Organizatori zagrebačkog Festivala tolerancije – Festivala židovskog filma htjeli su na tribini suočiti ozbiljne povjesničare Hrvoja Klasića i Gorana Hutineca i povjesničara Josipa Jurčevića koji umanjuje dimenzije zločina u Jasenovcu. Klasić i Hutinec su odbili sudjelovati, s obrazloženjem da sloboda govora ne znači i slobodu govora mržnje, i da se ipak ne smije od svega raditi šou.
Prikazivanje poznatog filma „Poricanje“ za vrijeme zagrebačkog Festivala tolerancije – Festivala židovskog filma trebao je po ideji organizatora samog festivala biti povod da se na tribini nakon filma posvećenoj negiranju holokausta suoče dvojica ozbiljnih povjesničara - Hrvoje Klasić i Goran Hutinec - koji već dugo vremena upozoravaju na trend umanjivanja ustaških zločina, s povjesničarom Josipom Jurčevićem, koji je upravo među najglasnijim zagovornicima relativizacije i umanjivanja tih zločina. Obojica povjesničara sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta odbili su sjesti zajedno sa Jurčevićem, tvrdeći kako bi na taj način samo dali legitimitet njemu i tezama koje zastupa.
„Mislim da sloboda govora ne podrazumijeva slobodu govora mržnje. Apsolutno podržavam svaku konstruktivnu raspravu, različite interpretacije , međutim – svaka rasprava mora biti utemeljena na argumentima. Onaj stav koji se iznosi mora biti utemeljen na argumentima. Nije svaki stav jednako vrijedan i zbog toga ne treba dobivati – da tako kažem – jednako pravo u javnosti. Ja ne vidim što bi društvo kvalitativno dobilo iz diskusije u kojoj bi se umanjivalo ono što se dogodilo u vrijeme NDH prema Židovima, Srbima i Romima, u kojoj bi se umanjivale brojke o Jasenovcu pa i sam karakter Jasenovca“, kaže Hrvoje Klasić za Radio Slobodna Evropa.
To je njegov odgovor na objašnjenje organizatora da će publika na tribini – kada čuje stavove onih koji umanjuju ustaške zločine – shvatiti kako je to laž. Klasić kaže kako ima dojam da se i ovdje radi o sve raširenijoj pojavi u hrvatskim medijima, ali i u široj javnosti da se od svega radi - šou.
„Kada je dakle riječ o ovoj konkretnoj temi negiranja holokausta, zadnjih 15 godina iz Hrvatske svake godine deset do petnaest nastavnika povijesti odlazi u Yad Vashem u Jeruzalemu, dakle u svjetski centar za proučavanje holokausta i poučavanje o njemu. Tamo se uče metodama kako podučavati holokaust, ali i kako podučavati i upozoravati na primjere negiranja holokausta. Takvim ljudima je trebalo dati priliku, a ne da se radi šou“, kaže Klasić.
Njegove riječi dobivaju dodatno na težini, kada se zna da su organizatori razmišljali da na tribinu pozovu i medijsku zvijezdu hrvatske neoustaške desnice Velimira Bujanca i nezavisnog saborskog zastupnika radikalnih stavova Željka Glasnovića.
Suočeni sa odbijanjem povjesničara da sudjeluju na tribini, organizatori su je otkazali s obrazloženjem da Hrvatska još nije “dovoljno demokratski zrela za ovakav vid javne diskusije.”
Film „Poricanje“ govori o stvarnim događajima kada je povjesničarka Deborah Lipstadt poricatelja holokausta Davida Irvinga tako i nazvala, na što ju je on tužio za klevetu. I drugi ozbiljni povjesničar koji je otklonio sudjelovanje na tribini, Goran Hutinec, podsjetio je u izjavi za medije kako se i glavna junakinja filma koji je trebao biti povod za tribinu, povjesničarka Lipstadt cijeli život borila protiv uključivanja negatora holokausta u akademske rasprave, jer im se tako daje legitimitet.
Politički analitičar Žarko Puhovski za naš program kaže kako se tu Hrvatska sa povijesnim revizionizmom nalazi u sličnoj poziciji kao i druge tranzicijske zemlje.
“Meni se čini da je problem u tomu što se revizionizam pojavio kao jedna 'sexy verzija' opozicije desetljećima nametanoj istini, i prihvaćen je veoma jednostavan stav, najprimitivniji i jako popularan: neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj, i to je logika koja važi u postkomunističkim zajednicama. One ne mogu prihvatiti da je bilo koji dio bivše ideologije mogao biti ne samo ideologija, nego i ideologijsko interpretiranje ipak u biti istinite pozicije”, objašnjava Puhovski.
Facebook Forum