Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Da li je Hag amnestirao Srbiju od zločina u BiH?


Fotografije žrtava ispred zgrade tribunala u Hagu na dan izricanja presude Ratku Mladiću, 22. novembar 2017.

Žalbeno vijeće Haškog tribunala presudom šestorici lidera "Herceg -Bosne" potvrdilo je da se u Bosni i Hercegovini dogodio međunarodni oružani sukob u kojem je učestvovala Hrvatska.

Takva presuda je, prema analitičarima, bila očekivana s aspekta dokumenata, postupaka političkih i vojnih lidera Hrvatske u to vrijeme i dokaza na terenu. No, jedna od dilema jeste - je li ovom presudom Hag kao jedinog učesnika označio samo Hrvatsku, a amnestirao Srbiju, čiji je vojni i politički vrh, prema svim dokazima iznesenim u Tribunalu pomagao snagama Vojske Republike Srpske i političkom rukovodstvu RS.

Komentirajući činjenicu da je presudom Prliću ocijenjeno da je na teritoriji BiH postojao međunarodni oružani sukob u kojem je učestvovala Hrvatska, ali istovremeno to nikada izrijekom nije rečeno za Srbiju, bivša glasnogovornica Haškog tribunala Florens Hartman za Radio Slobodna Evropa kaže kako postoje presude koje i uprkos kontradiktornosti Tribunala u tom pogledu mogu dati sliku o učešću Srbije u ratu u BiH:

"Ima puno presuda Haškog Tribunala od Tadića, Brđanina i Delalića koje na konačnom nivou utvrđuju međunarodni karakter rata. Ima i kontradiktornih stvari jer su neki kao Perišić ili Šešelj oslobođeni", konstatuje Hartman.

Lideri "Herceg-Bosne" u sudnici Tribunala u Hagu
Lideri "Herceg-Bosne" u sudnici Tribunala u Hagu

Ipak, postoji osnov, kaže Hartman, te napominje kako u ponovljenom postupku Simatoviću i Stanišiću ima mnogo toga što se može dokazati.

"Sudije su već rekle, ako se sjetite i suđenja Miloševiću i šta je rečeno u međupresudi, gdje su potvrđene sve tačke optužnice u smislu da je Tužilaštvo unijelo dovoljno dokaza i da nema labavih tačaka. To je bilo direktno pitanje učešća Srbije kroz Vojsku Jugoslavije, MUP, ali i političke kontrole koju su iz Srbije imali nad snagama predstavnika RS", dodaje Hartman.

Srbija nije niti može biti amnestirana za zločine koji su, prema brojnim dokazima u direktnoj vezi s njenim vojnim i političkim rukovodstvom smatra direktor Istraživačko dokumentacionog centra Mirsad Tokača. Prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, navodi Tokača, otvoreno je radio na ostvarenju svog cilja, dok je Milošević to radio prikrivenije:

"Oni su bili agentura jugoslovenske vojske, to je potpuno očigledno. Ono što je razlika, jeste da je Hrvatska potpuno otvoreno svoje trupe poslala u Bosnu, dok su ovi to znali veoma kvalitetno prikrivati. Prema tome, sva ta priča o nekim tzv. paraformacijama, o dobrovoljcima itd, zapravo je način kako su oni prikrivali otvorenu agresiju. Dokazi postoje. Mislim da će Sud u konačnici morati, nakon ove presude, pogotovo što ih sad ova presuda na neki način i obavezuje na to, da tretiraju na isti način, jer cijenu ne bi trebala platiti samo Hrvatska, za koju je to, čini mi se, mnogo lakše bilo dokazati. U ovom slučaju, kad je Srbija u pitanju i Miloševićev režim, to treba da se dokaže i može se dokazati, uz veoma malo napora Suda koji će biti učinjen", komentariše Tokača.

Tuđman otvoreno radio na ostvarenju svog cilja, dok je Milošević to radio prikrivenije, navodi Tokača
Tuđman otvoreno radio na ostvarenju svog cilja, dok je Milošević to radio prikrivenije, navodi Tokača

Priča o ulozi Srbije još nije završena, tvrdi Tokača.

"Nemojmo zaboraviti na žalbeni postupak u slučaju Karadžić i Mladić, imamo obnovljeni proces Simatović i Stanišić, tri postupka koji će, siguran sam u to nakon ove presude, vratiti stvari u pravi kolosijek i da ćemo mi u konačnici imati i Srbiju odgovornu za agresivne akte protiv Bosne i Hercegovine", kaže.

O vezi Srbije i snaga u Republici Srpskoj svjedoči i dio iz haške presude Radislavu Brđaninu, bivšem predsjedniku Kriznog štaba Autonomne regije Krajina koji je osuđen na 30 godina zatvora.

U presudi se sudije pozivaju na bilješke iz dnevnika predsjednika Predsjedništva SFRJ Borislava Jovića, u kojem tvrdi da je Milošević htio da osigura da se Jugoslovenska narodna armija (JNA) u BiH može smatrati domaćom borbenom silom. Sud je naveo da iako dokazi možda i nisu otkrili tačne pojedinosti o tome kako je Vojska Republike Srpske (VRS) bila povezana s glavnom komandom u Beogradu, da je ipak važno imati na umu da je postojala jasna namjera da se prikrije komandna uloga Socijalističke Republike Jugoslavije (SRJ):

"Pretresno vijeće se uvjerilo da ti faktori, zajedno sa činjenicom da je Beograd nastavio da isplaćuje plate oficirima VRS-a, ukazuju na to da ni poslije 19. maja 1992. VRS i VJ nisu bile dvije zasebne vojske i da su njihove težnje i ciljevi ostali isti, to jest proširenje teritorije koja će biti u sastavu srpske BiH i onemogućavanje njene integracije u nezavisnu BiH, jer bi se time izolovali bosanski Srbi. Pretresno vijeće je zaključilo i da je SRJ, usprkos navodnom povlačenju njenih oružanih snaga, u najmanju ruku nastavila da pruža podršku bosanskim Srbima i VRS-u, pri čemu je vršila uticaj na njihove operacije. Pretresno vijeće se uvjerilo da, usprkos tome što je JNA poslije 19. maja 1992. promijenila naziv u Vojsku Srpske Republike BiH, a potom u VRS, nije došlo ni do kakvih bitnih promjena. Baš kao što ni promjena naziva nije ukazivala ni na kakve izmjene vojnih ciljeva i strategije, tako su i oprema, i komandni kadar, infrastruktura i izvori snabdijevanja ostali isti."

Glavni urednik Balkanske istraživačke mreže Denis Džidić, poredeći presudu Hrvatske sa statusom Srbije u presudama koje je izrekao Tribunal, za RSE kaže:

"U velikoj mjeri korenspondiraju sa zaključcima rečenim u presudi Tihomiru Blaškiću da je Hrvatska imala značajnu kontrolu nad jedinicama HVO i političkim rukovodstvom bosanskih Hrvata. Dakle, ti će nalazi biti značajni jer Tribunal u četvrt vijeka svog postojanja nije donosio presude za opštine u slučaju Jadranka Prlića i ostalih. Tako da ta presuda ima značaja. A što se tiče Srbije tu je važno da se sačeka presuda u predmetu protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, kao rukovodilaca, prva dva čovjeka Službe državne bezbjednosti Srbije. Njihov je predmet taj koji bi mogao govoriti o ulozi Srbije."

Jovica Stanišić i Franko Simatović u sudnici Tribunala u Hagu, maj 2013.
Jovica Stanišić i Franko Simatović u sudnici Tribunala u Hagu, maj 2013.

Mada je postupak Simatoviću i Stanišiću vraćen na početak u presudi Milanu Martiću pomenuti su kao saučesnici u ostvarenju cilja zajedno sa rukovodstvom RS i Srbije.

"Dokazi o hapšenju Milana Martića 1991. godine predstavljaju jasan primjer združene saradnje između političkih rukovodilaca u SAO Krajini, u RS u BiH i u Srbiji. Pretresnom vijeću su predočeni dokazi da je takva saradnja nastavljena do 1995. godine. Pretresno vijeće, stoga, konstatuje da su u sprovođenju gorepomenutog zajedničkog kažnjivog cilja učestvovali, pored ostalih, Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko Simatović zvani Frenki, Jovica Stanišić i kapetan Dragan Vasiljković", stoji u presudi.

Brojni analitičari smatraju da uprkos činjenici da je Hrvatska označena kao zemlja koja je učestvovala u međunarodnom oružanom sukobu u BiH Srbija nije prošla bolje. Njeno učešće se provlači kroz brojne presude koje je potrebno pažljivo izanalizirati kako bi se dobila stvarna slika.

  • 16x9 Image

    Dženana Halimović

    U novinarstvu je od 1998. godine, a prve novinarske korake počinje u listu Oslobođenje. Bavi se istraživačkim novinarstvom, temama ratnog zločina, organizovanog kriminala i korupcije. Dobitnica nagrada "Global Human Rights Award" i Unije novinara BiH 2003.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG