Dostupni linkovi

Čuda se ipak događaju?


Традиционные способы агитации Обама тоже использовал. Экран на Таймс Сквер, Нью-Йорк

Dnevnik je od 6. do 12. oktobra 2007. Zlatko DUKIĆ, novinar i pisac iz Tuzle.

Subota, 6. oktobar

Odavno sam načisto s tim da su, na duži rok, BH-ljudi «osuđeni» na manjak lijepog i ugodnog u onome što im se dešava i kako žive. Čuda ovdje nema. Navikli smo na to kao na nešto posve normalno. Ne znam da li je to defetizam. Znam da se iznenadim kad se desi suprotno.
Poput većine subota, i ova mi je radna. Još mi se sortiraju utisci s premijere «Tajkuna», pozorišnog projekta tuzlanskog Bosanskog kulturnog centra, izvedene 2. oktobra. Zadovoljan sam prepunom salom, koja prima oko 600 ljudi, i reakcijama. Mlađani glumac Irfan Kasumović, najveći je «krivac» za ovaj uspjeh: em me nagovorio da svoj istoimeni roman dramatizujem, em je igrao glavnu ulogu, em režirao, em sve nosio... Jedva da je odjutrilo, a mi smo u 10 sati gosti jutarnjeg programa Tuzlanske televizije. Govorimo u «Tajkunu». Obojica smo posebno našpanovani i vrlo kritični, čak žestoki – prema ignorantskom stavu medija (sarajevskih), kulturnoj žabokrečini, odnosu tzv. metropole i tzv. provincije u kulturi.
Tačno u podne u BKC-u sam jedan od dvojice promotora knjige druga Raifa Dizdarevića «Vrijeme koje se pamti – događaji i ličnos-ti». Mala sala BKC-a skoro puna. Stotinjak ljudi. O knjizi govore i Petar Skert i dr Aziz Hadžihasanović. Sjajna knjiga. Čita se «naiskap». Nas, starije, vraća u vrijeme, koga više nema, a koje se i ne smije i ne može zaboraviti. Mlađe iscrpno informiše, čak educira, o onome o čemu regularnim putem (u školi) ne mogu saznati, a morali bi znati. Goste iz Sarajeva pratim do Živinica. Tamo ručamo. U restoranu «Sarajevo».
Cjelodnevna kiša i tmurno vrijeme nisu mi pokvarili ovu subotu. Bio sam aktivan, a to mi je dovoljno da se dobro osjećam. Što će se nastaviti kad se, oko 16 sati, vratim kući. Tuzlansko Grijanje pustilo «probnu» paru. Radijatori ugodno topli. Važna informacija građanstvu: probno grijanje se ne plaća. Redovno počinje 15. oktobra.

Nedjelja, 7. oktobar

Dan osvanuo u «ambalaži» kiše i tmurnog neba. Oko devet, kiša jenjava. Nema ništa od toga da, poslije dugo vremena, odem u ribolov. Zna se da riba dobro ide poslije kiše, ali ko kaže da je danas neće biti još. Neki moji drugovi-ribolovci nisu ustuknuli pred kišom. Kažu: «Može se uhvatiti dobar komad!». Ja odvraćam: «Da, tačno, ali može se uhvatiti i upala pluća ili zglobova!».

Mnogo korisniji mi je odlazak sa suprugom na pijacu. Valja dokupiti još nešto ključnih «komponenti» za turšiju. Koja je, inače, već «upakovana». Po povratku s pijace, dok supruga materijalizuje novootkriveni recept za slatko od dunja i jabuka, bacam se na hrpu novina, koje obavezno petkom donosim kući. Poslije se opuštam uz video. Za to služi Edi Marfi u filmu «Metro» i dovršavanje gledanja filma «Aleksandar Veliki» iz 2004. godine. Običaj mi je da, tokom sedmice, snimim neke filmove, koje ne stignem vidjeti na TV, pa ih odgledam naknadno. Valjda je to simptom «oboljenja» nepopravljivog filmofila. Što, nije da se hvalim, potvrđuje i oko 800 video i DVD-filmova u mojoj filmoteci.


Ponedjeljak, 8. oktobar

Ne volim ponedjeljak. Ovaj bi bio uobičajen radni dan da se u razgovoru s prijateljem nisam vratio na jučerašnju emisiju HRT-a “Nedjeljom u 2”. Gost je bio sve kontradiktorniji Ivo Banac, profesor istorije na Jelskom univerzitetu u SAD i nezavisni poslanik u Hrvatskom saboru. Zasmetalo nam Bančevog zalaganja za to da u Hrvatskoj nijedna ulica ili trg ne bi trebalo da nose ime Josipa Broza Tita. Od uglednog istoričara se očekuje da stav ima ozbiljno utemeljenje. No, profesor je, ovog puta, vrlo subjektivan: Tita smatra diktatorom i apsolutistom, uz ostalo i zbog stradanja Bančevog djeda po majci. Ne uvažava opasku voditelja emisije da je nedavno 67 posto gledalaca u TV-anketi Tita označilo najznačajnijom ličnošću u istoriji Hrvata. Nije važno ni ono najbolje u Tita – antifašistička borba, otpor Staljinu, međunarodna uloga i Pokret nesvrstanih... Profesor to uredno ignoriše i uči nas onome što nije doživio – jer je od 1959. do 90-ih bio stanovnik Amerike. Samo što još nije poručio da nam je u bivšoj državi bilo onako kako on kaže, a ne kako mi znamo da nam je bilo. Priznaje da mu je djed 1948. osuđen za špijunažu, jer je odnio tri antirežimska izvještaja u Britanski konzulat u Splitu. Priznaje to, a čudi se. “Zar je očekivao orden zato što je Britancima olajavao svoju zemlju?” – pita se, u zaključku, moj prijatelj. Podržavam mu pitanje.
Tradicija da se, tokom mjeseca Ramazana, organizuju zajednički iftari, ne izostaje ni ovog puta. Moje „preduzeće“ (Kantonalno ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta, u kome sam pomoćnik ministrice za kulturu i sport), organizovalo iftar u hotelu „Bristol“. Kao i uvijek, lijepo i nezaboravno.


Utorak, 9. oktobar

Utorak nije dan koji osobito impresionira. Pogotovo ovaj, koji je osvanuo sunčan, a sredinom dana se natuštio. Pažnju lokalne javnosti privuklo pisanje jednog dnevnog lista o (opet!) opasnosti od potonuća Tuzle. Otkad je prestalo kopanje soli u Rudniku u gradu, a podzemni hodnici napunjeni vodom, traje «sapunica» o tome da li je Tuzla osuđena na doslovno propadanje ili ne. Navodno je u junu i julu, na području bivšeg rudničkog kruga, bilo zemljotresa. Tresle se obližnje kuće. Novinari pronašli laike-sagovornike – vlasnike tih kuća. Logično, ljudi se plaše. Stručnjaci, pak, tvrde da razloga za strah nema. Bazdi mi to, ipak, na politiku, jer je, onomad, uoči izbora, ovo bila rado korištena pozornica za razmjenu «niskih udaraca» između ovdašnje vlasti i opozicije.
Na poziv Udruženja mladih Tuzle, popodne provodim na okruglom stolu na temu «Kako raditi na zajedničkim umjetničkim projektima». Zanimljiv skup. Plijene elan i entuzijazam članova Udruženja «Mladi Tuzle». Podržava ih opštinska i kantonalna vlast. Na skupu je zaključeno da se mladi u kulturi moraju više povezivati, zajednički raditi, sarađivati. Ponuđen protokol o saradnji institucijama kulture u Kantonu. Očito je da mladi najprije mogu i hoće pokazati kako se ruše podjele, tarabe i razlike.


