućavale da se bavim takvom vrstom priča, a to je mene jako zanimalo.

RSE: Danas je mnogo malih urednika koji možda imaju godina koliko Vi radnog staža. Kako se nosite sa njima?

Hedl: Ja ih razumijem. Danas je to novinarstvo, o kome govorim, možda staromodno. Ja sam staromodan novinar i moje pravilo je ono koje primjenjuju kopači zlata. Zlato je tamo negdje u nekoj zlatonosnoj rijeci, zna da postoji grumen zlata negdje u toj rijeci i zna da ima pet tona jalovine i grumen zlata. Nikada ne znate šta neka priča nosi.

Imam strpljenja razgovarati sa svima onima koji mi kažu da imaju zanimljivu priču. Naravno da 90 posto toga nisu zanimljive priče, njima jesu, ali ne i za nekakvu širu publiku. Ali uvijek se nađe bar deset posto onoga što je zanimljivo. Ali, da bi se do toga došlo, morate ćuti i onih 90 posto.

Razumijem mlade kolege koji danas insistiraju da kucaju istovremeno, kada se nešto događa, i to šalju u redakciju, da gotovo u realnom vremenu prikažu ono što se događa. To nije lagan posao ni njima. Šteta je da je vrsta novinarstva, koju ja prakticiram, polako na umoru. Novinar ima sve manje vremena za dublje priče, istraživačke teme, zapravo za analize koje otkrivaju mnogo onoga što se na prvi pogled ne vidi.

RSE: Mediji su nekada bili na jedan način poput institucija obrazovanja. Što danas možemo naučiti iz medija, odnosno, možemo li išta?

Hedl: Nažalost, ne previše jer je puno površnog jer je puno perifernog, jer je puno marginalnog. Ima nekakva zgodna izreka koja kaže za nekakve novinarske teme - Što bizarnije, to udarnije. Dakle, što je stvar bizarnija, dobit će veći publicitet u novinama. Što je, naravno, loše.

Ostaju zanemarene mnoge važne priče, priče koje bi mogle promijeniti javno mnijenje, a bojim se da novinari, zbog toga što žive u vremenu u kojem je teško naći posao, u kojem redakcije nastoje imati što manje novinara i što više ih angažirati, se boje izgubiti posao, znajući da neće novi naći lako. Posao će izgubiti vrlo jednostavno, ako se zamjere nekom moćniku, koji ima dovoljno utjecaja da može uređivati, ne samo pojedine novine, nego i neke važne novinske kuće.

Razumijem ljude koji imaju dva kredita, dvoje djece. Znam da im nije lako, ali ako se odluče za taj posao, onda ipak trebaju imati nešto petlje i trebaju nekad reći - Čekaj malo, radim posao koji je važan i moram se prema njemu odnositi najbolje što mogu.

RSE: Jeste li se imali priliku susretati sa studentima novinarstva? Što im kažete?

Hedl: Imao sam prilike, u više navrata, razgovarati sa tim mladim ljudima koji možda malo "nepromišljeno" ulaze u tu profesiju, misleći kako je novinarstvo silno uzbudljiv posao, da se tu puno putuje, da susrećete velike i važne ljude. Zapravo, nije tako.

Danas je sve manje redakcija koje mogu poslati dopisnika da izvjeste izravno sa nekog događaja. Sve to, manje više, preuzimaju od agencije, gdje se radi na način, koji je sve manje novinarski, a sve više je protokolarno bilježnički. Sve nam više liči na nekog zapisnika, nego na stvarno izvještavanje o nekom događaju.

Pokušavam reći tim budućim mladim kolegama što je srž novinarstava, kakvo bi ono trebalo biti, reći im i zamoliti ih da se prema tom poslu odnose odgovorno. Silno je važno da mi, koji propitujemo odgovornost drugih, budemo i sami odgovorni.

RSE: Obzirom da su WEB portali preuzeli glavnu ulogu u medijskom prostoru, mnogi novinarski tekstovi danas se ocjenjuju lajkovima i klikovima. Kako Vi gledate na to?

Hedl: Na žalost lajkovi su danas nekakav pokazatelj čitanosti, mada znate i sami, sve što je lajkano, ne mora biti i relevantno, ne mora biti važno. Imate bezbroj primjera da su neke potpuno bizarne, nevažne, marginalne stvari, doživjele ne znam kakvu čitanost. Naravno da ljudi padaju pod utjecaj toga da je njegov tekst najčitaniji, da ima najviše lajkova, preporuka i svega ostaloga, ali je loše ako to postane isključivo mjerilo.

Ima sigurno priča koje svojom dubinom, načinom kako su obrađene, trudom koji je uložen u njih, zaslužuju puno veću pozornost, ali na žalost, danas živimo u vremenu u kojem je sve svedeno na SMS novinarstvo, na kratke forme, na to da ne bude više od deset redaka u tekstu, da bude velika fotografija i izazivan naslov, koji obično ne pokriva sadržaj teksta.

RSE: Ipak, kada je novinarstvo u pitanju, kao profesija i zanimanje, jeste li optimistični?

Hedl: Nisam veliki optimist kada je u pitanju novinarstvo. Čitali smo da već postoje i kompjuterski programi za pisanje informacija, da će tu stvar preuzeti umjetna inteligencija, a tek nam se onda loše piše. Ako izgubimo humanost, koja mora postojati u svakom poslu, pa i novinarskom, bojim se da će novinarstvo biti nešto od čega će svi bježati. Svatko će moći biti novinar tko ima kraj sebe fotoaparat, odnosno pametni mobitel i program koji će to, što on vidi, oblikovati u vijest.

Upravo ta umjetna inteligencija i tehnologija će preuzeti mnoge funkcije, a bojim se i novinarsku. Čitali smo nedavno i romane koje je napisala umjetna inteligencija, pa koji, eto, kao funkcioniraju. To je neki put kojim je civilizacija i tehnologija krenula. Teško da ćemo ga moći kontrolirati, ako se ne uozbiljimo i ako ne shvatimo da je čovjek taj, koji treba biti iznad svega, iznad tehnologije. U tom slučaju ćemo možda doći u situaciju iz koje nećemo moći imati povratka.

  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. godine nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina, posebice djece. Dobitnica je nagrade UNICEF-a za promicanje prava djece.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG