Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Za sve su krivi Turci i komunisti


Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio dr. sc. Šime Pilić, redovni profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Splitu

Subota, 5. 12. 2009.
Buđenje i sređivanje fragmenata upravo prekinutog sna. Znam da je Krleža napisao da san treba zapisati odmah ujutro. Cijeli moj nekadašnji razred iz srednje škole, veseo, nasmijan, lijepo obučen i prilično bučan zove me na zajedničko fotografiranje. Nije mi do toga, upravo sam s puta, kažem – umoran sam.. Ali moja školska drugarica iz klupe, Anka (znači to je 2.c.) i Paško posebno traže da stanem pored njih. Prihvaćam konačno i već je fotografija, i k tome uvećana u rukama. Razgledam je i mislim zašto sam prihvatio nagovor baš njih dvoje. Kad sam se sjetio da je Anka na javi na svoje ime primala ljubavna pisma od svoje kolegice upućena meni, e da se Vlasi ne dosjete, stvar postaje jasnija. A postala je potpuno jasna kad tome dodam da sam u ondašnjoj stvarnosti dobio školski zadatak napisati referat o Manifestu Komunističke partije. Obišao sam u zbilji ne u snu, knjižnice tri srednje škole i suviše Gradsku knjižnicu, ali nigdje knjižice Marxa i Engelsa. Ispričam to i Pašku. On drugi dan donosi u razred Manifest kojega je posudio u svoga župnika, franjevca, u Promini. Manifest je prvi put tiskan revolucionarne 1848. godine u Europi. Od tada do 1959. izišlo je oko tisuću izdanja na 86 jezika, ali sam ga ja – 1964. godine – jedva nabavio i to uz pomoć snalažljivih franjevaca.
Stigla knjiga poezije Molitva i pjesma pjesnika Slobodana Grubača s posvetom. To je sedma njegova knjiga poezije uopće, a druga izdana u inozemstvu.

Nedjelja, 6. 12. 2009.

Prelistavanje današnje štampe i one ranije, koju nisam dospio pročitati. Štampa ili tisak: (...) «štampa naša
Pročitah da su na filozofskim fakultetima u Hrvatskoj mahom ljevičari, dakle i na fakultetu na kojemu radim. Ne srećem ni jednoga, a pratim razvoj Filozofskog fakulteta u Splitu od njegova osnivanja u čemu sam i sam vrlo aktivno sudjelovao.
gori gore, tako ja oću, da gori gre ... to pisa Juri(j) Žakan iz ROČA, bog mu pomagaj ...». Budući da naša štampa baš puno gori ne gre.... pročitah sa zakašnjenjem da su na filozofskim fakultetima u Hrvatskoj mahom ljevičari, dakle i na fakultetu na kojemu radim. Ne srećem ni jednoga, a pratim razvoj Filozofskog fakulteta u Splitu od njegova osnivanja u čemu sam i sam vrlo aktivno sudjelovao.
Danas sam u šetnji i to u Pokrčju. Nepregledno zelenilo smreka, ali oko njih nema više jata drozdova kao nekada. «Mobitelski» razgovor s kolegicom Bandalović, asistenticom na Odsjeku za sociologiju našeg Fakulteta. Informira da ima gripu, da su vjerojatni simptomi nove gripe. Javlja da organiziramo seminar, u utorak, jer ona, naravno, ne može doći na posao. Mnoge je ljude strah od nove gripe.
U suton, supruga Nevenka i ja vraćamo se od moje majke koja u 88. godini života živi sama, i prije polaska za Split bacamo pogled s Vrha strane na Visovac i Krku. Vozim, potom, iz Drniša pored Meštrovićeva mauzoleja u Otavicama, prolazimo pored minijaturne kapelice u Ružiću, jedne od onih koje Ivan Meštrović spominje u svojoj zbirci novela Ludi Mile.
Automobilska gužva na ulazu u Split. Povratak Splićana od svojih kuća – kao što je govorio Smoje. Naveče zovem Mariju u Zagreb i pitam kako su djeca nećakinje Josipe. Više nema temperature, stanje se poboljšava. Josipa je upravo stigla iz Budimpešte.

Ponedjeljak, 7. 12./09.
Danas je na sjednici Senata Sveučilišta u Splitu Marku Đidari dodijeljen počasni doktorat. Marko se Đidara rodio prije 70 godina u Francuskoj, gdje je njegov otac prethodno došao iz Velušića kod Drniša. Iz toga je sela i slikar Bibić. I Velušić kao i susjedno Razvođe gotovo na istim nalazištima imaju i naslage boksita i naslage mrkog uglja.
Prijedlog da se Đidara, profesor u Parizu, poznati znanstvenik, izabere počasnim doktorom Sveučilišta u Splitu podržalo je i Vijeće mog Fakulteta. Prisjećam se kazivanja o socijalnim razlozima zbog kojih je njegov otac otišao iz Drniša i radio kao rudar u Francuskoj. Imam veliko razumijevanje i simpatije za rudarsku djecu, jer je rudar bio i moj otac, čiju je 10-tu godišnjicu smrti obitelj obilježila pretprošli tjedan. Često je kao KV radnik, za sebe, znao reći da noću radi pod zemljom, a danju na zemlji.
Dolazi Luna iz škole. Skida, nakon šest sati nastave u šestom razredu (OŠ), preteški ruksak, dobila odličan iz glazbenog, jede nešto na brzinu s nogu i žuri. Nema vremena, ide na trening. Nakon nekoliko godina baletne i plesne škole sada trenira karate. Doista su učenici i više nego preopterećeni koliko nastavnim gradivom toliko još i više udžbenicima i priručnicima. Na stolu pristigla pošta. Izdvaja se knjiga koju je poslao moj kolega i prijatelj Ivica Šegota, prof. emeritus s Medicinskog fakulteta u Rijeci. Riječ je o knjizi, Od nove medicinske etike do integrativne bioetike, posvećeno Ivanu Šegoti povodom 70. rođendana. Lijepo uređena knjiga, s 30-tak radova. Ivica i ja dobro se poznajemo godinama, čak sam uz svoj, nekoliko mjeseci radio i njegov posao kako bi on mogao zgotoviti knjigu Neproduktivni sastanci, izdanje 1986. Nestrpljivo sam prelistao i većinom pročitao istoga dana (dakako i noći) više od 350 stranica o etici i bioetici, kao i bio-bibliografske podatke o Šegoti i stoga, pored uvažavanja novih medija i izvora, te, «brzog» načina života – ipak ne razumijem one studente koji se bune ako trebaju pročitati oko 300 stranica za jedan ispit.
Susret s kolegama Bjelajcem i Lalićem, koji nam iznosi utemeljenu i zanimljivu sociološku analizu korupcije u hrvatskom društvu. On je i autor knjige o Obami. Žučna rasprava o «društvu znanja» i financiranju školstva. Kava s prof. Mimicom koji me, povremeno, snabdijeva novom literaturom. Danas mi donosi najnoviji broj Republike.

Utorak, 8. 12. 2009.

Uobičajeni broj studenata na nastavi. Razgovor s kolegicom mr. I. Buzov, koja provjerava jesu li nam stigli radovi što smo ih uputili na lekturu (hrvatski i engleski) i imaju li svi tekstovi UDK klasifikaciju. Riječ je o tekstovima za drugi broj Godišnjaka Titius pokrenutog na znanstvenom projektu čiji sam voditelj. Kolegica Bandalović promptno je sredila prijevod sažetaka na talijanski. Potom Ivanka i ja analiziramo rezultate kolokvija iz Socijalne dinamike i Sociologije obrazovanja.
Razrezeš, brate, kapulu po pola i staviš je na sto i to će uništiti sve viruse. Farmaceutskoj industriji gadno se piše.

Na povratku s Fakulteta, čekajući lift u zgradi gdje stanujem, osjećam intenzivan miris bijelog luka. Priprema se bakalar, pomislih. Izlazim iz lifta i zapuhne me prepoznatljiv miris crvenog luka, tj. kapule. Dalmatinci pripremaju brudet, zaključih. Nešto kasnije doznajem da se radi o narodnim lijekovima protiv gripe. Razrezeš, brate, kapulu po pola i staviš je na sto i to će uništiti sve viruse. Farmaceutskoj industriji gadno se piše.
Damiru je «crko» auto, a uz to ističe mu sat za predaju teksta u svom listu, pa vozim, uveče, Lunu na Sućidar. Na jednom TV kanalu neki dan negoduju što HTV prikazuje antifašističke filmove jer da prikazivanja takvih filmova više u Evropi nema. Koliko se stvarna društvena stvarnost razlikuje od medijske stvarnosti pri kraju prve dekade 21. stoljeća.? – pitanje je za ozbiljnu raspravu.
Msgr. A. Goić-Karmelić, predsjednik Biskupske konferencije Čilea, izjavljuje da «dobar predsjednik može biti i ateist ako bude radio za opće dobro čovjeka, društva i države». Dodaje kako se Crkva u Čileu zauzima za pravedniju raspodjelu nacionalnog bogatstva i da je na strani siromašnih, te se uz to i bori protiv siromaštva. Kako je lijepo čuti humanističke poruke.
Jučer u Splitu iz blagajne Grada umirovljenici dobivaju Božićnicu. Čekajući u redu, ispred FINE, dvoje palo u nesvijest, a treći završio na Hitnoj. To se zove minuli rad. Jedna dnevna novina u povodu 35. obljetnice Sveučilišta u Splitu donosi popis dosadašnjih rektora. Osobno sam poznavao i poznajem svih 11. S prvim rektorom zajedno bio na savjetovanju o reformi sveučilišta na Krku, s prof. Domančićem sam na sred pločnika razgovarao o ekonomskim kretanjima dok je on na putu iz Rektorata nosio pun kovčežić papira s financijskim i dr. podacima, Afriću sam bio član Skupštine, s Borkovićem sam razgovarao o lovu (iako nisam lovac), Čišić me pozvao na kavu kad sam se vratio iz Zagreba, s Lipanovićem sam dijelio cigarete na izlasku iz zgrade (jer je Kemijski fakultet i PMF praktički pod istim krovom), Štambuk i ja smo od Splita do Zagreba kritizirali velikosrpsku politiku Miloševića, sa Slapničarem sam kasno uveče ulazio na FESB: on na sastanak Kriznog štaba, a ja susjedno u kabinet prof. Beroša da unosim podatke ankete u kompjutor (jer svoga nisam imao), s prof. Babićem sam radio na istom fakultetu, a s aktualnim rektorom prof. Pavićem i pred nekoliko dana zajedno sam došao na sjednicu Vijeća Filozofskog fakulteta u prostorije Franjevačkog klerikata.
Sve to znači da čovjek dugo pamti i da godine neumitno prolaze. Prva visokoškolska ustanova u Splitu je Viša pedagoška škola osnovana u travnju 1945., dakle, prije nego je Zagreb oslobođen. Uredbu o osnivanju potpisao je predsjednik ZAVNOH-a, pjesnik Vladimir Nazor.

Srijeda, 9. 12. 2009.
Uz jutarnji čaj čitam stare novine (jer se čovjek tako manje nervira reče mi nedavno prof. Cifrić): Sutkinja u New Yorku presudila Omišanki zbog ilegalne kupnje dionica. A tko bi uopće, gdje i kada mogao presuditi za ilegalnu pretvorbu i privatizaciju, odnosno dokidanje ekonomske osnovice i perspektive razvitka hrvatskog naroda i uopće razvoja Hrvatske. Ukratko: za organiziranu pljačku. Nitko, nigdje i na Sveto Nigdarjevo. Bilo pa nije. Dobro pojeo vuk magare. Za sve su u ovoj zemlji krivi Turci i komunisti. «Drumovi će poželjeti Turaka/ al' Turaka više biti neće».
Naši su preci – živeći od svoga rada na zemlji – i u godinama gladi i na rubu umiranja – vrlo teško
Svaki se sat u Hrvatskoj zatvori jedan obrt. Ključ u bravu, ništa na tavu. Ali zato je RH članica NATO i šalje svoju mladost u Afganistan.
ili nikako prodavali zemlju. Činili su to iznimno i samo za zdravlje, a i tada su, u pravilu, prodavali najudaljenije (od kuće) čestice i po mogućnosti rođacima i/ili susjedima. U našoj suvremenosti prodala se i tvornica lijekova PLIVA, zbog kapitala, ne zbog zdravlja. Još je potkraj 90-tih godina akademik Supek, u Splitu – na javnoj tribini – upozorio da je kod promjena odmah 1990. i dalje, najžešće napadano samoupravljanje. I to stoga da radnici (čitaj: svi zaposleni) ne doživljavaju poduzeća kao svoja, da ih se lakše ili rasproda ili opljačka. Dodao je čuvenu rečenicu: da se je, kojim slučajem, banda drumskih razbojnika legalno kandidirala na izborima i da ih je, nedaj Bože, osvojila, ona ne bi uspjela ovoliko opljačkati Hrvatsku. A što bi, više od desetljeća kasnije, rekao danas da je živ. Evo, zahuktava se izborna kampanja za predsjednika RH.
Zove Pavle Mijić, tehnički urednik i kaže da je sve u redu u tiskari gdje se štampa 4.-ti broj časopisa Školski vjesnik. Časopis je u 58. godini izlaženja ušao u citatne baze u svijetu, unatoč tomu što nitko ne prima nikakvu naknadu: ni autori, ni gl. urednik, ni urednici, ni lektori (za hrvatski i engleski) ni korektori, ni nitko živ. Izdavači plaćaju samo tiskari gole troškove tiskanja. Bilo je i ima velikog napora, puno truda i vremena oko Školskog vjesnika u čemu mi najviše pomažu i učine Pavle, pedagog i prof. Nazor, psihologinja.
Cijepim se protiv gripe, sezonske.

Četvrtak, 10. 12. 2009.

Obama danas primio Nobelovu nagradu za mir. U ime prve velesile svijeta – SAD, njenog kapitala i kapitalista, vodi trenutno samo dva javna rata u svijetu.
Stiže pismo prof. Živka Bjelanovića i njegov članak za Godišnjak Titius 2009. Ujedno javlja radosnu vijest da je predao rukopis knjige Ardalićeva Bukovica izdavaču i da je izdavač prihvatio njegove želje. Prihvaća moj prijedlog da, po izlasku, organiziramo raspravu o knjizi.
Kad smo kod rasprave o knjizi, zove Drago Roksandić koji sutra dolazi u Split. Na Gripama počinje rasprava o knjizi Lujo Matutinović, Ogled o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori koju je zapravo on i priredio. Roksandić i ja se poznajemo puna četiri desetljeća i sjećam se mnogih i dugih naših razgovora. I šetnji uz more u Fažani, i kako je zakasnio na put u Japan zbog moje želje, da nakon što smo položili vijenac na mjesto pogibije legendarnog omladinskog vođe Ive Lole Ribara na Glamočkom polju, posjetimo Travnik. Čekao je više od tri desetljeća da konačno posjeti Zemlju Izlazećeg sunca, što mu je bilo moguće zahvaljujući prijevodu jedne njegove knjige na japanski. Prigovorio mi je «Travničku kroniku» tek kad se vratio iz Japana.
U predsjedničkoj izbornoj kampanji pitaju se tko je zaposlio netijake i rodijake, a tko nije mogao nostrificirati diplomu. Premijerka izjavljuje «ne bum se štel' mešat» u polemiku svoga prethodnika i aktualnog šefa države oko prodaje INE. Opet: pojeo vuk magare. Svaki se sat u Hrvatskoj zatvori jedan obrt. Ključ u bravu, ništa na tavu. Ali zato je RH članica NATO i šalje svoju mladost u Afganistan. U Zagrebu protest novinara: Stop cenzuri – sloboda novinarima!
Ivica je čuo u Zadru da nas je (Nevenku i mene) Pošta nagradila jer svakog mjeseca plaćamo velike račune (telefon, internet i sl.), pa će se postarati da ugovorimo nešto jeftinije pakete. Pitaju Roko i Jakov, njegovi sinovi, a naši unuci, kad mogu doći kod nas u Split. Što će drugo odgovoriti baka i djed nego da dođu kad hoće. Čekamo ih.

Petak, 11. 12. 2009.

Jučer je obilježena deseta godišnjica smrti dr. Franje Tuđmana, prvog predsjednika Republike Hrvatske. Nitko ne spominje da je on ujedno bio i posljednji predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske. Predajem popis izabranih tema za studentske završne i diplomske radove. Kandidat za predsjednika RH Ivo Josipović danas u Splitu. Sinoć je u Mosorijadi kod Bibića gostovao Dragan Primorac. Još dva tjedna do izbora.
Razgovaram (telefonom) s bratom u Zagrebu. Radosno očekuje unuku.
Kiša. Pogled na Marjan kroz sivo prijepodne. Prijenos sjednice Sabora. Opozicija pokušava borbu protiv korupcije.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG