Oko 1:30 ujutro, 6. decembra, eksplozija me probudila u stanu moje majke u centru mog rodnog grada, gdje sam zaspala uz zvuk sirene za zračni napad. Eksplozija je bila blizu, a zatim su uslijedili talasi novih detonacija.

Otišla sam u majčinu sobu da je pitam da li treba da se sklonimo u podrum devetospratne zgrade iz sovjetskog doba, ali ona je odmahnu rukom. "To su samo Šahed dronovi. Ovako ih obaraju", rekla je.

"Možemo otići u hodnik stana… ako želiš. Tamo je noseći zid", dodala je moja majka Tetjana, koja ima 50 godina. Predložila je da provjerim lokalne Telegram kanale koji prate ruske napade da vidim kuda idu dronovi.

Zračna uzbuna trajala je cijelu noć, a do jutra je raketa pogodila susjedni dio grada. Sljedeća dva dana nad tim područjem su se nadvijali gusti stubovi dima dok su helikopteri gasili požare izazvane napadom.
Pogođena su skladišta u kojima su se čuvali zavoji, gaze i gume, dok su ostaci druge rakete pronađeni razbacani po dječijem igralištu u parku udaljenom deset minuta hoda od našeg doma.

'Nijedno sklonište vas ne bi spasilo'

Kao veliki industrijski centar i ključno čvorište za volontere koji pomažu odbrambene napore, četvrti najveći grad Ukrajine leži oko 100–120 kilometara od linija fronta na istoku i jugu. Dnjepar je dugo bio jedna od najčešćih meta ruskih zračnih napada.

S obzirom na to da je ruska invazija na Ukrajinu ušla u četvrtu godinu, stanovnici Dnjepra navikli su se na stalnu prijetnju smrću i postali vješti u procjeni opasnosti, primijetila sam tokom tromjesečne posjete gradu na početku zime.

Nisam bila u Dnjepru od ljeta 2022. – nekoliko mjeseci nakon invazije 24. februara – i primijetila sam neke vidljive promjene, poput betonskih nadzemnih skloništa koja sada stoje na mnogim ulicama.
Ali rijetko ko zaista ulazi u te objekte, rekao mi je Danijil (21), koji je studirao turizam na lokalnom univerzitetu, dan nakon noćnog napada.

"Ne možete se stvarno zaštititi od raketa. Nijedno sklonište vas ne bi spasilo od direktnog pogotka", rekao mi je dok smo sjedili u kafiću punom ljudi na lijevoj obali rijeke po kojoj Dnjepar nosi ime.

Kao glavni grad pokrajine koja graniči s Donjeckom, Zaporoškom i Harkivskom oblasti – sve djelimično okupirane od ruskih snaga – Dnjepar je pod svakodnevnom prijetnjom raketa i dronova, čak i kada im je krajnja meta dublje u Ukrajini, objasnio je Danijil.

"Ako lansiraju nešto s juga ili istoka, gotovo je sigurno da ćemo čuti sirenu za zračni napad. Jednostavno je nemoguće reagovati svaki put."

U nekim slučajevima nema vremena za reakciju.

Prvog decembra raketa je pogodila grad oko 10 sati ujutro, samo nekoliko minuta nakon što je oglašena uzbuna. Četiri osobe su poginule, a 45 je ranjeno.

U trenutku udara bila sam u koloni automobila na crvenom svjetlu. Niko nije paničio, iako opasnost nije bila prošla.

"Ovo je zaista ruski rulet", pomislila sam dok sam na Telegramu čitala da drugi napad može uslijediti svakog trenutka.

Kad sam ubrzo ušla u zgradu u kojoj radi moja majka, ljudi su stajali ispred svojih kancelarija pokazujući jedni drugima fotografije posljedica napada koje su se pojavljivale na društvenim mrežama.

Pokušavajući da shvate šta se dogodilo prije nego što stignu zvanične izjave, zvali su svoje porodice. Jedno pitanje odjekivalo je hodnicima: "Jesi li dobro?"

Kad su kanali koji prate ruske napade počeli javljati da je nivo opasnosti malo opao, grupe ljudi su se razišle i svi su se vratili poslu: život se vratio u normalu – ili u ono što se danas u Dnjepru smatra normalnim.

Mrak u podne

Dnjepar nije grad na prvoj liniji, ali svaka godina ovog rata dovela je ruske trupe bliže, pa je život ovog decembra izgledao drugačije nego 2022. godine. Zvukovi su bili drugačiji, također.
Vojska koja dolazi i odlazi s fronta; bilbordi koji pozivaju na službu u najpoznatijim ukrajinskim brigadama; oštećene zgrade zatvorene šperpločom – sve to jasno pokazuje prisustvo rata.

Ipak, domovi obnovljeni nakon napada stoje uz novoizgrađene moderne stambene komplekse, kao i parkove i restorane koji i dalje niču širom grada.

Uprkos čestim napadima, mnogi stanovnici i dalje izlaze uveče sve do posljednjih sati prije policijskog časa, koji počinje u ponoć.
Međutim, svjetla nad popularnim mjestima često su ugašena, a gradske ulice ispunjene bukom generatora postavljenih ispred većine kafića i prodavnica. Dok prolazite pored njih, jedva čujete osobu koja stoji pored vas.

Usred pojačanih ruskih napada na energetsku infrastrukturu Ukrajine, Dnjepar sada prati raspored planskih isključenja struje kako bi se uštedjela električna energija – a povremeno doživljava i potpune nestanke.

Hiljade stanova ostaju hladni i mračni više od 12 sati dnevno, a raspored se redovno mijenja u hodu.

Bez mogućnosti da kuhaju, istuširaju se toplom vodom ili obavljaju druge svakodnevne zadatke, neki stanovnici pribjegavaju energetskim inverterima, čija cijena obično počinje od oko 1.000 dolara – što nije iznos koji svi mogu priuštiti.

"Štedi dio energije dok je imamo i vraća je kad nemamo", rekao mi je Volodimir (23), radnik u fabrici, dok sam bila u posjeti njegovom stanu.

"Porodica mi je poklonila inverter za Novu godinu prije par godina", dodao je. "Bio je to sjajan poklon, s obzirom na našu realnost. Iako je jedan od skupljih modela, ne može pokriti sve potrebe, ali barem imamo svjetlo zahvaljujući njemu."

A buka? "Podnošljiva je", kaže Volodimir. "Zvuči kao da neko suši kosu u drugoj sobi."

'Njihove duše su još tamo'

Od početka ruske vojne agresije prije više od decenije u obližnjem Donbasu – Donjeckoj i Luganskoj oblasti – Dnjepar je pružao podršku ukrajinskim snagama koje su bile brojčano i tehnički slabije, nastojeći da spriječi dalja upadanja.

Sada, dok bjesni invazija punog obima, ukrajinska vojska je porasla u broju, naoružanju i iskustvu, ali uloga grada – u kojem se dominantno govori ruski jezik – nije se promijenila.

Dnjepar u svakom trenutku zbrinjava hiljade izbjeglica s istoka i juga te stotine ranjenih vojnika. Lokalne volonterske organizacije rade bez prestanka kako bi pomogle raseljenima zbog rata i osigurale snabdijevanje brigada na frontu.

Serhij Kramarenko, 43-godišnji volonter, rekao mi je da su posjete frontu i neprekidni telefonski pozivi od vojnika, rodbine i drugih civila – na koje je "strašno odgovoriti" – postali stalni dio njegovog života.

"Ovo je postao krst koji nosimo svaki dan", napisao je Kramarenko u poruci na Telegramu.

"Srećemo majke koje žive od jednog poziva do drugog. Vojnike koji gledaju kroz vas, jer njihove duše su još tamo, na prvim linijama."

Dok su lijekovi, odjeća i hrana potrebni svakodnevno, stotine ljudi koji su pobjegli iz ratom razorenih regija u Dnjepar trebaju nešto još više, kaže Serhij: ljudsku bliskost.

"Rad je postao tiši, teži i dublji. Jer iza svakog zahtjeva stoji stvarna ljudska bol", rekao je.

"Ljudi ovdje žive između uništene prošlosti i zastrašujuće budućnosti."

Iza Dnjepra, bliže prvim linijama, ljudi traže samo jedno – "da prežive", dodao je.

"Tamo se ne govori o udobnosti… Ljudi samo mole da ne budu zaboravljeni, jer zaborav ubija brže od hladnoće i gladi."

Iscrpljenost ne znači ravnodušnost

Skoro četiri godine nakon početka rata punog obima, umor je sve više otežao prikupljanje finansijskih donacija. Ni skandali s korupcijom na visokom nivou nisu pomogli.

"Niko nije očekivao da će se ovoliko odužiti", rekao mi je 45-godišnji poduzetnik iz Dnjepra koji prikuplja novac za ukrajinsku vojsku. Ali dodaje da to nije zaustavilo donacije koje osigurava za vojna vozila, dronove i sisteme elektronskog ratovanja.

"Ljudi su umorni – to je očigledno", rekao je poduzetnik, koji se također zove Serhij i nije želio da mu se objavi prezime.

"Istovremeno, iscrpljenost ne znači ravnodušnost."

Iako je rat stalno prisutan, grad mi nekad liči na Ukrajinu u miru. A sjećanja na tu eru i dalje su me okruživala.

Putokazi su pokazivali udaljenost do Donjecka i Sevastopolja na Krimskom poluostrvu – ukrajinskih gradova koje je Rusija odavno okupirala.

Desetine magneta iz cijelog Krima, našeg omiljenog mjesta kada sam bila dijete, visile su na frižideru u stanu mojih djedova i baka. Mnogi drugi suveniri kupljeni tamo prije ruske okupacije bili su razasuti po sobi u kojoj sam nekada živjela.

Ali, za razliku čak i od 2022. godine, stanovnici više nisu glasno govorili o vraćanju granica Ukrajine iz 1991., iako su ostali dosljedni u protivljenju zahtjevima Kremlja za dodatnom teritorijom i drugim ustupcima koji bi ugrozili njen suverenitet ili gore.

"Ljudi ovdje više ne govore o bezuslovnoj pobjedi", rekao je Serhij.

"Samo pokušavamo pomoći našim braniocima da sačuvaju našu zemlju."

Priredila Elvisa Tatlić