Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Džebo: Izgubili smo dodir sa samim sobom


Svima nama znači inkluzija: Alena Džebo

U Pozorištu mladih u Sarajevu, na scenu je postavljena predstava - Svirala, čiju režiju potpisuje Alena Džebo, po motivima istoimene priče Ahmeta Hromadžića. Ovo je predstava i za velike i za male. Inkluzivna predstava koja se bavi važnim temama, kao što su razumijevanje, prihvatanje, briga za drugoga i prijateljstvo, bez obzira na različitost.

Time je Pozorište mladih Sarajevo, postalo prva institucija kulture koja je prihvatila, da kao javna institucija, ispuni obavezu koju je država BiH preuzela, ratificirajući Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom. Tim povodom razgovaramo sa režiserkom predstave i glumicom, Alenom Džebo.

RSE: Prva inkluzivna predstava - Svirala u Pozorištu mladih. Koliko Vam je bitna i koliko Vam znači ta predstava?

Džebo: Svirala sigurno zauzima posebno mjesto u mom srcu, zato što je to zaista prva predstava koja je prilagođena svima. Kada govorimo o inkluzivnom radu, ona nije prva inkluzivna predstava, niti moja, niti generalno, u gradu Sarajevu, ali ona jeste prva, koja je prilagođena baš svima i prva koja je istovremeno koprodukcijski projekt Pozorišta mladih.

Posebno sam ponosna na činjenicu da smo uspjeli u jednoj predstavi ujediniti audio deskripciju, koja je namijenjena slijepim i slabovidnim osoba. Titlovi su namijenjeni djeci sa slušnim teškoćama. Prilagodili smo sav materijal, prvenstveno za djecu sa intelektualnim poteškoćama po standardu easy to read. Radili smo naše predstave na Brajevom pismu, kao i jedan kratki istorijat o Pozorištu mladih, također na Brajevom pismu. Pravili smo 3D model scenografije za slijepe i slabovide osobe, da ga mogu ispipati, da dobiju kompletnu sliku o samoj predstavi Svirala. Mislim da smo zaista zadovoljili sve potrebe i omogućili apsolutno svakome da ravnopravno prati i doživi cjelokupnu čaroliju, koju djeca sa scene šalju.

Slušanje knjiga
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:01:50 0:00

RSE: Zašto je važno baviti se i otvarati priče, kakve su inkluzija u BiH?

Džebo: O inkluziji se u BiH, u zadnje vrijeme, jako puno priča i ona se posebno potencira u obrazovanju. Ali mi kao društvo, mislim da smo toliko isključeni iz svega, i jedni od drugih, da svima nama znači inkluzija. Uopšte se više ne radi isključivo o djeci sa teškoćama u razvoju, nego prosto o nama svima, kao živim bićima, kojima je zaista potrebna apsolutna pažnja, kreativni prostor, mogućnost da se izrazimo.

Kada se potencira rad sa djecom sa teškoćama u razvoju, kultura je najljepši oblik. Scena sama, prostor u kojem možeš da budeš beskrajno maštovit, kreativan, nudi to da sve prepreke i barijere mogu da nestanu. Zato je važno. Važno je da mi generalno, kao društvo, počnemo otvarati te neke nove platforme, različite pristupe, da bi se svako od nas mogao pronaći u nečemu i izraziti kreativno, bio to sport, gluma, muzika, slikarstvo, različite vrste umjetnosti ili bilo šta. Ne smijemo nikako ograničavati, ni djecu, ni sami sebe, niti sputavati kreativne prostore.

RSE: Posvećujemo li kao društvo dovoljno pažnje kulturi i umjetnosti generalno? Gdje smo kao društvo u cjelini zapeli jer kultura generalno nije odavno bila na nižem nivou?

Džebo: Mislim da smo prvenstveno zapeli upravo u nekom strahu od svega, u nekakvoj isključenosti, izgubili smo dodir sa samim sobom. Za sve okrivljujemo državu, nedostatak sredstava, okrivljujemo nedostatak prostora. Sve to stoji i zaista jeste tako, ali, ako imate potrebu da se kreativno izrazite, to možete da radite i na parkingu, u nekom javnom prostoru, u privatnom prostoru, u kome ćete pozvati ljude.

Zaista se nadam da ćemo početi u tom smislu da se otvaramo. Kultura i umjetnost ne moraju da budu isključivo institucionalizirane. Mi moramo pronalaziti nove modele i module tog izražavanja. Ako zaista osjećate potrebu, naći ćete način da se izrazite jer nije sve ni u novcima. Nije uvijek to presudno. Ovako veliki projekt, kao što smo mi uradili, to nisu nedostižni novci, nisu to sredstava koja su prevelika, da ih ne možemo obezbijediti. Zaista se radi samo o volji, o želji i upravo o drugačijem načinu premišljanja.