Srijeda, 10. oktobar

Sredinom prijepodneva, zvoni kancelarijski telefon. Glas s druge strane žice se predstavlja kao predsjednik organizacionog odbora jedne naše ugledne književne manifestacije. Obavještava me o tome da sam (za roman «Ženska voda») dobio nagradu za najbolje književno djelo u 2006/2007. Traži broj faksa da mi pošalje zvaničnu obavijest i poziv na završnu svečanost, na kojoj će mi, sredinom iduće sedmice, biti uručena nagrada, koja nosi ime jednog našeg poznatog književnika. Sugeriše da tu vijest ne širim, jer odluku žirija žele obnarodovati na oficijelnoj svečanosti. Uvažavam taj zahtjev, pa, stoga, ni za Radio Slobodna Evropa ne mogu reći ništa više. I ovo je dovoljno za podjelu mog zadovoljstva i radosti s njima. Ostatak će saznati na vrijeme, regularnim putem.
Ova vijest mi je, naravno, uljepšala ne samo ovaj dan. Učinila ga je mnogo ugodnijim i dražim, nego što bi bio – s obzirom na to da vasdan nebo iz sebe dosadno i uporno cijedi tipičnu jesenju kišu. S vedrinom i radošću, kao da nema kiše, popodne idem na otvaranje izložbe Pozorišta mladih u Tuzli, kojom obilježavaju pripremu predstave «Patar Pan».


Četvrtak, 11. oktobar

Dan prolazi u znaku «sređivanju utisaka» o jučerašnjoj vijesti o književnoj nagradi. Radost sam, naravno, najprije podijelio s užom porodicom i sa tri-četiri prijatelja. Nastaviću to, nadam se, i sutra, u širem porodičnom krugu. Planirano je da, uz Ramazanski bajram, supruga Rahima, kćerka Sanja, sin Jasmin i ja ujutro putujemo u Bugojno, u goste punici i dvjema svastikama.
Dan je u znaku pretprazničke groznice. Po tradiciji, skraćeno nam je radno vrijeme. Muškarci tu, opet, profitiraju više od žena. One požure kući da pripreme prazničke đakonije, jer Bajram podrazumijeva posebnu sofru. Mi, muškarci, naravno, sve to blaženo posmatramo. Tek tu i tamo pomažemo suprugama. Uglavnom, ipak, u vidu «moralne podrške».
Navikao sam sedmično pročitati bar jednu knjigu. Ljetos sam godišnji odmor «potrošio» na opetovano «gutanje» Derviša Sušića, svoje najveće književne «slabosti». Danas, po povratku s posla, dovršavam vraćanje «Ponornici» Skendera Kulenovića. Nešto mi se taj roman čini aktuelnijim i važnijim, nego prije, recimo, dvadesetak godina. Ne moram, valjda, govoriti zašto?
Uveliko je mrak, kad u 19 sati idem na otvaranje izložbe umjetničke keramike Drage Handanovića u Međunarodnom ateljeu «Ismet «Mujezinović». Direktor Međunarodne galerije portreta u Tuzli Ćazim Sarajlić neumoran je: godišnji prosjek izložbi u Galeriji je 30-ak, a ova je posvećena sutrašnjem prazniku. Ima se šta vidjeti.

Petak, 12. oktobar

Praznik je. Nešto manje od četiri sata auto-vožnje od Tuzle do Bugojna po kiši nije mi teško palo. Ovaj dan, ipak, moraju obilježiti radost, raspoloženje i zadovoljstvo. Tokom vožnje, mobitel mi se «usijao» od SMS-čestitki. Stigavši u Bugojno, odgovaram na njih. Stotinjak sam dobio i uzvratio ih.
Staloženi agnostik u meni nije ravnodušam prema dubini i raskoši mudrosti, dostojanstva i tradicijske vrijednosti Bajrama. To je, naročito posljednjih dvadesetak godina, mnogo više od samo vjerskog praznika. I ovog puta smišljam tekst, koji SMS-om šaljem uz čestitku: Kad bi čovjek više dao što sam voli, na svijetu bi bilo manje zla i boli.
U ambijentu prazničke ljepote, blagoprijatnosti i zadovoljstva porodičnog okupljanja, krajičkom uha hvatam u TV-dnevniku vijest o novim potvrdama debakla policijske reforme. Nije mi jasno zašto je Miroslav Lajčak političkim liderima dao «bonus» do 15. oktobra. Zar, stvarno, misli da oni koji se dvije i po godine dogovaraju o onome o čemu ne žele da se dogovore, mogu napraviti čudo za 15 dana? Nemam odgovor na to pitanje, a i ne želim kvariti praznik. Ni utiske slušalaca Radija Slobodna Evropa. Hoću da vjerujem da im se moj dnevnik dopada.

XS
SM
MD
LG