Subota 26.4.2008.
Najvažnija osoba u Hrvatskoj danas je Luka Modrić. Za sve koji ne znaju, on je nogometaš. Kapetan Dinama i hrvatski reprezentativac potpisao je za engleski klub Tottenham. U 5 godina zaradit će 15 milijuna eura, a njegov klub Dinamo dobit će 26 milijuna eura odštete.
Drago mi je zbog njega, čini se kao čovjek kojem je stvarno najvažnije da ono u čemu je dobar radi u najboljim mogućim uvjetima. Ali ne razumijem kako je ta vijest izašla iz rubrike sport i postala vijest dana. Od posljednjih RTL-ovih vijesti do Dnevnika večeras, sve informativne emisije počinju s milijunima koje će podijeliti Luka Modrić, njegovi agenti braća Mamić i klub Dinamo, kojeg inače obilato financira Grad Zagreb i državne tvrtke, sponzori. A država? Neće dobiti niti kune od 40 i nešto milijuna eura. Zanimljivo podešen sustav.
Nedjelja, 27.4.2008.
Nedjeljno radno jutro, snimam reklamu. Blizu Zagreba, u naselju montažnih kuća koje izgleda kao iz popularne serije Desperate Housewives snimamo reklamu za makedonskog naručitelja, redatelj mi je Hrvat iz Bosne i Hercegovine, snimatelj Slovenac, a kamera stigla iz Beograda. Rade ljudi iako je pravoslavni Uskrs. Nino, simpatični Crnogorac podsjeća me da smo radili i mi za naš. Globalizacija u malom, svi radimo zajedno na setu kao iz američke serije…
Poslijepodne nastavljam s vikend novinama, ali ubrzo ostavljam hrvatske, nema ničega što bi zadržalo pažnju. FT weekend bavi se prosvjedima protiv Olimpijskih igara u Kini i rekordnim cijenama nafte, ali donosi i zanimljiv razgovor s gruzijskim predsjednikom Mikheilom Saakashvilijem. Jako dobar članak kroz nekoliko sličica o predsjedniku daje pregled stanja u nekadašnjoj ruskoj republici. Dosta sličnosti s Hrvatskom, slične veličine, bez posebnih bogatstava, ali strateški važna, burna novija povijest. Pokušavam se prisjetiti kada je neki hrvatski državnik bio tema FT-a i pretražujem njihovu web stranicu. Samo vijesti iz Brisela o tijeku pregovora i milijunima eura zajmova koji nas čekaju. Nadam se da će barem Luka Modrić biti spomenut. Najbolje što Hrvatska može ponuditi.
Ponedjeljak, 28.4.2008.
Dok vozim u Ljubljanu na radiju slušam vijesti o srednjoškolcima koji prosvjeduju protiv državne mature. Tisuće njih okupilo se na trgovima više gradova, pred školama i posebno pred zgradom Ministarstva prosvjete. Na 101-inici kažu kako Zagreb izgleda kao '71-e. Iako sumnjam da je itko od njihovih novinara vidio tadašnje studentske prosvjede, zanimljiva paralela. Za mene gotovo nevjerojatan događaj, osjećam se kao da sam otputovao na par godina i sve se promijenilo. Vjerujte, toliko je neobično da u Hrvatskoj itko glasno ustane kada vjeruje da su mu povrijeđena prava. Mogu misliti koliko je tek zabezeknut ministar Dragan Primorac. Potpuno fokusiran znanstvenik, čvrst HDZ-ov vojnik, nije ni sanjao da bi mu klinčadija mogla toliko naštetiti. Pod njihovim pritiskom morao je odgoditi uvođenje državne mature barem za godinu dana, iako je samo dan ranije tvrdio kako je sve savršeno pripremljeno i nema govora o odgodi. Bravo klinci.
Utorak, 29.4.2008.
Prva godišnjica smrti Ivice Račana. Kod većine komentatora čitam isto, njegova politička važnost je u tome što je reformirao SKH, napustio kongres SKJ i odbio Miloševića, predao vlast Tuđmanu nakon prvih demokratskih izbora, dio ih se prigodno bavi time koliko je Milanović loš nasljednik, a neki pišu i nebuloze o tome što je volio jesti i piti i koji je sport pratio… Za mene koji sam rođen '77-e, Račan je čovjek koji je sliku Hrvatske u svijetu pretvorio u, kako je sam rekao u jednom izbornom spotu, nasmijanu Hrvatsku. I to sam najviše osjetio te 2000., kada mi je kao mladom novinaru optimizma najviše i trebalo. I donio je još jednu, meni najdražu odluku u zadnjih 10 godina, izgraditi autocestu Zagreb - Split. Da po ničem drugom, Ivicu Račana treba pozitivno pamtiti po tome što je spojio dva dijela jedne geografski i psihološki podijeljene zemlje, promijenio perspektivu hrvatskog juga i pokazao da smo nekada, a samo nekada, zemlja za velike pothvate.
Srijeda, 30.4.2008.
I dalje sam fasciniran školskom bunom, čitam u svim novinama kako je gotovo spontano pokrenuta, kako nema formalne vođe već su na razgovor u ministarstvo dospjeli oni koji su bili najglasniji ili najbliže vratima. I dobili priliku željeznom ministru u lice reći što ih smeta i prisiliti ga da prestane ignorirati stvarnost. Prosvjed su dogovorili preko Internet servisa za druženje facebooka, pozivali na njega putem blogova na web portalima i dogovarali se SMS-ovima. Ako to nije izravna demokracija budućnosti, ne znam što je.
Četvrtak, 1.5.2008.
Prvi maj protječe kao i obično, grah u Maksimiru za tisuće gladnih, ove godine bez političara na proslavi. Ali, upućen im je jedan zahtjev radničke hrvatske – sindikati traže ukidanje povlaštenih saborskih mirovina koje su 5 puta više od prosječne radničke. Opet zanimljivo buđenje.
Na HTV-u gledam javljanje s Bačinskog jezera, gdje se također slavi praznik rada. Kaže reporter kako je to prvi put da proslavu organizira općina Ploče, jer je to do sada radio SDP. No, SDP je došao na vlast u Pločama i sada je to službena proslava. A dogradonačelnica se nada kako je, ako netko drugi dođe na vlast, neće ukinuti. Mislio sam da smo završili inventuru blagdana i da se neka civilizacijska postignuća ne bi trebala ukidati.
Petak, 2.5.2008.
Još jedna legenda hrvatske tranzicije pokazala je svoje pravo lice, Zrinka Vrabec Mojzeš, voditeljica Radija 101, posvađala se sa svojim urednikom, jer joj je u goste doveo Ivu Banca, predsjednika HHO-a koji se bavi zaštitom Mirjane Pukanić, supruge novinara i vlasnika Nacionala. Nisam slušao emisiju, ali vjerujem napisima da je bila izuzetno neugodna i da je, umjesto vođenja emisije, iznosila svoje stavove a onemogućavala Banca da kaže svoje. Godinama je slušam kako priča o demokratizaciji, toleranciji i europeizaciji, a sama otvoreno na tom istom radiju vrijeđa Hercegovce i izruguje se Dalmatincima. Bit će mi drago, ako će Radio 101 uspjeti prerasti takvo „autorstvo“.