Naravno, ako putujete po svijetu, vidite da ulična umjetnost živi, da žive nezavisni teatri, različite alternativne scene. Kod nas je to sve još uvijek na nivou incidenta. Svake dvije godine se pojavi nekakva nezavisna predstava, pa se kaže – Evo, po prvi put se kod nas održava neka nezavisna predstava, u nezavisnom prostoru, sve nam je po prvi put. Nikako da to postane normalno.

RSE: Dugo godina ste na glumačkoj sceni u BiH. Ali isto toliko radite sa najugroženijim kategorijama. Pokrenuli ste projekt čitanja u biblioteci za slijepa i slabovidna lica, pravljenja audio knjiga, radili ste dosta sa udruženjima za djecu koja boluju ili imaju neke intelektualne poteškoće. Sa njima ste predstave organizovali, kao i kreativne radionice. Šta Vas tjera na sve to?

Džebo: Radoznalost. Posmatranje svijeta iz druge pozicije, pronalaženje novog načina izražavanja. I ja se istovremeno izražavam kroz sve to. Tu nekakva moja kreativnost dolazi u pitanje. Mislim de se prevashodno radi o urođenoj znatiželji i radoznalosti, o shvatanju da nisi sam u ovom gradu ili u ovom svijetu, da zaista postoje ljudi kojima je nešto onemogućeno. Ako sam u prilici da omogućim nešto, posebno da neko uživa u dobroj knjizi ili u dobroj predstavi, kao umjetnica sam onda i dužna da učestvujem u stvaranju tog polja.

RSE: Upravo ste rekli: „kao umjetnica sam dužna“. Koliko umjetnici shvataju svoju društvenu ulogu? Ne samo umjetnici, nego i sportisti. Svjedoci smo da ima jako puno, i umjetnika i sportista, koji na svoje načine daju doprinose razvoju društva. Koliko je bitno da ne živimo samo za sebe i za šetnju po crvenom tepihu na određenom festivalu, nego da smo zaista društveno angažovani?

Džebo: Meni je bitno. Zaista ne mogu govoriti o ostalim. Možda će me neko pobiti i reći da nije na umjetnosti da to radi. Umjetnost je dužna da postoji sama za sebe. Ako ti se sviđa nešto, ti ćeš to gledati, ako ti se ne sviđa, nećeš. Ali moje osjećanje je takvo.

Zaista mislim da dio svoga znanja, iskustva i ljubavi moraš direktno podijeliti sa drugima. Naravno da radim neku predstavu i snimam film zato što je to meni, kao glumici, provokacija. Ovo nije provokacija, a istovremeno znam da direktno neko ima koristi od toga. Za neki film, koji snimim, imate apsolutno pravo da mislite da je grozan, negledljiv, da vam se ne dopada, iako sam ja možda beskrajno uživala u tom procesu. Ovako, kada se radi posebno o najranjivijoj populaciji, a to su djeca i mladi, zaista mislim da moraš nešto od tog znanja i iskustva da im preneseš i da im omogućiš da osjete isto ono uzbuđenje koje osjećaš i ti, kada si na sceni ili kada stvaraš neki čin.

RSE: Da spomenemo i nagrade kojih ne nedostaje u Vašoj karijeri. Posljednja u nizu je za film Sabina K. Isto tako jedna vrlo zanimljiva priča i dva neuspješna braka, o rađanju i ljubavi, u BiH, takoreći, zabranjene ljubavi između dvoje ljudi različitih vjerskih i nacionalnih skupina. Kako ste reagovali na taj film i koliko bitno otvoriti i tu temu?

Džebo: Kada sam pročitala taj scenarij, upravo je neobičnost priče, a posebno što je bazirana na stvarnom životu jedne žene, bila provokativna i zanimljiva i drugačija. Generalno je kod nas jako malo jakih ženskih priča odavno. Nemamo u fokusu predivne žene, snažne žene, a jako veliki broj je takvih priča oko nas. Sve skupa mi je bilo zanimljivo i inspirativno. Onda sam rekla da želim da pričam o tome.

Te su teme kod nas još uvijek aktualne, svuda oko nas slušamo različite priče koje govore, i dalje, o netrpeljivosti, o ksenofobiji, pa i o fašizmu. Stalno su neke zabrane, nikako da dahnemo malo svi skupa u ovom društvu. Naravno da mi je kao glumici bilo zanimljivo da se bavim tom temom i da predstavim tu ženu na filmskom platnu.

Taj film su prepoznali svuda u svijetu, posebno u Indiji, koji imaju kastinski sistem. Nije važno da li se radi o BiH i o odnosu Bošnjaka i katolika ili pravoslavaca, ili o nečemu drugom. Ljudska zabrana je svuda aktualna. Svako se može prepoznati jer uvijek neko dolazi iz neke druge skupine i uvijek pripada nekom drugom plemenu, a neko se zaljubi u nekog iz drugog plemena. Zbog toga su vjerovatno ljudi u Indiji to i prepoznali, razumjeli su tu priču i nije im bila strana, mogli su se poistovjetiti.

Lijepo je kada ti na tako jednom velikom festivalu, među tako velikom selekcijom, dođe priznanje i za tvoj glumački rad.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG