Dostupni linkovi

Zelić: Koja me ovisnost čeka iza moje neovisnosti?


Nebojša Zelić radi kao docent na Odsjeku za filozofiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Predaje kolegije vezane uz etiku i filozofiju politike. Povremeno glumi u kazališnoj trupi Muzak, a i radio je u lutkarskom kazalištu kao lutkar. Bio je i jeste aktivan u nizu udruga i projekata.

Subota, 7. listopada

U Zagorju sam i vozim biciklu. Iako su moje obje bake i jedan djed iz Zagorja i iako sam cijelo djetinjstvo proveo u okolici Krapine, ovo je prvi put da sam vidio Spomenik Seljačkoj buni i Matiji Gupcu u Gornjoj Stubici.

Prilazi mu se s leđa i odjednom se čovjek nađe pred šestipometarskim Matijom Gupcem sa seljačkim snažnim rukama dignutim prema nebu, a iza njega reljef površine 180 kvadratnih metara. Svašta je na tom reljefu, prikazi svakodnevnog tegobnog života seljaka, likovi iz Balada Petrice Kerempuha i prikaz Stubičke bitke kojom je skršen seljački otpor.

Pored Gupčevih nogu stoji Petrica Kerempuh koji ili miri Gupca s determiniranom nepravdom jer ni med cvetjem ni pravice ili mu daje snage za daljnju borbu pjevajući o svom jadu seljaka. Seljačka buna buknula je 1573. godine zbog tlačenja i nerazumnih davanja. Kraljevska komisija je odluku o sudbini seljaka prepustila Hrvatskom saboru koji je seljake proglasio izdajicama i ugušio bunu u krvi. Hrvatski sabor.

Gledajući taj kip razmišljam bi li danas Gašpar Alapić i ostali velikaši trebali oružjem smirivati potlačeni puk ili bi bilo dovoljno da oni i njihovi dvorjani obuku dres na kockice, zapjevaju neku domoljubnu pjesmu i pokažu seljacima da su svi na istoj strani?

Je li buna bila moguća zato jer nije bilo Jugoslavena, Srba, crvenih pedera, rodnih ideologa, ubojica nerođene djece i ostalih zajedničkih neprijatelja? Vizigota i paukova?

Nedjelja, 8. listopada

Danas je trebalo biti tjedan dana kako ne pušim. Kažem trebalo je biti zato što nisam u tome sasvim uspio. Proveo sam večer s toplim ljudima, popilo se nešto zagorskog gemišta i ja sam vjerojatno popustio u silnoj razdraganosti. Doduše, popustio sam na način da sam vjerojatno nadoknadio cijeli prošli nepušački tjedan. Ujutro sam se probudio duboko razočaran: tjedan sam proveo u apstinencijskoj patnji, naišao na tople ljude i zagorski gemišt i opet postao ovisan.

Da budem sasvim iskren, u jednom trenutku sam svoju neovisnost o cigareti vidio i kao domoljubni čin. Tjedan borbe protiv moje ovisnosti pao bi taman na Dan neovisnosti Republike Hrvatske koji je eto danas. Na današnji je dan 1991. godine Hrvatski sabor donio odluku o raskidu svih državnopravnih veza sa ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Hrvatski sabor. Međutim, kao što kažem, taj osobni čin odbacivanja ovisnosti nije se poklopio sa slavljenjem državne neovisnosti.

No, možda je upravo moj neuspjeh domoljubni čin par excellence. I Hrvatska je isto tako patila da se riješi ovisnosti o Beogradu, pa vodila je i rat za neovisnost. Onda je uslijedilo slavlje, zagorski gemišti, dalmatinske bevande, topli ljudi i kako to već ide. Nakon toga je i Hrvatska shvatila da je opet ovisna. O jednom čovjeku i njegovoj kompaniji ovisi cijelo hrvatsko gospodarstvo. Onda taj čovjek postane ovisan o ruskim kreditima pa onda i Hrvatska postane ovisna o ruskoj dobroj volji. Kako god, evo pred kraj dana grčim se i strepim koja me ovisnost čeka iza moje neovisnosti.

Ponedjeljak, 9. listopada

Danas smo poslali projektni prijedlog na neku znanstvenu zakladu. Možda bismo mogli dobiti novce za projekt koji istražuje koliko je dobrobit, to jest dobar život vezan uz zajednicu, a koliko je osjećaj zajednice vezan uz društvenu pravednost ili društvenu jednakost. Drugim riječima, istražujemo koliko dobrobit drugih utječe na vlastitu dobrobit i na koji se način briga za dobrobit drugih iskazuje.

Jedna od hipoteza jest da zajednicu upravo čine socijalne politike koje omogućuju razvoj ljudskih sposobnosti i interesa svake osobe, a pogotovo kod pripadnika ranjivih skupina. Bitan aspekt tih politika je socijalna jednakost. Dok smo slali prijedlog na radiju je posebni vladin povjerenik za Agrokor, prikazivao konsolidirano revizijsko izvješće. Kako kaže vladin povjerenik, u Agrokoru nedostaju milijarde, a ogromne su svote otišle na donje rublje, jahte, skijališta, ljetovanja itd. Pritom se ulazilo u nelikvidnost, nije bilo isplate dobavljačima te se ugrožavalo tisuće radnih mjesta.

Revizori koji su ponudili ovo izvješće, za razliku od Gogoljevog revizora, bili su pravi revizori iz revizorske kuće PriceWaterhouseCoopers. Ipak, situacija s ovim revizorima ista je kao i ona koju prikazuje Gogolj u svom Revizoru.

Kako je sam Gogolj rekao: "U Revizoru sam odlučio na jednom mjestu skupiti sve ono što je u Rusiji ružno, a što sam ja tada znao, sve nepravde koje se čine na onim mjestima i onim slučajevima gdje se pravednost traži od čovjeka više od svega, i htio sam sve ismijati u jedan mah".

Utorak, 10. listopada

Cijeli dan sam čekao govor katalonskog predsjednika. Kada se napokon pojavio na mojem televizoru, predsjednik je u katalonskom parlamentu održao govor u kojem je naglasio da je referendumom Katalonija dobila pravo postati nezavisna država, ali da se ta odluka suspendira da bi se omogućio dijalog i mirno rješenje konflikta između Barcelone i Madrida.

Lider Katalonije Carles Puigdemont
Lider Katalonije Carles Puigdemont

Prošli tjedan katalonski profesori filozofije pokrenuli su peticiju u kojoj se može potpisati njihova "Otvorena izjava o krizi u Kataloniji: prema de-eskalaciji". Izjavu su napisali ljudi koji se ne slažu u pogledu katalonske secesije, ali se slažu da postoje načini da se taj problem riješi koji neće izazivati daljnje sukobe. Izjavu možete pročitati i potpisati OVDJE.

Filozofi, između ostalog, zahtijevaju da, ukoliko se pristane na referendum, on mora biti dobro pripremljen i u kontekstu pravične, dobro informirane javne debate u kojima mora biti prikazano više opcija kao što su povećanje autonomije za Kataloniju ili cjelokupna federalna reforma Španjolske.

Također, traže da se prepozna da Katalonija nije jedini slučaj pokreta za neovisnost u Europi i da se ta pitanja krenu rješavati balansirajući zahtjeve za više samoodređenja sa političkim i pravnim okvirom EU. Pogotovo se to odnosi na katalonski ili škotski slučaj gdje secesionistički pokreti sami sebe vide proeuropskim za razliku od nekih drugih nacionalističkih pokreta.

U svakom slučaju, ova izjava pokazuje zrelost intelektualaca koji iako se razlikuju oko ideala koje smatraju ispravnim, slažu se oko zla koje treba izbjeći pa čak ako to znači i odustajanje od ostvarenja ideala.

Srijeda, 11. listopada

Ujutro sam odveo svoju djevojčicu u vrtić. Dala mi je pusu i otrčala među drugu djecu. Danas se obilježava Svjetski dan djevojčica (ne znam uključuje li to onog tipa koji se bori protiv rodne ideologije natpisom da i on sam želi biti djevojčica). Ovim se danom podiže svijest da djevojčice i zatim djevojke moraju imati priliku postići svoj puni potencijal. I to ne samo priliku već i poticaj. Svijetu nedostaju djevojčice. I to doslovno. Nedostaje preko sto milijuna djevojčica.

Indijsko-britanski ekonomist i filozof Amartya Sen ustvrdio je još 1990. da je to brojka nestalih žena u svijetu. Naime, gledajući omjer između rođenih dječaka i djevojčica Sen je uvidio da je u suprotnosti s biološkim trendovima. Broj rođenih dječaka puno je veći iako uz istu brigu muške bebe imaju veću stopu smrtnosti nego ženske bebe. Sen je zaključio da je primarni uzrok nejednakog omjera muške i ženske djece kulturna preferencija prema dječacima. Ona uzrokuje veći broj pobačaja ženske djece i slabiju brigu za rođene ženske bebe. Danas je ta brojka oko 117 milijuna. Nije problem zamisliti kako je biti djevojčica u takvim društvima.

Istovremeno, u naizgled naprednijim društvima i liberalnim holivudskim krugovima također ne teče med i mlijeko. U tvornici snova, muškarci svoje snove ostvaruju na lakši način nego djevojke, kako pokazuje slučaj Harrya Weinsteina. Pod "lakše" mislim, bez seksualnog zlostavljanja i ponižavanja.

U Hrvatskoj su se sve konzervativne snage uprle oboriti konvenciju o sprečavanju nasilja nad ženama zbog nepostojeće rodne ideologije. Ja živim u heteroseksualnoj vanbračnoj zajednici sa ženom. Moja vanbračna partnerica ima kratku kosu, a ja imam dugu. Moja kćer meni plete pletenice i meni farba nokte, a s njom igra nogomet iako, pak, ta moja vanbračna partnerica nosi rozu odjeću, haljine i techno šljokice.

Nosim i bradu i ne volim rap, ali mi se ovaj tjedan sviđa rap jer sam otkrio slovenski rap "Smrt boga in otrok" i njihovu pjesmu "Tipi so pičke".

[Izvor: YouTube]


Četvrtak, 12. listopada

Socijalne su samoposluge u Hrvatskoj prazne. Moji dragi prijatelji iz Mreže hrane bili su na sastanku u Ministarstvu poljoprivrede i rečeno im je da će se situacija ubrzo riješiti. U Hrvatskoj je prošle godine upravo zbog zalaganja udruge Mreža hrane ukinut porez na doniranu hrani da bi se spriječilo bacanje hrane i potaknulo doniranje hrane. Ipak, hrana se i dalje baca, godišnje oko 400.000 tona dok Socijalne samoposluge nemaju dovoljno hrane za podijeliti te ovise o volonterima i privatnim donacijama.

Postoji li pravo na hranu?

Čudno je da ne postoji budući da ne možemo biti živi bez hrane. Ako postoji pravo na hranu onda su ostali dužni osigurati nam hranu. Dužnost nije stvar izbora niti dobročinstva. Ne bi trebao biti problem da se izračuna koliko tjedno osobi treba hrane i svakoj osobi to garantirati. Naravno, trebalo bi vidjeti dob, zdravstveno stanje osobe, spol (pogotovo u slučaju trudnoće i dojenja) i na temelju toga svakoj osobi garantirati tjednu košaricu hrane. I to baš svakoj osobi tako da se izbjegne stigmatizacija onih "koji dobivaju pomoć".

Zašto Hrvatska ne bi bila prva zemlja u EU koja ima univerzalnu temeljnu košaricu kad već nema univerzalni temeljni dohodak. Trebalo bi izračunati, ali mislim da ne bi bilo puno skuplje od univerzalnog dohotka pogotovo s obzirom na količinu hrane koja se baca.

Petak, 13. listopada

Danas popodne imam probu s kazališnom trupom Muzak. Radimo kazališnu predstavu o klimatskim promjenama "Pustinja raste". Ekološka katastrofa koja nas očekuje u bliskoj budućnosti promijenit će naše živote i u intimnoj i u političkoj sferi. Klimatske promjene već uzimaju ljudske živote, ali pravimo se kao da se ne događaju. Već ih trpimo u našim životima, ali ponašamo se kao da se to događa na televiziji. Kao i sa svim stvarima koje nam se događaju, ali oko kojih se osjećamo potpuno bespomoćnim.

Sve je to daleko, sporazum u Kyotu, tvornice koje emitiraju stakleničke plinove, Vanuatu koji tone na Pacifiku. Kad nam mraz uništi jabuke, a suša masline mi tu ne možemo ništa. To je daleko kao i Vanuatu.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG