Subota, 20. oktobar,
Prvi vikend u ubavoj nam i ustavnoj Crnoj Gori, koja od ove subote svojim najvišim pravnim aktom otvara “evropska vrata”, tako, barem, kažu udarni naslovi u dnevnim novinama. Hm, čitam stavke o gradjanskoj državi, državnim simbolima, crnogorskom jeziku, i vraćam se u rane devedesete, u godine kada su ove ustavne utemeljenosti bile sastavni dio naših snova o državi, i kada je evropska Crna Gora bila okružena zvjezdicama Evropske unije na naljepnicama Liberalnog saveza, što ih i danas srećem medju svojim dnevnicima i “ćitabama”, kako bi moj otac rekao, iz tih godina koje su pojeli skakavci. Ubijedjena da je upravo ustav više od riječi u Balšinom tekstu koji otvara Art, zatičem, ipak EVROPU, i uživam u “oslobodjenoj mentalnoj i duhovnoj teritoriji”, u kojoj, baš kao mnogi koje poznajem, subotom pronalazim sopstveni flaster utjehe za svega pedeset centi. Popodne provedeno u Nikšiću, na sahrani prvog komšije mojih roditelja, ponovna vidjenja sa ljudima iz djetinjstva, podsjećanje na prolaznost i odlazak, bol, ljubav. U povratku zvuci iz “ajpoda” moje bliznakinje i grupa Muse potpuno mijenjaju krajolik i atmosferu do Podgorice. Kasno popodne u iščekivanju supruga Mihaila, koji je sa svojim ansamblom Piva džez prethodne noći svirao u zemlji Srbiji na džez festivalu u Valjevu. Devetogodišnji Andrija i četvorogodišnji Jovan napokon su s oba roditelja.
Nedelja, 20. oktobar
U bašti smo Kazablanke, popularnog hotela “Crna Gora”, i degustiramo pčelinje proizvode na Danima meda, trinaestim po redu. Od pelina, cvjetni, bora, crmnički, pivski, morački, šarmantni i preduzimljivi pčelari, vizit karte sa pčelacama u zaglavlju, opuštenost i spontanost; ovaj okrobarski sadržaj u Podgorici godinama ne propuštam. Kao ni morske plodove koje suprug već tradicionalno priprema kada nedjeljom desk u “Vijestima” gdje radi, zamijeni deskom u kuhinji. Klinci su me odavno ljubazno zamolili da tatine delicije ne spremam, poslije par mojih blijedih kopija. Ipak mislim da je njegovo prisustvo u kući ona posebna aroma u kojoj najviše uživamo.
Ponedjeljak, 21. oktobar
Čeka me montaža emisije “Živjeti s muzikom” koju uredjujem u okviru Obrazovnog programa Televizije Crne Gore. Gomila nervoze i trke dok se klinci odvedu na svoje destinacije.
Na stolu u redakciji sarajevski “Dani” i “Slobodna Bosna” koje mi urednica i prijateljica Sanja Blečić galantno obecava donijeti za par dana. Kako je meni majka rodjena Banjalučanka a Sanja je sve do rata živjela u Sarajevu, sve što ima veze s “mekim č” nam veže pažnju i ljubav i emociju. Uveče zaprepaštena gledam ponašanje narodnih poslanika srpske liste koji glume nonšalanciju a zapravo “demonstriraju primitivizam”, kako reče moj dragi prijatelj Rajko Bogojević, dok u svojim poslaničkim stolicama sjedeći, telefonirajući i izigravajući mangupe slušaju himnu crnogorsku. Pitam se da li zvižduću “Bože pravde” i kada primaju trinaestu ili četrnaestu platu u državi koja je za njih takozvana po mnogim pitanjima.
Utorak, 22. oktobar
Drugi termin u "Davidu", digitalnoj montaži, i početni stres, s kojim svaki put ulazim u novu epizodu. Moj gost, gitarista Nedjeljko Pejović ubijedjen je da nas svaki dobar koncert čini boljima iznutra. Želim da mu vjerujem, i mislim o tome popodne, dok se moj Andrija bori sa migrenom, i kao terapiju pušta i pjeva Hey Yudem Bitlsa. Krv nije voda, a u genima može biti i ljubav prema Lenonu, mislim dok mu dajem brufen i čekam da prodje promjena vremena.
Konsultacije sa Lidom Vukmanović Tabaš, urednicom u crnogorskom Zavodu za udžbenike i urednicom Nacionalne geografije Junior za Crnu Goru. Treba da pišem scenario za drugi ciklus kviza u kojem se crnogorski devetogodišnjaci “kroz vrata znanja do putovanja” bore za put u Vašington. Novo iskustvo i nova pisanija, tek da i diploma iz književnosti nadje svoje zaledje u tekstovima i van muzike. Razmjenjujemo i bilježimo sugestije, predloge, tražimo igru koja će u sebi spojiti i prirodu i domovinu i uživanje i takmičarski duh, i fer plej…baš kao što se trudimo čitavog života.
