Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Šerif Aljić, direktor Narodnog pozorišta u Mostaru
Subota, 24.04.2010.
Iako je dan počeo odmah iza pola noći, a još nisam legao spavati, znači da mi je dan počeo prvo sa spavanjem pa tek onda i sa buđenjem (petnaestak minuta poslije šest). Čini mi se prerano. Možda je i dovoljno pet i pol sati spavanja. Ne ustajući sa kauča vidim kroz prozor tmurnu svjetlost dana i kišne kapi kako ukoso promiču pored stabla koje rastući iz godine u godinu sve više pruža svoje grane prema balkonu, tako da bih uskoro mogao preko stabla silaziti u Grad, ali sjetim se da je čovjek poodavno sišao sa drveta pa ne vjerujem da ću pokušavati. S obzirom da se više ne da zaspati, a čini se rano za ustati, uzimam daljinski imajući namjeru upaliti TV i pogledati novosti na video stranicama. Odustajem, jer pretpostavljam da na njima nema nikakvih promjena. Neposredno pred spavanje sam ih čitao. I da se nešto značajno dogodilo to sigurno nije upisano. Inače, imam lošu naviku da zaspim u dnevnom boravku pa naknadno, u neko doba noći, kad se probudim zbog neudobnog ležanja, slijedi preseljenje u spavaću sobu zajedno sa suprugom, od koje sam i poprimio ovaj običaj.
Mislima konstatiram da je danas već četvrti dan 8. internacionalnog festivala komedije ''Mostarska liska 2010'' . Tačno smo na polovini. Danas gostuje Bosansko narodno pozorište iz Zenice sa predstavom ''Sex, laži i divlje guske'' Voody-a Allen-a. Red je dočekati kolege glumce kad dođu, to bi mi bila kao neka obaveza, ali poći će tek u 9 i u Mostar ne mogu doći nikako prije dvanaest. Imao sam običaj rano ujutro ići na trim - stazu pa pretrčati nekoliko kilometara prije probe u pozorištu ili drugog posla, ali sad mi se ne da iz više razloga: pada kiša, a osjećam i bol u lijevom koljenu, jer sam prije nekoliko dana trčeći poslije dva kruga (što je oko dva kilometra), po mom mišljenju, ''nezgodno stao'' ili su u pitanju ''nezgodne godine'' pa se počinju osjećati i promjene vremena zbog davnih povreda koje su nastajale ili igrajući nogomet ili u drugim prilikama ili neprilikama..
Ipak, ponovo čitam videostranice malo na BHT1, malo na Federalnoj pa na HRT-u. Mala je razlika u izboru vijesti na prve dvije: O suđenju Karadžiću mučno mi je i čitati, jer odavno to ne gledam. Vidim da je BiH ušla u neki program za približavanje NATO-u. Odlučivalo se u Estonskom Talinu. Prisjećam se da su iz Estonije, Latvije... i drugih država Sovjetskog Saveza dolazili trgovci i prodavali tehničku i drugu robu za nekoliko ČRVENIH (novčanice u dinarima koji su u doba vlade Ante Markovića bili vezani za njemačku marku. Kupio sam od nekih šatorsku kamp- prikolicu za 600 DM koju nikad nisam koristio. Primio sam tu porodicu kod sebe da rasprodaju i druge stvari koje su ponijeli. Sa sobom su donijeli svoju hranu. Vidio sam da jedu neki stari jako crni kruh koji kod nas ni danas nemam priliku vidjeti i bilo mi je žao što im nisam kupio dvije štruce našeg svježeg bijelog kruha da se najedu. A sad nam je prijestolnica tamo negdje kod njih. Ustajem, radim jutarnju gimnastiku formalno kao Mister Bean.
Josip Muselimović (predsjednik Matice Hrvatske u Mostaru) mi šalje poruku da se sa puta vraća u ponedjeljak i da želi Festivalu LISKA uspjeh, načelnik Odjela društvenih djelatnosti u Gradskoj upravi grada Mostara Božo Ćorić zove iz Beograda (i on je na putu) da na ime Popovca rezerviram tri ulaznice za predstavu Shakespeare na EXIT koja je na programu u ponedjeljak.
Paroh Srpske pravoslavne crkve otac Danilo zove i pita kada može podići 50 karata za predstavu ŽENIDBA I UDADBA J. Sterije Popovića koja igra sutra u izvođenju Narodnog pozorišta R. Srpske iz Banja Luke.
Nedjelja, 25.04. 2010.
Opet nekako tmurno i pomalo kišno jutro. Opet neizbježne videostranice. Više mi nije vijest da je u Iraku poginulo dvadesetak osoba i duplo više ranjeno. Čudnu su demokraciju dobili. Da se slobodno međusobno ubijaju...
Utisci sa Zeničke predstave su jako povoljni, glumci su dobro igrali i publika je više nego zadovoljna.
Doček i smještaj glumaca iz Banja Luke. Istovar scenografije za predstavu i problemi zbog toga što se promet mora obustaviti u ulici Brkića dok se ne odradi istovar. Svaki put se mora angažirati policija da bi promet iz Brankovca preusmjeravala u drugom pravcu jer pored pozorišta se ne može proći. Ružno je da taj problem nikad nije riješen niti u boljim vremenima za kulturu. Problem je vrlo jednostavno riješiti samo što treba neko izdvojiti cirka 100.000 EURA. Naime, u produžetku pozorišta - odmah iza scene nalazi se privatna kuća sa okućnicom koju je vlasnik 10 godina prodavao i prodao... Nažalost, Grad nije otkupio za potrebe pozorišta, a kako će kad još uvijek nije obnovljen ni srušeni magacin dekora i nije se popravio magacin za kostime i mnogo što-šta drugog: od nemanja najobičnije tonske opreme koju svake godine, barem za festival, posuđujemo i 15 godina bez klimatizacije. Ne mogu više o tome jer je već gadljivo kolika je nebriga odgovornih za stanje u pozorištu da se ne izdvaja iz budžeta niti toliko koliko je potrebno za tzv. HLADNI POGON. A sredstva za produkciju su samo misaona imenica.
Ipak vedrinu unosi odlična predstava kolega iz Banja Luke koji u svom pozorištu imaju više glumaca nego što mi imamo ukupno uposlenih. Svaka čast na održavanju visokog nivoa profesionalnosti. Čestitke vlastima koja inteligentno uočava značaj institucija kulture.
U košarkaškom finalu Partizan je pobijedio Cibonu. Više pratim zbivanja u nogometu nego košarci pa me iznenadio naslov POBJEDA INTERA. Pa to je bilo poodavno, zašto još drže to? Ali kad sam otvorio vijest, uviđam da sam se prevario, jer u pitanju pobjeda Intera iz Zaprešića a ne polufinale Lige prvaka.
Ponedjeljak, 26.04.2010.
Stiže Teatar EXIT iz Zagreba. Čujem se sa Matkom Ragužem Na granici su u 2 noću. Nisu mogli prije. Igrali su i u
Mostarsko pozorište zbog krize gradskog budžeta bilo je jedno vrijeme zatvorenoSplitu. Pola ekipe će doći 3 sata pred predstavu. Za predstavu se tražila karta više. Hypo banka je sponzor ove predstave. Treba osigarati i za njih desetine ulaznica. Dolazak najavljuje i Josip Muselimović, zatim protojerej-stavrofor Srpske pravoslavne crkve u Mostaru otac Radivoje. Ne žurim sa odlaskom u kancelariju, posao obavljam mobitelom, iz stana. Auto ostavljam ispred Hrvatskog kazališta što je dobro iz više razloga: pola puta između stana i pozorišta preći ću pješice, izbjeću problem sa parkiranjem koji je mnogo veći oko pozorišta nego na drugim mjestima, ušparati nešto na potrošnji benzina, olakšati gostima i drugima koji dolaze po ulaznice da sa manje muke dođu do parking prostora. Pješice ulazeći u Fejićevu ulicu susrećem ministra kulture i sporta Kantona Sarajevo, glumca Emira Hadžihafizbegovića koji je i predsjednik žirija na Festivalu. Upravo je izašao iz hotela Pellegrino u kome je smješten. Raspituje se za sajdžijsku radnju. Nema više radnji za popravak satova. Kako koji majstor odlazi u penziju tako i radnja prestaje sa radom. Znam samo za jednoga u Mostaru – u blizini bivše Robne kuće RAZVITAK, majstor je Duvnjak po prezimenu, ne znam da li je iz Duvna. Nije daleko od nas i odlazimo odmah tamo. Radnja je zatvorena. Na vratima zapažam radno vrijeme od 9 sati. Sada je desetak minuta iza devet. Ništa strašno nećemo čekati vraćamo se u Fejićevu na kafu kod Kahrimanovića. Rekao sam ''na kafu'' iako kafu ne pijem. Najčešće tonik ili čaj od kamilice. ( sad se prisjećam kako je prije rata jedan moj stariji kolega kao razveden čovjek pozvao ''na kafu'' svoju poznanicu – simpatiju kod sebe u stan i kad je on, ne praveći kafu, odmah počeo udvaranje za vođenje ljubavi, na pitanje poznanice: - pa zar me nisi pozvao ''na kafu'' , spremno odgovorio: ,, pa to se samo tako kaže'' Tako mi je pričao...
Predstava SHAKEspeare na EXIT doživljava ovacije. Mnoštvo smijeha u publici i nebrojeno puno aplauza na otvorenoj sceni. Lijepo. Žiri se ne može odlučiti za najboljeg glumca večeri. Malu lisku sva trojica protagonista dijele ravnopravno. Živko Anočić, Marko Makovičić i Jerko Marčić. I po mom mišljenju ispravno. Stručni žiri se sastaje da donese odluke o najuspješnijima. Svih šest predstava u konkurenciji je odigrano. Odluke su brzo donesene. Odmah pozivam nagrađene, iako je skoro sat do pola noći, da mogu za sutra planirati dolazak u Mostar. Sutra je predstava van konkurencije.
Utorak, 27. 04. 2004.
Posljednji dan Festivala, zapravo danas je svečano zatvaranje i podjela priznanja – plaketa. Protokolarno zatvara potpredsjednica Federacije BiH g-đa Spomenka Mićić. Trebam pozvati Ured potpredsjednika u Sarajevu i utvrditi vrijeme dolaska. To i činim. Dolazak je pola sata pred predstavu a povratak odmah poslije odigrane predstave.
Šerif Aljić
Ansambl Kamernog teatra 55 iz Sarajeva stiže poslije 2 popodne. Osigarali smo tridesetak stolica koje će dekorateri postaviti sa tri strane na pozornici, četvrta strana je već postojeća dvorana, da se stvori ambijent –RINGA. Nešto slično kao što je prostor matičnog Kamernog. Pripremamo plakete – Velike liske. Gosti najavljuju dolazak. Neki će se vraćati, neki ostajati na prenoćištu. Želja mi je da svi nagrađeni dođu i da im se pred publikom uruči plaketa. Predstava SHAKEspeare na EXIT u režiji Matka Raguža je najbolja i po ocjeni Stručnog žirija i po ocjeni publike. Znači ''boldirano'' najbolja predstava. Dodijeliće im se dvije plakete. Biće mi žao ako niko iz Teatra EXIT ne mogne doći i preuzeti ih. Nagovještena mi je prezauzetost svih članova ansambla. Plakete preuzima Martina Raguž. Tri preostale plakete primaju Lajla Kaikčija za najbolju režiju, Snježana Štikić kao najbolja glumica i Mirvad Kurić kao najbolji glumac na Festivalu.
Potpredsjednica Federacije BiH g-đa Spomenka Mićić drži optimističan govor nadajući se da će doći vrijeme ''...da će i političari raditi i biti popularni kao glumci, a da će glumci biti plaćeni kao političari.'' Predstavu je gledao i gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić sa kćerkom. Iako je imao ulaznice za sjedišta u dvorani, ipak sam preporučio da sjedne na samu pozornicu i bude bliže protagonistima. Predstava se igra čisto realistično i zahtijeva bliži kontakt glumac-publika.
Na kraju ovacije. Uspio Festival. Ostaje žal što publika nije vidjela za otvaranje predstavu ''Gospođa ministarka'' B. Nušića u režiji Sulejmana Kupusovića u produkciji Narodnog pozorišta iz Tuzle.Viša sila. Bolest glavne glumice Melihe Fakić. Šteta napravila je odličnu ulogu i nadam se da mostarska publika imati priliku uskoro vidjeti ovu predstavu neovisno o Festivalu.
Srijeda, 28.04.2010.
Pozivi novinara za izjave po završetku Festivala. Neki se snimaju, za druge ide razgovor uživo u program. Vidim pored pješačkog mosta Bunur počela cvasti zova. Ugodno miriše. Trebam za koji dan nabrati za pravljenje soka. Inače svake godine berem i supruga napravi 5-6 litara sirupa. Često i u dva navrata. Prvu količinu pravimo od rane zove koja iscvate uz rijeku Radobolju a drugu petnaestak dana kasnije - kada ocvjeta na višoj nadmorskoj visini na Gorancima (Ispod planine Čabulje).
Uveče odlazim do Hrvatskog doma kulture. Tu se obilježava 15 godina rada Agencije za manekenstvo koju vodi Ladisav Jurić – Kuba. U različitoj odjeći se po pozornici ljuljaju djeca, djevojke i mladići. Sve popraćeno muzikom i video-spotovima. Voditelj je mostarski novinar Veselko Čerkez. Stalno poziva publiku da aplaudira. Dobro je da ne traži da dižemo ruke u zrak i plešemo, jer nisam raspoložen gleda mi se utakmica: Barcelona- Inter. Samo trebam suprugu sa posla prebaciti kući. Barcelona jalovo napada. Talijani pametno igraju i sa deset igrača. Učinkovito. Tako treba, jer je cilj je ne izgubiti sa 2:0 . I uspijevaju – gube samo sa 1:0.
Četvrtak, 29.04.2010.
Danas sam riješio da se malo relaksiram. U pozorištu smo dali slobodan dan zbog rada subotom i nedjeljom. Ne da mi se trčati po trim stazi, jer još osjećam bol u lijevom koljenu. Davno je bilo kad sam trčao polumaraton iz Kumrovca do granice sa Slovenijom i nazad 26 km. Organizirale su tradicionalno SPORTSKE NOVOSTI iz Zagreba. Tada je među 500 takmičara pobijedio Alija Kajan iz Sarajeva, ja sam bio 94. i pored POTVRDE o rezultatu dobio i majicu Sportskih novosti jer sam bio među prvih stotinu. Trčao je i poznati ultramaratonac iz Mostara Aleksandar Aco Golo. Zapamtio sam da je on bio 133. Za vrijeme trke smo 5-6 km trčali zajedno i usput pričali.
Jablaničko jezero i Hidroelektrana
Uzimam bicikl po kome je već prašina pala, jer stoji na poluotvorenom balkonu. Nisam unaprijed odlučio u kom pravcu ću voziti. Po gradu nije preporučljivo osim za nuždu ako ti je bicikl prevozno sredstvo. U ovom slučaju je u svrhu rekreacije pa se treba maknuti iz grada. Ranije sam išao putem uz rijeku Radobolju prema Ilićima. Nema prometa samo po neki pješak ili prema Cimu i Gorancima gdje ima dosta uzbrdice. Krećem potpuno na suprotnu stranu putem prema Raštanima desnom obalom uz rijeku Neretvu. Sunčano je, toplo. Mislio sam se vratiti kod hidrocentrale Mostar ali idem dalje – ugodno je. Jezero je puno. Gledam mjesto gdje sam prije rata mnogo puta preplivavao jezero. Bilo je dosta kupača i pristojno uređena plaža. Bio sam otišao i jedanput poslije rata ali je voda bila tako hladna da sam odustao i poslije preplivanih deset metara vratio se. Više nisam ni išao. Osim dvaput na Salakovac do pola jezera. Sada je voda nekako drugačija. Prošireno je ribogojilište pa se osjeća na riblju hranu. Ja sam tu plivao dok nije bilo ribogojilišta. Bilo se tek formiralo jezero i još je nedavno potopljeno drveće svojim vrhovima virilo iz jezera, pa je trebalo biti oprezan prilikom plivanja, da grane ne zaparaju po stomaku. Toga više nema, ali zaudara riblja hrana i malo je kupača tako da i ja kao i drugi, uglavnom, idemo na more pa makar se isto veče vraćali kući. Zaostrog, Drvenik i Tučepi nisu daleko, a more, plaže i borova hladovina su idealni. Dok tako razmišljam već sam blizu Bijelog polja (desetak kilometara od Mostara u pravcu Sarajeva). Nailazim na automobilom zgaženu ''zmiju'' , biciklom nije teško zaobići. Kažem ''zmiju'' a znam da je bio gušter - blavor ili slipić. Malo je veći pa još više liči na zmiju. Odlučujem da se ne vraćam istim pravcem, iako bi bilo logično, nego prelazim preko mosta i izlazim na magistralni put koji ide sa lijeve obale Neretve prema Mostaru. Opasno je ići biciklom ovim putem jer automobili jure i preko 100 km na sat, a puno je i kamiona, cisterni, autobusa, šlepera koji takođe voze brzo – pravac je. Put je uzak i nema prostora za bicikliste. Poslije 200 –300 metara vožnje desnom stranom odlučujem preći na suprotnu stranu i voziti lijevom stranom. Lakše mi je kontrolirati vozila koja dolaze prema meni i sa kojima ću se mimoilaziti nego ona koja će me preticati. U Vrapčićima blizu Mostara, osjećam neugodan miris a zatim uočavam strvinu u kanalu sa moje lijeve strane, za koju sam pomislio da je medvjed, jer se nije vidjela njuška i rep. Ipak bio je to stradali ogromni pas koji ko zna koliko dana tu leži i ležaće najvjerovatnije dok ne istrune.
Dolazak kući i sa zadovoljstvom tuširanje iako se nisam umorio. Bolje bi bilo da sam se vratio istim pravcem mogao sam brže voziti, ovako morao sam biti oprezan. Ko za inat samo kolone kamiona i autobusa.
Valja opet gledati utakmice. Ne ide mi se na ''Melodije Mostara'' iako me organizator Dragan Džidić – Džida zove i angažirao me kao glumca za novogodišnji program: jednom u Sarajevu a drugi put u Mostaru u istoj ovoj dvorani gdje se održavaju ''Melodije''
Petak, 30.04.2010.
Sunčan prekrasan dan. Odlazim do pozorišta. Zove Federalni radio traži izjavu o utiscima poslije Festivala.
Zovem Šemsudina Zlatka Serdarevića, novinara i urednika RTV Mostar da mu uručim knjigu koju je za njega ostavio Gradimir Gojer. Zlatko je malo prehlađen pa ne misli sada izlaziti i zato se dogovaramo da knjigu ostavim kod kod konobara pozorišnog restorana.
Inače, ne mogu zaboraviti jučerašnju sliku (najvjerovatnije automobilom ubijenog psa). Najbolji prijatelji za ljude često završavaju pod točkovima kamiona kao i mačke, uostalom. Iako imaju izvanredno razvijena čula njuha, sluha... izgleda da se nikako na prilagođavaju na element brzine kojom jure automobili pa nekako kao da sami trče pod točkove, vozači su u takvim situacijama često nemoćni. E , sad je pitanje uklanjanja uginulih životinja. Zašto se čeka da se tijelo raspada pored puta ili dok točkovi kamiona ne izgnječe nesretnu životinju po asfaltu. Nije Mostar po tome specifičan, slično je na cestama i kod drugih. Mostar je ovih dana klimatski najljepši. Dovoljno je dan-dva toplog vremena da sve probehara ( što se dešava i u drugoj polovini februara), ovo vrijeme podrazumijeva se da sve miriše od rascvjetalosti. Za prvi Maj u Cimu, Ilićima ili Blagaju sazriju i prve trešnje. Iz tih mjesta budu donesene i na tržnicu za prodaju. Ne budu još dovoljno slatke, ali ih je lijepo vidjeti i probati. Ne znam da li će ih biti sutra. Nadam se da hoće.
Pored sve te, Bogom dane prirodne, ljepote ne mogu nikako biti zadovoljan načinom prikupljanja, odvoženja ili neodvoženja smeća. A problem je vrlo jednostavno riješiti. Iskustvo godinama pokazuje da je to veliki problem bez obzira da li radnici u Komunalnom poduzeću štrajkaju ili ne. Kontejneri po gradu nisu riješenje. Vjetar kad puhne (Mostar je po Buri specifičan) iz kontejnera podigne papire, plastične vrećice i unakazi drveće, ulice, zelene površine... Svi da se pretvorimo u čistače ne bismo nadonastali čistiti i opet će, bar neko vrijeme biti neuredno. Rješenje: Ukloniti sve kontejnere, da nema nigdje niti jednog. Samo je potrebno da dva- tri puta sedmično KAMIONI ZA ČISTOĆU DOĐU PRED SVAKI ULAZ U ZGRADU i da stanari uručuju smeće radnicima čistoće. Manje bi posla imali radnici, a što je važnije Grad bi stalno bio čist. Lijepo i jednostavno, a tako potrebno.
Subota, 24.04.2010.
Iako je dan počeo odmah iza pola noći, a još nisam legao spavati, znači da mi je dan počeo prvo sa spavanjem pa tek onda i sa buđenjem (petnaestak minuta poslije šest). Čini mi se prerano. Možda je i dovoljno pet i pol sati spavanja. Ne ustajući sa kauča vidim kroz prozor tmurnu svjetlost dana i kišne kapi kako ukoso promiču pored stabla koje rastući iz godine u godinu sve više pruža svoje grane prema balkonu, tako da bih uskoro mogao preko stabla silaziti u Grad, ali sjetim se da je čovjek poodavno sišao sa drveta pa ne vjerujem da ću pokušavati. S obzirom da se više ne da zaspati, a čini se rano za ustati, uzimam daljinski imajući namjeru upaliti TV i pogledati novosti na video stranicama. Odustajem, jer pretpostavljam da na njima nema nikakvih promjena. Neposredno pred spavanje sam ih čitao. I da se nešto značajno dogodilo to sigurno nije upisano. Inače, imam lošu naviku da zaspim u dnevnom boravku pa naknadno, u neko doba noći, kad se probudim zbog neudobnog ležanja, slijedi preseljenje u spavaću sobu zajedno sa suprugom, od koje sam i poprimio ovaj običaj.
Mislima konstatiram da je danas već četvrti dan 8. internacionalnog festivala komedije ''Mostarska liska 2010'' . Tačno smo na polovini. Danas gostuje Bosansko narodno pozorište iz Zenice sa predstavom ''Sex, laži i divlje guske'' Voody-a Allen-a. Red je dočekati kolege glumce kad dođu, to bi mi bila kao neka obaveza, ali poći će tek u 9 i u Mostar ne mogu doći nikako prije dvanaest. Imao sam običaj rano ujutro ići na trim - stazu pa pretrčati nekoliko kilometara prije probe u pozorištu ili drugog posla, ali sad mi se ne da iz više razloga: pada kiša, a osjećam i bol u lijevom koljenu, jer sam prije nekoliko dana trčeći poslije dva kruga (što je oko dva kilometra), po mom mišljenju, ''nezgodno stao'' ili su u pitanju ''nezgodne godine'' pa se počinju osjećati i promjene vremena zbog davnih povreda koje su nastajale ili igrajući nogomet ili u drugim prilikama ili neprilikama..
Ipak, ponovo čitam videostranice malo na BHT1, malo na Federalnoj pa na HRT-u. Mala je razlika u izboru vijesti na prve dvije: O suđenju Karadžiću mučno mi je i čitati, jer odavno to ne gledam. Vidim da je BiH ušla u neki program za približavanje NATO-u. Odlučivalo se u Estonskom Talinu. Prisjećam se da su iz Estonije, Latvije... i drugih država Sovjetskog Saveza dolazili trgovci i prodavali tehničku i drugu robu za nekoliko ČRVENIH (novčanice u dinarima koji su u doba vlade Ante Markovića bili vezani za njemačku marku. Kupio sam od nekih šatorsku kamp- prikolicu za 600 DM koju nikad nisam koristio. Primio sam tu porodicu kod sebe da rasprodaju i druge stvari koje su ponijeli. Sa sobom su donijeli svoju hranu. Vidio sam da jedu neki stari jako crni kruh koji kod nas ni danas nemam priliku vidjeti i bilo mi je žao što im nisam kupio dvije štruce našeg svježeg bijelog kruha da se najedu. A sad nam je prijestolnica tamo negdje kod njih. Ustajem, radim jutarnju gimnastiku formalno kao Mister Bean.
Josip Muselimović (predsjednik Matice Hrvatske u Mostaru) mi šalje poruku da se sa puta vraća u ponedjeljak i da želi Festivalu LISKA uspjeh, načelnik Odjela društvenih djelatnosti u Gradskoj upravi grada Mostara Božo Ćorić zove iz Beograda (i on je na putu) da na ime Popovca rezerviram tri ulaznice za predstavu Shakespeare na EXIT koja je na programu u ponedjeljak.
Paroh Srpske pravoslavne crkve otac Danilo zove i pita kada može podići 50 karata za predstavu ŽENIDBA I UDADBA J. Sterije Popovića koja igra sutra u izvođenju Narodnog pozorišta R. Srpske iz Banja Luke.
Nedjelja, 25.04. 2010.
Opet nekako tmurno i pomalo kišno jutro. Opet neizbježne videostranice. Više mi nije vijest da je u Iraku poginulo dvadesetak osoba i duplo više ranjeno. Čudnu su demokraciju dobili. Da se slobodno međusobno ubijaju...
Utisci sa Zeničke predstave su jako povoljni, glumci su dobro igrali i publika je više nego zadovoljna.
Doček i smještaj glumaca iz Banja Luke. Istovar scenografije za predstavu i problemi zbog toga što se promet mora obustaviti u ulici Brkića dok se ne odradi istovar. Svaki put se mora angažirati policija da bi promet iz Brankovca preusmjeravala u drugom pravcu jer pored pozorišta se ne može proći. Ružno je da taj problem nikad nije riješen niti u boljim vremenima za kulturu. Problem je vrlo jednostavno riješiti samo što treba neko izdvojiti cirka 100.000 EURA. Naime, u produžetku pozorišta - odmah iza scene nalazi se privatna kuća sa okućnicom koju je vlasnik 10 godina prodavao i prodao... Nažalost, Grad nije otkupio za potrebe pozorišta, a kako će kad još uvijek nije obnovljen ni srušeni magacin dekora i nije se popravio magacin za kostime i mnogo što-šta drugog: od nemanja najobičnije tonske opreme koju svake godine, barem za festival, posuđujemo i 15 godina bez klimatizacije. Ne mogu više o tome jer je već gadljivo kolika je nebriga odgovornih za stanje u pozorištu da se ne izdvaja iz budžeta niti toliko koliko je potrebno za tzv. HLADNI POGON. A sredstva za produkciju su samo misaona imenica.
Ipak vedrinu unosi odlična predstava kolega iz Banja Luke koji u svom pozorištu imaju više glumaca nego što mi imamo ukupno uposlenih. Svaka čast na održavanju visokog nivoa profesionalnosti. Čestitke vlastima koja inteligentno uočava značaj institucija kulture.
U košarkaškom finalu Partizan je pobijedio Cibonu. Više pratim zbivanja u nogometu nego košarci pa me iznenadio naslov POBJEDA INTERA. Pa to je bilo poodavno, zašto još drže to? Ali kad sam otvorio vijest, uviđam da sam se prevario, jer u pitanju pobjeda Intera iz Zaprešića a ne polufinale Lige prvaka.
Ponedjeljak, 26.04.2010.
Stiže Teatar EXIT iz Zagreba. Čujem se sa Matkom Ragužem Na granici su u 2 noću. Nisu mogli prije. Igrali su i u
Predstava SHAKEspeare na EXIT doživljava ovacije. Mnoštvo smijeha u publici i nebrojeno puno aplauza na otvorenoj sceni. Lijepo. Žiri se ne može odlučiti za najboljeg glumca večeri. Malu lisku sva trojica protagonista dijele ravnopravno. Živko Anočić, Marko Makovičić i Jerko Marčić. I po mom mišljenju ispravno. Stručni žiri se sastaje da donese odluke o najuspješnijima. Svih šest predstava u konkurenciji je odigrano. Odluke su brzo donesene. Odmah pozivam nagrađene, iako je skoro sat do pola noći, da mogu za sutra planirati dolazak u Mostar. Sutra je predstava van konkurencije.
Utorak, 27. 04. 2004.
Posljednji dan Festivala, zapravo danas je svečano zatvaranje i podjela priznanja – plaketa. Protokolarno zatvara potpredsjednica Federacije BiH g-đa Spomenka Mićić. Trebam pozvati Ured potpredsjednika u Sarajevu i utvrditi vrijeme dolaska. To i činim. Dolazak je pola sata pred predstavu a povratak odmah poslije odigrane predstave.
Ansambl Kamernog teatra 55 iz Sarajeva stiže poslije 2 popodne. Osigarali smo tridesetak stolica koje će dekorateri postaviti sa tri strane na pozornici, četvrta strana je već postojeća dvorana, da se stvori ambijent –RINGA. Nešto slično kao što je prostor matičnog Kamernog. Pripremamo plakete – Velike liske. Gosti najavljuju dolazak. Neki će se vraćati, neki ostajati na prenoćištu. Želja mi je da svi nagrađeni dođu i da im se pred publikom uruči plaketa. Predstava SHAKEspeare na EXIT u režiji Matka Raguža je najbolja i po ocjeni Stručnog žirija i po ocjeni publike. Znači ''boldirano'' najbolja predstava. Dodijeliće im se dvije plakete. Biće mi žao ako niko iz Teatra EXIT ne mogne doći i preuzeti ih. Nagovještena mi je prezauzetost svih članova ansambla. Plakete preuzima Martina Raguž. Tri preostale plakete primaju Lajla Kaikčija za najbolju režiju, Snježana Štikić kao najbolja glumica i Mirvad Kurić kao najbolji glumac na Festivalu.
Potpredsjednica Federacije BiH g-đa Spomenka Mićić drži optimističan govor nadajući se da će doći vrijeme ''...da će i političari raditi i biti popularni kao glumci, a da će glumci biti plaćeni kao političari.'' Predstavu je gledao i gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić sa kćerkom. Iako je imao ulaznice za sjedišta u dvorani, ipak sam preporučio da sjedne na samu pozornicu i bude bliže protagonistima. Predstava se igra čisto realistično i zahtijeva bliži kontakt glumac-publika.
Na kraju ovacije. Uspio Festival. Ostaje žal što publika nije vidjela za otvaranje predstavu ''Gospođa ministarka'' B. Nušića u režiji Sulejmana Kupusovića u produkciji Narodnog pozorišta iz Tuzle.Viša sila. Bolest glavne glumice Melihe Fakić. Šteta napravila je odličnu ulogu i nadam se da mostarska publika imati priliku uskoro vidjeti ovu predstavu neovisno o Festivalu.
Srijeda, 28.04.2010.
Pozivi novinara za izjave po završetku Festivala. Neki se snimaju, za druge ide razgovor uživo u program. Vidim pored pješačkog mosta Bunur počela cvasti zova. Ugodno miriše. Trebam za koji dan nabrati za pravljenje soka. Inače svake godine berem i supruga napravi 5-6 litara sirupa. Često i u dva navrata. Prvu količinu pravimo od rane zove koja iscvate uz rijeku Radobolju a drugu petnaestak dana kasnije - kada ocvjeta na višoj nadmorskoj visini na Gorancima (Ispod planine Čabulje).
Uveče odlazim do Hrvatskog doma kulture. Tu se obilježava 15 godina rada Agencije za manekenstvo koju vodi Ladisav Jurić – Kuba. U različitoj odjeći se po pozornici ljuljaju djeca, djevojke i mladići. Sve popraćeno muzikom i video-spotovima. Voditelj je mostarski novinar Veselko Čerkez. Stalno poziva publiku da aplaudira. Dobro je da ne traži da dižemo ruke u zrak i plešemo, jer nisam raspoložen gleda mi se utakmica: Barcelona- Inter. Samo trebam suprugu sa posla prebaciti kući. Barcelona jalovo napada. Talijani pametno igraju i sa deset igrača. Učinkovito. Tako treba, jer je cilj je ne izgubiti sa 2:0 . I uspijevaju – gube samo sa 1:0.
Četvrtak, 29.04.2010.
Danas sam riješio da se malo relaksiram. U pozorištu smo dali slobodan dan zbog rada subotom i nedjeljom. Ne da mi se trčati po trim stazi, jer još osjećam bol u lijevom koljenu. Davno je bilo kad sam trčao polumaraton iz Kumrovca do granice sa Slovenijom i nazad 26 km. Organizirale su tradicionalno SPORTSKE NOVOSTI iz Zagreba. Tada je među 500 takmičara pobijedio Alija Kajan iz Sarajeva, ja sam bio 94. i pored POTVRDE o rezultatu dobio i majicu Sportskih novosti jer sam bio među prvih stotinu. Trčao je i poznati ultramaratonac iz Mostara Aleksandar Aco Golo. Zapamtio sam da je on bio 133. Za vrijeme trke smo 5-6 km trčali zajedno i usput pričali.
Uzimam bicikl po kome je već prašina pala, jer stoji na poluotvorenom balkonu. Nisam unaprijed odlučio u kom pravcu ću voziti. Po gradu nije preporučljivo osim za nuždu ako ti je bicikl prevozno sredstvo. U ovom slučaju je u svrhu rekreacije pa se treba maknuti iz grada. Ranije sam išao putem uz rijeku Radobolju prema Ilićima. Nema prometa samo po neki pješak ili prema Cimu i Gorancima gdje ima dosta uzbrdice. Krećem potpuno na suprotnu stranu putem prema Raštanima desnom obalom uz rijeku Neretvu. Sunčano je, toplo. Mislio sam se vratiti kod hidrocentrale Mostar ali idem dalje – ugodno je. Jezero je puno. Gledam mjesto gdje sam prije rata mnogo puta preplivavao jezero. Bilo je dosta kupača i pristojno uređena plaža. Bio sam otišao i jedanput poslije rata ali je voda bila tako hladna da sam odustao i poslije preplivanih deset metara vratio se. Više nisam ni išao. Osim dvaput na Salakovac do pola jezera. Sada je voda nekako drugačija. Prošireno je ribogojilište pa se osjeća na riblju hranu. Ja sam tu plivao dok nije bilo ribogojilišta. Bilo se tek formiralo jezero i još je nedavno potopljeno drveće svojim vrhovima virilo iz jezera, pa je trebalo biti oprezan prilikom plivanja, da grane ne zaparaju po stomaku. Toga više nema, ali zaudara riblja hrana i malo je kupača tako da i ja kao i drugi, uglavnom, idemo na more pa makar se isto veče vraćali kući. Zaostrog, Drvenik i Tučepi nisu daleko, a more, plaže i borova hladovina su idealni. Dok tako razmišljam već sam blizu Bijelog polja (desetak kilometara od Mostara u pravcu Sarajeva). Nailazim na automobilom zgaženu ''zmiju'' , biciklom nije teško zaobići. Kažem ''zmiju'' a znam da je bio gušter - blavor ili slipić. Malo je veći pa još više liči na zmiju. Odlučujem da se ne vraćam istim pravcem, iako bi bilo logično, nego prelazim preko mosta i izlazim na magistralni put koji ide sa lijeve obale Neretve prema Mostaru. Opasno je ići biciklom ovim putem jer automobili jure i preko 100 km na sat, a puno je i kamiona, cisterni, autobusa, šlepera koji takođe voze brzo – pravac je. Put je uzak i nema prostora za bicikliste. Poslije 200 –300 metara vožnje desnom stranom odlučujem preći na suprotnu stranu i voziti lijevom stranom. Lakše mi je kontrolirati vozila koja dolaze prema meni i sa kojima ću se mimoilaziti nego ona koja će me preticati. U Vrapčićima blizu Mostara, osjećam neugodan miris a zatim uočavam strvinu u kanalu sa moje lijeve strane, za koju sam pomislio da je medvjed, jer se nije vidjela njuška i rep. Ipak bio je to stradali ogromni pas koji ko zna koliko dana tu leži i ležaće najvjerovatnije dok ne istrune.
Dolazak kući i sa zadovoljstvom tuširanje iako se nisam umorio. Bolje bi bilo da sam se vratio istim pravcem mogao sam brže voziti, ovako morao sam biti oprezan. Ko za inat samo kolone kamiona i autobusa.
Valja opet gledati utakmice. Ne ide mi se na ''Melodije Mostara'' iako me organizator Dragan Džidić – Džida zove i angažirao me kao glumca za novogodišnji program: jednom u Sarajevu a drugi put u Mostaru u istoj ovoj dvorani gdje se održavaju ''Melodije''
Petak, 30.04.2010.
Sunčan prekrasan dan. Odlazim do pozorišta. Zove Federalni radio traži izjavu o utiscima poslije Festivala.
Zovem Šemsudina Zlatka Serdarevića, novinara i urednika RTV Mostar da mu uručim knjigu koju je za njega ostavio Gradimir Gojer. Zlatko je malo prehlađen pa ne misli sada izlaziti i zato se dogovaramo da knjigu ostavim kod kod konobara pozorišnog restorana.
Inače, ne mogu zaboraviti jučerašnju sliku (najvjerovatnije automobilom ubijenog psa). Najbolji prijatelji za ljude često završavaju pod točkovima kamiona kao i mačke, uostalom. Iako imaju izvanredno razvijena čula njuha, sluha... izgleda da se nikako na prilagođavaju na element brzine kojom jure automobili pa nekako kao da sami trče pod točkove, vozači su u takvim situacijama često nemoćni. E , sad je pitanje uklanjanja uginulih životinja. Zašto se čeka da se tijelo raspada pored puta ili dok točkovi kamiona ne izgnječe nesretnu životinju po asfaltu. Nije Mostar po tome specifičan, slično je na cestama i kod drugih. Mostar je ovih dana klimatski najljepši. Dovoljno je dan-dva toplog vremena da sve probehara ( što se dešava i u drugoj polovini februara), ovo vrijeme podrazumijeva se da sve miriše od rascvjetalosti. Za prvi Maj u Cimu, Ilićima ili Blagaju sazriju i prve trešnje. Iz tih mjesta budu donesene i na tržnicu za prodaju. Ne budu još dovoljno slatke, ali ih je lijepo vidjeti i probati. Ne znam da li će ih biti sutra. Nadam se da hoće.
Pored sve te, Bogom dane prirodne, ljepote ne mogu nikako biti zadovoljan načinom prikupljanja, odvoženja ili neodvoženja smeća. A problem je vrlo jednostavno riješiti. Iskustvo godinama pokazuje da je to veliki problem bez obzira da li radnici u Komunalnom poduzeću štrajkaju ili ne. Kontejneri po gradu nisu riješenje. Vjetar kad puhne (Mostar je po Buri specifičan) iz kontejnera podigne papire, plastične vrećice i unakazi drveće, ulice, zelene površine... Svi da se pretvorimo u čistače ne bismo nadonastali čistiti i opet će, bar neko vrijeme biti neuredno. Rješenje: Ukloniti sve kontejnere, da nema nigdje niti jednog. Samo je potrebno da dva- tri puta sedmično KAMIONI ZA ČISTOĆU DOĐU PRED SVAKI ULAZ U ZGRADU i da stanari uručuju smeće radnicima čistoće. Manje bi posla imali radnici, a što je važnije Grad bi stalno bio čist. Lijepo i jednostavno, a tako potrebno.
