Marko Divković, prvi čovjek Udruženja BH novinari, govori o sve češćim i brutalnijim napadima na novinare. Koliko tome doprinosi politički ambijent, te zašto je u Bosni i Hercegovini nemoguće imati jedno udruženje, koje će štititi prava novinara?
RSE: Kako komentarišete napade i prijetnje novinarima u posljednjih godinu dana?
Divković: Nikako drugačije se to ne može komentarisati, nego kao nastavak stanja koje je inače karakteristično u nekoliko zadnjih godina u Bosni i Hercegovini. Napadi, osim što su učestaliji, postaju sve brutalniji.
Ne znam ko je za to kriv, osim ljudi u tužilaštvu, a to je samo po sebi problem, da nema nikakvih jasnih, konkretnih, a pogotovo ne strogih sankcija za napadače na novinare. Prošle godine bio je 61 slučaj napada na novinare. Govorim samo o prijavljenim slučajevima. Određeni broj kolega nije ni prijavljivao, iz prostog razloga što ne bi bilo nikakvih sankcija. Pokušali su to sami riješiti, ne znam da li su uspjeli. U ovoj godini, do sada, ima 38 registrovanih napada.
U ovoj situaciji, bilo kakva ocjena, nema smisla. Nisam optimista da će se tu nešto mijenjati, bar ne u periodu do izbora.
RSE: Potpuno ste u pravu da prijetnje i napadi postaju brutalniji. Zbog čega se to dešava?
Divković: Zbog čega se događaju i ostale stvari u našem društvu? Već su u pitanju decenije. Na vlasti je ista politika, kojoj je temelj vladanja - zavadi pa vladaj. Mi takve poruke dobijamo sa samog političkog vrha kantona, entiteta i države. Dovoljno je jedno večer pogledati izjave naših političara. Gotovo u svakoj ćete naći bar malo nijansiran, provučen animozitet prema nekome drugom i drugačijem.
Kada su u pitanju mediji, tu je stvar vrlo jasna. Dobar dio medija je otvoreno za ili protiv neke politike. To samo po sebi nije ništa čudno, nije novo i nije neprihvatljivo. Privatni medij može podržavati koga god hoće za svoj groš.
Odnos prema medijima je isti kao odnos prema cipeli - malo ih razgazim, malo ih nosim, onda ih bacim i uzmem sebi druge, ali nikada ne ostanem bos.
Kako se politika i zvanične vlasti odnose prema medijima? Oni žele apsolutne sluge, kao što žele od svojih birača. Ne treba vam mozak, ne treba da razmišljate, dovoljni smo mi, koji ćemo razmišljati za vas. Vaše je samo da to na izborima verifikujete. Odnos prema medijima je isti kao odnos prema cipeli - malo ih razgazim, malo ih nosim, onda ih bacim i uzmem sebi druge, ali nikada ne ostanem bos. Naše vlasti se ponašaju prema medijima kao prema nužnom zlu.
U tome im, što činjenjem, što ne činjenjem, pomažu organi reda i ljudi iz pravosuđa. Sankcionisanje napadača na medije doživljava se kao najobičnija kokošarska parnica. U stilu, potukla se dvojica komšija jer je jedna kokoš prošla kroz ogradu. Oni odnos prema medijima grade prema svom ličnom animozitetu. Svjedok sam da je taj animozitet prema medijima generalno jako visok i kritičan.
RSE: Posljednjih mjeseci, svjedoci smo da pojedini političari iz BiH, mada ništa nije bolja situacija ni u regionu generalno, vrlo javno i vrlo otvoreno prozivaju imena određenih novinara, stavljajući im na taj način metu na čelo, okrivljujući ih da su krivi za stanje u društvu. Koliko je to opasno?
Divković: Naravno da je opasno jer političari svoje propuste i svoje greške adresiraju medijima. Ima već dosta primjera, i u susjedstvu, i u Hrvatskoj, i u Srbiji, a u Bosni i Hercegovini da ne govorimo, obilježavanja meta novinarima na čelu. Postoje i smrtni slučajevi u Hrvatskoj. U Srbiji novinare premlaćuju. Sve to govori da oni koji nas vode, u ovoj regiji, su zapravo samo izraz onoga što smo davno definisali - učini sve, samo da ostaneš na vlasti.
Dobar dio kolega, što voljom, što prisilom, se stavlja u službu određenih politika, otvoreno, a što je najgore, beskrupulozno. Pogotovo jedan dio bivših kolega, koji na javnim mrežama plasiraju mržnju, mada ne znam da li je ta riječ dovoljno jako ilustrativna, ali ne mogu da nađem jaču. Počesto dio novinara, ili bivših novinara, daju povoda za takve stvari, pri čemu se javnost povodi za onim kako reaguje politika, kako reaguje vlast.
Ovaj posljednji slučaj mi daje za pravo. Nije napad na ekipu BHRT-a (Bosanskohercegovačka radio-televizija) u Konjicu bio izolovan i onako slučajan. Ljudi su čekali, tačno su znali koje vozilo, kada i gdje će biti. To samo može da radi neko ko je uključen u sfere vlasti, na žalost, u ovome slučaju, u sfere snaga reda. Ko je mogao da prati i ko je kome mogao da javi? Zna se kako se to radi. Ta metodologija je već razrađena.
Bojim se da politika stimuliše odnos prema medijima, kao prema nečemu nepotrebnom. Kada nam trebaju, koristiti se njima, a kada nam ne trebaju, bacamo ih.
RSE: Kako ocjenjujete rad javnih servisa?
Divković: Pokušati ću da ne budem pristrasan, obzirom da radim na BHRT-u. Problem sva tri javna emitera je taj što su oni konstituisani na način koji je, kada je već uspostavljen, nije obećavao uspješnu funkciju.
RTV RS (Radio-televizija Republike Srpske) je uvijek i isključivo servis vladajućih struktura. To je i danas. Na toj televiziji ima svaki dan takvih informacija koje zaslužuju svaki dan po jednu kaznu. Da budemo pošteni, volio bih da RTV RS radi totalno neovisno, izvan ikakvog uticaja politike, pa da pokažu šta znaju i kako znaju. Znam da tamo ima vrsnih ljudi i profesionalaca, ali znam da su ucijenjeni i pritisnuti svim mogući metodama, i politički i finansijskim, da u profesionalnom smislu ne mogu da dišu.
Funkcionisanje Federalna zavisi od toga ko kakav uticaj ima i ko je na vlasti. Prema nekim istraživanjima, koja su radili razne domaće i strane institucije, BHRT je najobjektivniji. Naravno da i tu ima propusta, ali analize, koje su rađene prošlih godina pred same izbore, pokazale su da su najobjektivniji. Koliko će i do kada će ostati na toj poziciji, to je već stvar ocjene, obzirom na posljednja događanja i uticaj politike i stranaka sa nacionalnim ili bilo kojim drugim predznakom, na posljednja imenovanja. Bojim se da ni tu neće biti baš sve profesionalno i poželjno.
RSE: U Bosni i Hercegovini ima više od pet udruženja koja štite prava novinara. Kolika je njihova stvarna moć u zaštiti novinara i da li postoji mogućnost da se ta udruženja objedine?
Divković: Jedan takav slučaj je zapravo već bio, kada smo imali šest udruženja. Onda smo, sa jednim udruženjem iz Mostara, Banja Luke i Sarajeva, formirali ovo što se danas zove Udruženje BH novinari. U međuvremenu je u Banja Luci formirano novo udruženje, prošle godine još jedno u Mostaru. Malo kome je jasno šta je svima cilj. Kada se dogode kojekakvi belaji, na osnovu toga, kako ko reaguje i zašto reaguje, vidite šta je stvarni cilj pojedinih udruženja.
Prošle godine je formirano neko udruženje novinara u Mostaru. Mislim da nosi nacionalni predznak. Meni nije jasno od kada se to profesija dijeli po naciji, ali događa se i to.
Pokušaji da se to objedini, su ravni pokušajima da se objedini funkcionisanje države Bosne i Hercegovine. Sve već imamo podijeljeno, ili po nacijama, ili po strankama ili po entitetima, kantonima. U ovom Vrzinom kolu, teško da može da se primi bilo šta, što nosi oznaku normalno, demokratsko, ljudsko, civilizovano. Uvijek se pojavi nešto, što samo po sebi, lako prođe, ali je neprihvatljivo. To su podmetanja.
Čini mi se da su ključne karakterestike bosanskohercegovačke svakodnevnice, a o njoj sudim jer sam dio njene medijske scene, manipulacija i mržnja. Na žalost, svakodnevno svjedočim takvim primjerima. Imam dovoljno godina, da bih bio optimista, da će se to, u neko razumno vrijeme, značajnije promijeniti.
Facebook Forum