Dostupni linkovi

...Danas 400 000 ljudi nije došlo na posao. Nije štrajk. Nešto mnogo ugodnije. Spojili ljudi blagdan Tijelova i vikend. Ne mogu na posao, jer moraju putovati, peći roštilje, kupati se, jesti, piti, spavati. Uzme radni čovjek neradne dane u svoje ruke, pa ide kud mu volja!...

Dnevnik za RSE vodio Željko Duvnjak, glumac iz Zagreba.

Subota, 6.6.2009.

Ujutro se volim dovesti u stanje "totalne komunikativnosti". To znači da gdje god dođem i kojeg god se posla prihvatim da sam odmah spreman 100%. Moji jutarnji rituali su još uvijek tajna. Čuvam ih ljubomorno za sebe, pa kad me pitaju kako sam odmah ujutro tako dobre volje, kažem da ne smijem reći, jer bi ih jednostavnost mogla razočarati. Ljudi vole recepte i vole ih slijepo slijediti. Jedino čega u dobrom raspoloženju nema je recept. Eh, kad bi ga bilo gdje bi nam bio kraj!

I tako "totalno komunikativan" idem na probu "Hipokondrijakuša iliti mislibolesnika" nepoznatog kajkavskog autora s kraja 18. i početka 19. stoljeća.

Idući na probu u Histrionski dom pažnju mi je privukla gužva oko jednog dućana. Shvatim – uplate lota. Zadnjih tjedana loto groznica, pomama za lakim novcima, trese pučanstvo. Svi se nadaju da će baš njihov listić biti taj – dobitni. Milijuni su u pitanju! A gdje je tu želja za poštenim radom i poštenom zaradom? Svi bi postulat o poštenoj zaradi, u koji se deklarativno kunu na svakoj razini, rado zamijenili lakim loto milijunima. Prije nego što uzaludno uplate mjesečne zarade trebali bi se sjetiti da je „poprijeko preče, naokolo bliže“.

Teško mi je o probama pričati. To je nešto što glumci čuvaju kao tajnu zanata. To se ne otkriva, iako nije skriveno. Proba nije s ovoga svijeta. To je tajni laboratorij, skrivena kuhinja. To je proces. A svi volimo pokazati tek gotov kolač.
Na probi se mučimo s tekstom. „Lepa kajkavska reč kaj“ se neda i otima. Baš kad pomislih da sam je savladao iza ugla napada rekvizita, kostim, instrumenti, nove upute. Sve to hitro ubacujem u svoj glumački laboratorij i puštam da fermentira. Teško mi je o probama pričati. To je nešto što glumci čuvaju kao tajnu zanata. To se ne otkriva, iako nije skriveno. Proba nije s ovoga svijeta. To je tajni laboratorij, skrivena kuhinja. To je proces. A svi volimo pokazati tek gotov kolač. Naš kolač je u početnoj fazi biranja, slaganja i vaganja sastojaka za ukusnu ljetnu pitu kojom će se sladiti gladno gledateljstvo tokom ovog ljeta na uvijek svježoj Opatovini, mjestu zagrebačke ljetne kazališne razonode.

Završava ta proba i hitam na drugu, u Komediju. Tvrda je korica glumačkog kruha! Idem preko Dolca – mog omiljenog placa. Ne mogu i ne želim ga zaobići. Ipak je Saturnova subota i rimski bog poljodjelstva bi se naljutio da barem ne bacim oko na bogatstvo plodova. Kupujem trešnje, marelice, krumpir, istodobno u glavi mijenjam tekst i pripremam se za probu „Crne komedije“ Petera Shafera u kojoj igram Nijemca. Novi tekst, nova pravila, nova uzbuđenja.

I za kraj dana još jedna groznica – nogometna. Grad je cijeli dan pun kockastih i žuto-plavih dresova, koji na moju radost zajedno lutaju centrom. „Ljudi moji, jer li to moguće?“, uzviknuo bi vječni Mladen Delić. Protivnici zajedno – zbilja krasno!

Nedjelja, 7.6.2009.


Obožavam nedjelju i njenu pustoš. Pustoš grada, pustoš u događanjima, ničeg nema, a ništa ne fali. Nekako je popunjena samim postojanjem svega. Mir. Nedjelja je jedini dan kad možeš čuti korake. Samo je nedjeljom korak buka grada. I zvižduk vlaka ne možeš čuti ostalim danima. Nedjeljom imam jedan problem. U boljim danima nakon obilatog obiteljskog ručka otvorimo butelju vina. I ne prođe ni dvije minute kad se pojave vinske mušice. Kako znaju? Kao da stoje u pripravnosti na visini trećeg kata i čekaju da otvorim butelju. I strpljive su. Čekaju danima. Obožavam svakodnevnicu i „mali život“!

Ponedjeljak, 8.6.2009.

Novine ne kupujem zbog vijesti. Vijesti ionako saznam, loše i prebrzo. Volim novine velikog formata, pa kako ih kod nas nema, ove male, obične ne izgledaju podatno za jutarnje uživanje na skrivenoj terasi.
Rijetko kupujem novine. Nije da imam nešto protiv novina. Bože sačuvaj! Nego, volim novine velikog formata. To su novine za uživanje u njima. Ne govorim o kvaliteti novina. Naravno, da ona nema veze s izgledom. Recimo da je neupitna. Novine ne kupujem zbog vijesti. Vijesti ionako saznam, loše i prebrzo. Volim novine velikog formata, pa kako ih kod nas nema, ove male, obične ne izgledaju podatno za jutarnje uživanje na skrivenoj terasi. Šuškanje novina na mirnoj terasi ispod kestena. Diskretni konobar koji služi, ali tako da ne smeta… Milina! Ali kako nemam svojih novina okrećem se naprednom 21. stoljeću i na iPhoneu čitam domaće i strane vijesti. Potpuno je svejedno gdje se nalazim. Pokušao sam čitati na terasi kavane, ali tamo jednostavno iPhone ne paše. Izgubi se užitak terase, ali i korištenja napredne tehnologije.

Pronalaze se ostaci francuskog aviona u Atlantiku. Vele da je greška u mjernom instrumentu. Znači da je godinama prije u nekoj visokosofisticiranoj tvornici, unatoč svim provjerama, ljudski faktor odlučio o sudbini nepoznatih budućih putnika. Neće te stroj iznevjeriti nego čovjek u njemu!

Utorak, 9.6.2009.

Željko Duvnjak
Više od dvadeset godina radim u Knjižnici za slijepe, naime, svaki dan kad sam slobodan, čitam knjige, časopise i što god treba. To se snima na CD i tako nastaje zvučna biblioteka koju čitaju/slušaju slijepe i slabovidne osobe. Često se održavaju svečanosti, pa me zamole da vodim program. Ovaj put me ravnateljica zamolila da vodim otvorenje izložbe. Kad su u pitanju slijepi nikad ne pitam, uvijek pristanem. Mailom mi je stigao tekst i dosta me iznenadio.

Naime izložba se zove „Knjige, pjenušci i vina s pričom“, a sve povodom dvjestote obljetnice rođenja Louisa Braillea, tvorca pisma za slijepe. Mnogo je upitnika iskakalo iz moje glave. Koja je veza?! „Dođi na izvor i nećeš biti žedan“, veli priča, pa i ja požurim. Naime, gospodarstvo „Izvori života“ obitelji Zelenika iz Iloka je jedino agroturističko imanje koje je potpuno prilagođeno 100%-tnim invalidima, a etikete vina i pjenušca su ispisane i na Braillevom pismu. Dosad su slijepi brajicu koristili da bi se obrazovali i informirali, a sada i da bi aktivno i samostalno sudjelovali u užitku. Teško je opisati kušanje. Pjenušac Carmen Sylva! Kod novih pića važan je prvi gutljaj. Prvi sraz nepoznatog napitka s napetim i iščekujućim osjetilima. Uvijek pamtim taj dojam prvog gutljaja. U njemu je sve znanje. Sve kasnije je samo ponavljanje i prisjećanje.

Navečer igramo Brešanovu „Svečanu večeru u pogrebnom poduzeću“ na Danima satire u Kerempuhu. Zbilja odlična izvedba, uživali smo igrati, a publika nas je obilato nagradila smijehom i pljeskom. Mirna večer, polaganim korakom doma. „Još jedan prođe dan…“

Srijeda, 10. 6. 2009.

Ujutro idem na snimanje komedije „Bitange i princeze“. Volim snimanja. Rijetko gdje je sve oko tebe učinjeno tako da možeš biti koncentriran samo na posao. Sve za glumca! Moraš uzvratiti. Ako je humor obrana od nedaća branim se svim raspoloživim sredstvima. Volim nasmijavati ljude oko sebe. Njihov osmijeh i promjena u pogledu najveća je plaća. Loš mi je dan kada nikog ne uspijem nasmijati. Komedija je vrlo jednostavna. Mora se bazirati na istini, na mogućem i onda tu istinu treba samo malo podebljati, zavrnuti i na pravoj temperaturi servirati. Ipak, ne treba se šaliti usput, jer šala je vrlo ozbiljna stvar. Humor je, možda, najvažnija neozbiljna stvar u životu.
Komedija je vrlo jednostavna. Mora se bazirati na istini, na mogućem i onda tu istinu treba samo malo podebljati, zavrnuti i na pravoj temperaturi servirati. Ipak, ne treba se šaliti usput, jer šala je vrlo ozbiljna stvar.

Poslije snimanja idem u banku platiti kredit. Postoji paradoks o kreditima. Radosno ga dignete i pristanete na sve vrste financijskih okova, jer vidite cilj, ostvarenje sna – nešto što silno želite. I kad već izblijedi slika davno ostvarenog i već pomalo zaboravljenog sna i dalje morate uredno stajati u redu i godinama vraćati kredit. Davati novce! I sad stvar postaje sama sebi svrhom. Iako ste već debelo u fazi „što mi je to, uopće, trebalo“, svaki mjesec jedva čekate da platite ratu i poslije se osjećate zadovoljno, lako i rasterećeno. Ljudi, jednostavno, vole plaćati.

I tako rasterećen idem doma na važan kratki odmor prije predstave. Danijela, moja supruga, sprema se na put. Znam, mora i treba ići, ali nekako sam… ne znam, guram u sebe. Već mi fali. Nikad nismo na dulje vrijeme razdvojeni. Ne volim kad smo razdvojeni. Volim kad smo zajedno. I točka.

Večeras je „Švejk“, Jaroslava Hašeka. Šminka, brade, brkovi, strka, smijeh, aplauz, praznina. Dok idem doma s noge na nogu ne mogu se oteti misli koja mi je pala na pamet usred predstave. Ne isplati se vraćati kredite – to košta!

Četvrtak, 11.6.2009.

Danas sam poslije probe išao u pivnicu Medvedgrad na ručak. S prijateljem. Uživam biti s ljudima. „Jedna ruža može biti moj vrt, jedan prijatelj – moj svijet“. Prijateljstvo je neophodno kao zrak, kao filozofija, kao umjetnost, kao dobar ručak, kao miran san.

Kod kuće puštam da me vijesti zaobiđu. Treba mi energija za posao. Učim tekst. Sam. U samoći čovjek započinje velika djela. Idem pospremiti kuhinju. Nakon dobro obavljenog posla počastio sam se malim obrokom i pivom. Možda nije trebalo, kasno je. E, sad, tu je problem! Možeš doživjeti stotu ako se odrekneš svega zbog čega želiš doživjeti stotu.

Petak, 12.6.2009.

Novac ionako kvari čovjeka. Treba ga trošiti. Kakva kriza! Ima se! Ne valja si teretiti glavu krizom. Treba pobjeći od krize u Barcelonu, Pariz, Moskvu, povoljni aranžmani. Život je uvijek negdje drugdje. Voli čovjek ne raditi i imati. I kukati.
Danas 400 000 ljudi nije došlo na posao. Nije štrajk. Nešto mnogo ugodnije. Spojili ljudi blagdan Tijelova i vikend. Ne mogu na posao, jer moraju putovati, peći roštilje, kupati se, jesti, piti, spavati. Uzme radni čovjek neradne dane u svoje ruke, pa ide kud mu volja! More, planine, vikendica, hotel. Ne biramo. Bitno da se ne radi. A zašto ćeš raditi? Novac ionako kvari čovjeka. Treba ga trošiti. Kakva kriza! Ima se! Ne valja si teretiti glavu krizom. Treba pobjeći od krize u Barcelonu, Pariz, Moskvu, povoljni aranžmani. Život je uvijek negdje drugdje. Voli čovjek ne raditi i imati. I kukati. Kukanje je posebna kategorija. Vidio sam jednog našeg čovjeka na ručku. Obilato se trpa, svega, neka ima, kao manji svatovi: “Alo, dečko, još vina!“, konobaru će. „Odmah. Otvoreno ili butelja?“ „Ma, koje otvoreno, kiselo ti je, butelju, al' finu.“ Pa udri u kuknjavu: „ Slušaj, stari, jedva kraj s krajem, ni režije ne mogu platiti, a da ti ne govorim o ovom mercedesu, kol'ko guta, k'o da je plaćen za to.“ To je ekonomsko čudo. Ne bih se iznenadio da još prima i socijalnu pomoć. Zbog dobro raspoređenih praznika nudi se vještim radnim ljudima da dođu čak do deset neradnih dana. Sad se to već neslužbeno zove „mali godišnji“. To je umjetnosti izbjegavanja. To sam ja samo malo zavidan jer sam izbačen iz te igre. Ipak, izbjegavanje rada je izbjegavanje sebe. Iako je ljenčarenje primamljivo, rad pruža zadovoljštinu. I donosi mir.

Večeras opet „Švejk“. Kazalište, predstava, publika, smijeh, aplauz, praznina. Dobro je. Živ sam.
XS
SM
MD
LG