Edina Fazlić, urednica Dokumentarno-obrazovnog programa RTV Tuzlanskog kantona, je neki dan dobila prestižnu nagradu "Srđan Aleksić", mreže za izgradnju mira i to za kontinuirano praćenje aktivnosti i podršku marginalizovanim grupama.
Fazlić: Potpuno si u pravu. Zaista sam izuzetno sretna. Posebno sam sretna što ova nagrada nosi ime jednog časnog čovjeka, Srđana Aleksića, i što je to nagrada za kontinuirano izvještavanje o marginalizovanim grupama. Ovo je za mene jedna od najznačajnijih i najvrijednijih nagrada u mom dvadesetogodišnjem novinarskom radu. Pošto je ona za ovo dodijeljena, onda je zaista posebna i meni mnogo znači.
Fazlić: Ovog ljeta, kada je raspisan konkurs, meni su se javili prijatelji iz Crvenog križa Tuzlanskog kantona i iz UG slijepih osoba, odnosno osoba sa oštećenjem vida u Tuzli, i predložili mi da prijave mene i moje emisije za ovu nagradu jer je ovdje trebalo da nevladine organizacije kandiduju novinare, emisije ili medijske kuće. Kada sam se osvrnula na moje emisije i priloge, da pronađemo ono što bismo prijavili, vidjela sam da tu zaista ima puno različitih tema i različitih grupa o kojima sam radila priče. Konkretno, u protekloj godini, za koju smo konkurisali, bili su priče o starim osobama i priče o djeci sa posebnim potrebama.
Na TVTK se zaista konstantno trudimo da naš medijski prostor bude otvoren i on je istinski otvoren. I naš informativni program, i obrazovno-dokumentarni, i kulturni program je zaista otvoren za ove grupe ljudi koji su na marginama našeg društva, posebno za organizacije koje okupljaju te ljude ili koje se bave njihovim pravima, koje pokušavaju da unaprijede njihov život i stanje u kojem se oni nalaze.
Zaista se trudim, ako ne u svakoj emisiji, onda bar u svakoj drugoj, da imam neku priču koja se tiče djece sa margina društva. Recimo romske djece i njihovog položaja, posebno u obrazovanju, kao i djece sa invaliditetom. Tu ima priča. Mi već godinama u BiH pričamo o inkluziji djece sa posebnim potrebama, o njihovom uključenju u redovan obrazovni sistem. Tu ima puno problema, ali ima i puno dobrih priča. Ja sam na ovaj konkurs poslala jednu priču o jednom potpuno slijepom dječaku iz Čelića, koji je uključen u redovnu školu. To je bila sjajna priča i ja ću je nastaviti pratiti.
Fazlić: Nažalost nisam se u toj mjeri bavila tom temom, ali u svakom slučaju i ovo je jedan input da to činim u budućnosti. Ne postoji neki razlog zbog kojeg se manje ili više bavim ovim ili onim temama.
U Tuzlanskom kantonu, kada su u pitanju nacionalne manjine, je pitanje Roma zaista dominantno pitanje. Mi imamo značajan broj romskih porodica i romske djece. Sretna sam da je Tuzlanski kanton tu puno i uradio. Imamo veliki broj mališana Roma koji su uključeni u osnovno obrazovanje. Imamo već mladih Roma koji su završili fakultete, koji su magistrirali. Sada pokušavam da pripremim jednu priču o jednoj mladoj Romkinji koja ovih dana treba da počne da radi u jednoj školi u TK.
Fazlić: U Tuzli nema toliko priče na tu temu. Zadnjih par godina nije bilo previše priče na tu temu. Mi na RTV TK se u najvećoj mjeri, neću reći isključivo, bavimo temama koje se tiču našeg prostora. To jeste naša zadaća. Čini mi se da je priča o LGBT populaciji zadnjih godina ipak rezervisana za mnogo veće centre, ili ih bar mi tako doživljavamo. Ipak mislim da ne bi bilo problema da se progovori i o tim temama.
Fazlić: Apsolutno se slažem s tobom. Lično stojim iza toga da je daleko važnije danas pričati o tome kako da slijepa djeca, koja nemaju nikakvih drugih problema, osim činjenice da su slijepa, budu uključena u redovan školski sistem, odnosno da idu sa svojim prijateljima u redovnu osnovnu školu, ako ne mogu da dobiju udžbenike, koji su im potrebni i koji jako mnogo koštaju. Većina te djece je nažalost iz socijalno ugroženih porodica i ako je osnovno obrazovanje besplatno, oni ne dobijaju te udžbenike, nego se, zahvaljujući organizacijama koje okupljaju osobe sa oštećenjem vida, nekako bore da dobiju te specijalne udžbenike kako bi mogli da idu na nastavu.
Tu su i druga djeca sa onesposobljenima kao djeca koja su u kolicima. U TK učinjeni su mali koraci. Imamo par škola koje su uspjele ugraditi liftove ili posebne rampe da bi ta djeca mogla ići u školu, ali to je toliko zanemarivo.
Fazlić: Apsolutno. Kada sam primala ovu nagradu za kontinuirano izvještavanje rekla sam da se posljednjih desetak godina dosta učinilo. Ja govorim iz pozicije novinara koji radi na prostoru TK. Mi smo posljednjih godina dosta učinili, prije svega mislim na medije i nevladin sektor, na vidljivosti tih grupa i na poboljšanju uslova u kojim oni žive i rade. Ako se osvrnemo na period od prije deset godina, vidjećemo značajan pomak. Nije to još uvijek nešto sa čime se možemo previše hvaliti, ali je značajno.
Ključna je ta saradnja nevladinog sektora i medija. Ključna je ta uloga nevladinih organizacija, naravno onih koje se ozbiljno bave ovim pitanjima i problemima. Mislim da zajednički možemo puno uraditi. Sam znaš da vrlo često i taj vladin sektor koji mi često kritikujemo da je inertan, da ne poduzima korake, kada im ukažemo na neki problem, kada ih par puta pitamo jesu li nešto uradili, onda se i dogode stvari i oni se pokrenu. Moramo sarađivati i mislim da se na tak način puno može učiniti i stvari popraviti.
Fazlić: Stvar je i interesa, generalno medija i pojedinaca. Često razgovaram sa ljudima iz nevladinih organizacija koji se bave pitanjima marginalizovanih grupa. Uvijek sam im govorila koliko je važno da i oni budu proaktivni, i prema medijima i prema vladinom sektoru. Mislim da je jako važno da imamo dobre odnose i da nevladine organizacije znaju da postoje ljudi u svim medijima koji će biti zainteresovani za ove teme ili koje će oni zainteresovati za ove teme. Naprosto moramo širiti mrežu ljudi koji će imati osjećaj da se u kontinuitetu vraćaju temama, da pričaju o problemima koje imaju marginalizovane grupe, ali ne samo o problemima.
Radila sam nekoliko emisija o starim osobama i nisam u toj mjeri govorila o problemima koji prate staru populaciju, odnosno starije ljude u BiH danas - niske penzije, težak socijalni položaj, zdravlje. Ljude u Domu penzionera u Tuzli rade tako sjajne stvari, zabavljaju se, druže se. Ima puno dobrih stvari koje možemo pokazati, a ne govoriti samo o problemima. Sve to, i opet se vraćam na onu saradnju, možemo najkvalitetnije učiniti ako sarađujemo mi iz medija i nevladinih organizacija, odnosno civilnog sektora.
RSE: U svakoj profesiji nagrada lijepo zvuči, u našoj posebno, ali čini se kako ova ima specifičnu težinu i budi jedan poseban osjećaj.
Fazlić: Potpuno si u pravu. Zaista sam izuzetno sretna. Posebno sam sretna što ova nagrada nosi ime jednog časnog čovjeka, Srđana Aleksića, i što je to nagrada za kontinuirano izvještavanje o marginalizovanim grupama. Ovo je za mene jedna od najznačajnijih i najvrijednijih nagrada u mom dvadesetogodišnjem novinarskom radu. Pošto je ona za ovo dodijeljena, onda je zaista posebna i meni mnogo znači.
RSE: Koje si teme obrađivala da bi izazvala naklonost humanista?
Fazlić: Ovog ljeta, kada je raspisan konkurs, meni su se javili prijatelji iz Crvenog križa Tuzlanskog kantona i iz UG slijepih osoba, odnosno osoba sa oštećenjem vida u Tuzli, i predložili mi da prijave mene i moje emisije za ovu nagradu jer je ovdje trebalo da nevladine organizacije kandiduju novinare, emisije ili medijske kuće. Kada sam se osvrnula na moje emisije i priloge, da pronađemo ono što bismo prijavili, vidjela sam da tu zaista ima puno različitih tema i različitih grupa o kojima sam radila priče. Konkretno, u protekloj godini, za koju smo konkurisali, bili su priče o starim osobama i priče o djeci sa posebnim potrebama.
Na TVTK se zaista konstantno trudimo da naš medijski prostor bude otvoren i on je istinski otvoren. I naš informativni program, i obrazovno-dokumentarni, i kulturni program je zaista otvoren za ove grupe ljudi koji su na marginama našeg društva, posebno za organizacije koje okupljaju te ljude ili koje se bave njihovim pravima, koje pokušavaju da unaprijede njihov život i stanje u kojem se oni nalaze.
Zaista se trudim, ako ne u svakoj emisiji, onda bar u svakoj drugoj, da imam neku priču koja se tiče djece sa margina društva. Recimo romske djece i njihovog položaja, posebno u obrazovanju, kao i djece sa invaliditetom. Tu ima priča. Mi već godinama u BiH pričamo o inkluziji djece sa posebnim potrebama, o njihovom uključenju u redovan obrazovni sistem. Tu ima puno problema, ali ima i puno dobrih priča. Ja sam na ovaj konkurs poslala jednu priču o jednom potpuno slijepom dječaku iz Čelića, koji je uključen u redovnu školu. To je bila sjajna priča i ja ću je nastaviti pratiti.
RSE: Pomenula si već Rome i romsku djecu, konačno i najsloženije pitanje naših nacionalnih manjina, u kojoj uvijek ima političke konotacije. Mi smo ovdje silno opterećeni manjinskim pravima na svim nivoima. Šta je sa vjerskim manjinama? Ima li ona prostora u tvojim emisijama, javnosti uopšte, ili se jednostavno proglašava sektama i gura u zapećak?
Fazlić: Nažalost nisam se u toj mjeri bavila tom temom, ali u svakom slučaju i ovo je jedan input da to činim u budućnosti. Ne postoji neki razlog zbog kojeg se manje ili više bavim ovim ili onim temama.
U Tuzlanskom kantonu, kada su u pitanju nacionalne manjine, je pitanje Roma zaista dominantno pitanje. Mi imamo značajan broj romskih porodica i romske djece. Sretna sam da je Tuzlanski kanton tu puno i uradio. Imamo veliki broj mališana Roma koji su uključeni u osnovno obrazovanje. Imamo već mladih Roma koji su završili fakultete, koji su magistrirali. Sada pokušavam da pripremim jednu priču o jednoj mladoj Romkinji koja ovih dana treba da počne da radi u jednoj školi u TK.
RSE: Vi u Tuzli odavno imate drugačiju atmosferu, jedan specifični politički ambijent, pa je, pretpostavljam, i otvorenost prema svim manjinama veća nego drugdje. U posljednje vrijeme na čitavom prostoru, u svim tranzicijskim zemljama, nekako u prvi plan izbija LGBT zajednica, pitanja Pridea, lagalizacije istospolnih brakova, usvajanje djece. Pretpostavljam da i u Tuzli ima priče o tome. Šta misliš, da li bi kod vas prošla Parada?
Fazlić: U Tuzli nema toliko priče na tu temu. Zadnjih par godina nije bilo previše priče na tu temu. Mi na RTV TK se u najvećoj mjeri, neću reći isključivo, bavimo temama koje se tiču našeg prostora. To jeste naša zadaća. Čini mi se da je priča o LGBT populaciji zadnjih godina ipak rezervisana za mnogo veće centre, ili ih bar mi tako doživljavamo. Ipak mislim da ne bi bilo problema da se progovori i o tim temama.
RSE: Isto tako imam dojam da se ponekad posvećuje prevelika pažnja ovim temama, kao da se novinari u velikim sredinama, da tako kažem, peru zbog dosadašnjeg držanja u izolaciji tih pitanja, ali isto tako potpuno zaboravljaju druge socijalno isključene grupe, krijući se iza ove velike svjetske priče o LGBT.
Fazlić: Apsolutno se slažem s tobom. Lično stojim iza toga da je daleko važnije danas pričati o tome kako da slijepa djeca, koja nemaju nikakvih drugih problema, osim činjenice da su slijepa, budu uključena u redovan školski sistem, odnosno da idu sa svojim prijateljima u redovnu osnovnu školu, ako ne mogu da dobiju udžbenike, koji su im potrebni i koji jako mnogo koštaju. Većina te djece je nažalost iz socijalno ugroženih porodica i ako je osnovno obrazovanje besplatno, oni ne dobijaju te udžbenike, nego se, zahvaljujući organizacijama koje okupljaju osobe sa oštećenjem vida, nekako bore da dobiju te specijalne udžbenike kako bi mogli da idu na nastavu.
Tu su i druga djeca sa onesposobljenima kao djeca koja su u kolicima. U TK učinjeni su mali koraci. Imamo par škola koje su uspjele ugraditi liftove ili posebne rampe da bi ta djeca mogla ići u školu, ali to je toliko zanemarivo.
RSE: Upravo izoliranost ovih grupa je bolna tačka društava u regionu. Šta misliš, da li stavljanje u fokus profesionalnog interesovanja tih grupa, davanje prostora da se kroz programe sami uključuju u svakodnevni život, pomaže upravo procesu inkluzije?
Fazlić: Apsolutno. Kada sam primala ovu nagradu za kontinuirano izvještavanje rekla sam da se posljednjih desetak godina dosta učinilo. Ja govorim iz pozicije novinara koji radi na prostoru TK. Mi smo posljednjih godina dosta učinili, prije svega mislim na medije i nevladin sektor, na vidljivosti tih grupa i na poboljšanju uslova u kojim oni žive i rade. Ako se osvrnemo na period od prije deset godina, vidjećemo značajan pomak. Nije to još uvijek nešto sa čime se možemo previše hvaliti, ali je značajno.
Ključna je ta saradnja nevladinog sektora i medija. Ključna je ta uloga nevladinih organizacija, naravno onih koje se ozbiljno bave ovim pitanjima i problemima. Mislim da zajednički možemo puno uraditi. Sam znaš da vrlo često i taj vladin sektor koji mi često kritikujemo da je inertan, da ne poduzima korake, kada im ukažemo na neki problem, kada ih par puta pitamo jesu li nešto uradili, onda se i dogode stvari i oni se pokrenu. Moramo sarađivati i mislim da se na tak način puno može učiniti i stvari popraviti.
RSE: Kod nas u medijima je uvijek pitanje partnerstva sa vlasti ili sa opozicijom. Izgleda da je jedino prirodno partnerstvo koje donosi rezultate, partnerstvo medija i civilnog društva, zapravo da su mediji sastavni dio civilnog društva.
Fazlić: Stvar je i interesa, generalno medija i pojedinaca. Često razgovaram sa ljudima iz nevladinih organizacija koji se bave pitanjima marginalizovanih grupa. Uvijek sam im govorila koliko je važno da i oni budu proaktivni, i prema medijima i prema vladinom sektoru. Mislim da je jako važno da imamo dobre odnose i da nevladine organizacije znaju da postoje ljudi u svim medijima koji će biti zainteresovani za ove teme ili koje će oni zainteresovati za ove teme. Naprosto moramo širiti mrežu ljudi koji će imati osjećaj da se u kontinuitetu vraćaju temama, da pričaju o problemima koje imaju marginalizovane grupe, ali ne samo o problemima.
Radila sam nekoliko emisija o starim osobama i nisam u toj mjeri govorila o problemima koji prate staru populaciju, odnosno starije ljude u BiH danas - niske penzije, težak socijalni položaj, zdravlje. Ljude u Domu penzionera u Tuzli rade tako sjajne stvari, zabavljaju se, druže se. Ima puno dobrih stvari koje možemo pokazati, a ne govoriti samo o problemima. Sve to, i opet se vraćam na onu saradnju, možemo najkvalitetnije učiniti ako sarađujemo mi iz medija i nevladinih organizacija, odnosno civilnog sektora.