Srijeda, 23. oktobar
Prije podne sa klincima, mladji je “spašen” neodlaskom u vrtić a stariji je tog dana bez muzičke, kurseva jezika, škole, budući da su umjesto časova bili u Hipo banci u kojoj su shvatili da bi divno bilo otvoriti upravo tu štednu knjižicu. Impresioniran je, baš kao i njegovi vršnjaci, dok lobira za početni ulog i buduće kamate.
Kasno popodne sam na probi Crnogorskog kamernog orkestra, ansambla RT CG koji je prošlog septembra, nakon što su svi njegovi članovi proglašeni tehnološkim viškom, u formi nevladine organizacije nastavio sa radom. Hladno je u Sali iznad knjižare Karver koju smo od podgoričkog Doma omladine dobili za rad, budući da uskoro imamo koncert. Nema kašnjenja muzičara, nema pauze, sviramo s jednakim uživanjem iako je većina članova umorna nakon svog radnog dana. Za godinu dana, koliko trajemo kao NVO, imali smo deset koncerata s vrlo ozbiljnim programima i dirigentima, sale su uvijek bile pune, i svaki je koncert sniman. Gledam našeg koncert majstora a sada umjetničkog direktora Vilija Ferdinandija kako promukao i prehladjen fenomenalno vodi probu, i ne mogu da ne mislim o agoniji kroz koju je orkestar prošao za mandata Vesne Kilibarde, ministrice kulture koja tokom svog ministarskog upravljanja niti jednom nije vidjena na koncertu klasične muzike. Kao ni bivši predsjednik Upravnog odbora Javnog servisa Rajko Cerović koji nas je u jednom tv šou zvanom “3 na jednog” prozvao “invalidnim” orkestrom. Ne znam ko je, ili nije imao sluha za ansambl koji je preko pet decenija jedini u Crnoj Gori svirao simfonijsku muziku, ali znam da su se Platonove rijeci da “kakva je drzava takva je i njena muzika” vrlo precizno reflektovale i na naš ansambl koji i kao vladina, i kao nevladina organizacija ima brojnu i vjernu publiku.
Četvrtak, 25. 10.
Čitam da je MDLF, američki Fond za kreditiranje razvoja medija i zvanično vlasnik dijela preduzeća Dejli pres, čime je stavljena tačka na i u jednoj prilično neslavnoj epizodi gradjenja crnogorske demokratije, slobode medija, prava da pišeš i govoriš i čitaš kako misliš. Problem je, očigledno, što u “Vijestima” često piše nešto što stvarnost oko nas čini mnogo realnijom nego što novine od riječi i bivše novinarke ružičastih televizija kroz ružičaste naočare žele prikazati.
Trošim sa mladjim sinom u dvorištu Bloka V posljednje fine zrake oktobarskog sunca, slušam polu-uplašene penzionerske razgovore o najavljenim strujnim udarima na račune i budžete, uz obavezni “da smo zdravo”, slogan koji prekriva sve njihove probleme.
Opet proba u u Karveru sa kolegama, uz knjige kojima svi zajedno teško odolijevamo, u zgradi nekadašnjeg turskog kupatila koje je, nakon brojnih namjena tokom sretnih vremena u bivšoj državi, pod svojim krovom, zahvaljujući energiji i vremenu i kreaciji Varje Djukić, objedinilo sve izdavačke kuće i pisce regiona u kojem je isti pasoš nosilo dvadesetak miliona ljudi. Volim Karver, u kojem, kao iza nekog nostalgičnog ogledala tražim fantome slobode i književne i muzičke časopise, slušam koncerte i tračeve, uživam u prijateljstvima, na koncu – sviram.
Petak, 26.10.
Snimanje na Cetinju, novi gost i opusi koje voli. Razgovor sa violončelistom Igorom Perazićem, lucidnim i sjajnim muzičarom koji se teško odlučuje da izbor svojih omiljenih autora svede na tri. Ipak priču počinje od Ravela i njegovog Bolera, koji mu ni u dugačkim poznatim ponavljanjima teme ne može dosaditi. Baš kao ni meni Cetinje, grad u kojem bukvalno fizički osje}ate istoriju i njeno trajanje, i koji ipak posebno volim iz razloga što su u njemu prvi put zaplakali moji klinci.
U pauzi snimanja, dok gledamo tipičnu jesenju cetinjsku panoramu sa balkona Velike sale cetinjske Muzičke akademije, Perazić i ja, dugogodišnje kolege u Orkestru Televizije, sjećamo se barake ispod Gorice, gdje smo studirali, i iz koje se, zaključujemo unisono, “muzika više i dalje čula, nego sad”. Fasada zgrade nekadašnjeg Britanskog poslanstva namijenjena studiranju muzike u lošem je stanju, u tonalitetu sa brojnim trustnim dešavanjima koja ovu instituciju prate godinama. No, Igorovo violončelo djeluje gotovo sedativno, u Habanerskim ritmovima krasnog Ravelovog stima.
