Dostupni linkovi

Velisavljević: Bioskop ne dati muljatorima iz industrije


Ivan Velisavljević
Ivan Velisavljević

Ukratko - Ivan Velisavljević: JMBG Šabac, BA Beograd (Filološki fakultet), MA Zagreb (Filozofski fakultet). Komparatista po vokaciji, filmolog i dramaturg po zanimanju. Po svom shvatanju pesnik i dramski pisac, esejista, svirač u pank bendu, ljubitelj narodne muzike.

Bavi se pitanjima invaliditeta u teoriji i praksi, odnosom filma i književnosti, pop kulturom i politikom. Pokrenuo pet bendova i tri udruženja građana. Član više biblioteka i klubova čitalaca. Priredio par knjiga i temata po časopisima.

Subota, 20. decembar

Čitam knjigu Boba Blacka Anarchy After Leftism / Anarhija nakon levice. Reč je o Blackovoj polemici sa jednom od ključnih ličnosti posleratnog anarhizma, Murrayem Bookchinom. Krajem 1990-ih među američkim anarhistima zapodela se rasprava o Bookchinovim kritikama modernih "anarho-individualista": da se bave samo "anarhističkim životnim stilom" (lifestyle anarchism), da su protiv bilo kakve organizacije, i da su krivi što anarhizam nije popularniji, masovniji, opasniji po vlast.

Izvan užitka u oštroumnoj porodičnoj svađi, nalazim da Blackove teze o pitanju političke organizacije treba uvek imati na umu.

Naime, Black tvrdi da istorija pokazuje kako organizacije, naročito velike, pre ili kasnije završe isto: "sredstva postaju važnija od ciljeva; podela i vrednovanje rada dovode do nejednakosti, zvanične ili nezvanične; predstavnici organizacije, pozivajući se na viši interes, iskustvo, profesionalnost i ekspertsko znanje, zapravo potčinjavaju one koje predstavljaju".

I nije čudno, po Blacku, što se to dogodi sa korporacijama, crkvama i strankama, već i sa slobodarskim, egalitarnim organizacijama.

Moje iskustvo ne usmerava me tako odlučno protiv organizacije (doduše, najsvetliji primer mi je pank bend), ali ipak, pošto smatram da anarhiste valja slušati, Blackove zaključke uzimam zaozbiljno: tim pre što je večeras plenarni sastanak nas "okupatora i oslobodilaca" Novog bioskopa Zvezda, na kom odlučujemo kako ćemo se organizovati i šta ćemo dalje.

Nedelja, 21. decembar

Sinoć je atmosfera bila naelektrisana, imali smo uobičajene probleme plenarnih skupova, ali na kraju smo izašli sa konstruktivnim rešenjem. Nisam osoba koja dobija napade entuzijazma, no čini mi se da smo nekuda krenuli u većem broju; videćemo gde ćemo stići.

Pitam se da li je moguće izbeći sumorni scenario koji opisuje Bob Black? Hoćemo li uspeti da se ujedinimo oko nekih minimalnih interesa, sačuvamo egalitarnost i jedinstvo?

Kako da nas ne zavedu, kao što veli Brechtova pesma, pa da zaboravimo da treba jesti život krupnim zalogajima, jer posle rastanka s njim nema ničeg, i sigurno ćemo ga biti još gladni?

Uprkos svemu, mislim da vredi pokušati. Sada nam je najvažnija organizacija, naravno, ali voleo bih da ne prestanemo plesati, i da pozovemo i druge na ples, uz muziku Emme Goldman. U redu je rad, ali I'm with pleasure.

Ponedeljak, 22. decembar

Jutro u bioskopu Zvezda, na dežurstvu. Pričam sa bunovnim Jocom, koji je najzaslužniiji što u bioskopu ima struje, o problemima zgrade, o tome koliko još truda i para treba da se bioskop dovede u kakvo-takvo normalno stanje.

Joca danas ide da "radi privatno"; i on od nečega živi. Meni počinje da zvoni telefon: novinari najavljuju dolazak. Nemam ništa protiv, mada nam više treba poziv tipa koji prazni toi toi, da se ne usmrdimo i zarazimo.

Jelisavčić, drugar koji organizuje fenomenalan festival u Bajinoj Bašti, pokušava da dovuče tog baju u bioskop što pre. Uskoro zovu Dara i Kruna da im otvorim. Čekaju već pola sata, ne mogu da me dobiju od novinara.

Bioskop Zvezda, 2014.
Bioskop Zvezda, 2014.

Zapravo je simptomatično što mediji neprekidno vrte priče oko bioskopa. Čak je i moja mala varoš doživela reportažu najveće nemačke televizije. Svi podržavaju, kao solidarnost tokom poplava.

Kako kaže Johnny Štulić, "ljudi vole katastrofe, to ih zbližuje", ali samo katastrofe koje ne mirišu na politiku. Kultura, to je već ugodno, ti mladi ljudi, taj bunt generacije, ta njihova želja za lepim…

Iako sam deo obe akcije, i one u Beogradu i one u Vladimircima, i ceo život sam posvetio filmu i književnosti, taj fetiš kulture mi je uvek smešan. I naravno sumnjiv, jer okreće stvari na bezazlene poente.

Utorak, 23. decembar

Ispred bioskopa sam, ali ne mogu da probudim Luku da mi otvori. Mina se ne javlja. Dugonjić se javlja, ali nije u bioskopu. Eh, to je to slatko samoupravljanje. Sve ok, sačekaću malo.

Čitam u novinama o štrajku prosvetnih radnika. Zapanjuje me količina demagogije koja se koristi protiv prosvetara. I slične vrste društvenih pokreta - bosanske plenume i studentsku blokadu - javnost je takođe manje prihvatala, otpisivala ih kao deo neke zavere, od samog početka bilo je spinovanja i neslaganja.

Da ne govorim o radničkim "okupacijama" fabrika. Valjda nam je preteško da se bavimo time, radnike smatramo izumrlom vrstom, preduzeća u stečaju zadnja su objava na dobošu, a kad prosveta, advokati i zdravstvo štrajkuju - smetaju nam jer su paraziti, lopovi i ne rade svoj "povlašćeni" posao.

Ali kultura, s druge strane… (Osim kad se dodeljuju nacionalne penzije.)

Sreda, 24. decembar

Zanimljiva je sinergija koja se stvorila oko zauzimanja bioskopa, možda baš tim intrigantnija što je zasnovana na očiglednom interesu.

Filmadžije su, recimo, dobile priliku da kažu kako je potrebno ulagati u prikazivačku mrežu gradskih bioskopa, po ugledu na Hrvatsku, kako bi i domaći filmovi imali gde da se prikazuju, da narod vidi na šta se daju pare iz budžeta.

Ilustrativna fotografija
Ilustrativna fotografija

Kao deo esnafa, ne protiv se tome, mislim da je to relevantna poruka i da se u sprovođenju tog plana bioskopske mreže treba založiti za uređenu kinematografiju, sa jasnim i poštenim pravilima.

Međutim, suviše često viđali smo kako država ulaže novac u sređivanje bioskopa, a potom ih daje - privatnim firmama. To čuveno javno-privatno partnerstvo u mojim očima je šarena laža, kojom se i dalje, ali ovaj put u mekšim rukavicama, društveni resursi ne daju društvu, već se daju privatnicima.

Samo se tvrdi da ovi privatnici imaju dobru dušu, za razliku od bezobraznih privatnika. Sve dok se ne ispostavi da su jednako korumpirani i da su našu lovu trošili na svoje gluposti.

Radnici i mali akcionari Beograd-filma, s druge strane, s pravom su istakli svoju poziciju: oni su sprečili rasprodaju i ovo malo beogradskih bioskopa, oni su štrajkovali, oni su pokrenuli tužbe i na kraju oterali kriminalnog privatnika u zatvor.

Bioskop Zvezda jemstvo je da će im se isplatiti ono što im vlasnik bude dugovao kada se završe svi procesi pred sugom. I ti radnici su zdušno podržali mlade u bioskopu. Jer ako se ovo pitanje privatizacije i radničkih interesa reši pravedno i principijelno, ono može postati primer za druge slučajeve.

Sada je pitanje za sve koji su se okupili oko bioskopa Zvezda - hoće li nastaviti dalje zajedničko delovanje, i na kojim osnovama?

Bioskop Zvezda, 2014.
Bioskop Zvezda, 2014.

Za mlade umetnike, naročito filmske, ova okupacija bioskopa može biti preloman događaj, kao što su studentska pobuna i radnički štrajk 1968. godine bili prelomni za generaciju evropskih filmskih autora. Naši crnotalasovci pristupili su studentima. Francuski novotalasovci prekinuli su Festival u Kanu.

Generacija novog nemačkog filma veoma se politizovala. Ništa nije bilo isto kao pre maja 1968. - ni oni kao osobe, ni njihovi filmovi.

Zato je sada tako prelomno i neugodno za sve umetnike pitanje: kakve filmove snimaš? O čemu? U čije ime? Na čijoj si strani? Imaš jedne koji štrajkuju, okupiraju i bore se protiv sveopšteg stečaja i rasprodaje - i imaš druge koji samo žele da zarade neku kintu. Pa onda, želiš li samo mirnu publiku koja čuva tvoj mali konformizam i uredno plaća kartu, ili ćeš nešto od toga rizikovati da bi zauzeo stav solidarnosti i angažmana, ma koliko te on koštao?

Četvrtak, 25. decembar

Čini mi se da je akcija oko Zvezde mnogo više od kulture i da nije samo lokalnog karaktera. U tom smislu je interesantno kako Zapadne medije, koji su pisali o okupacijama i oslobađanjima bioskopa u Srbiji, više zanima politički značaj - da li je to pobuna protiv rezova u kulturi, da li je otpor zbog privatizacije, kako sada aktivisti u Zvezdi misle da treba voditi bioskop… Očito zato što se ista vrsta problema pojavljuje širom vrlog novog sveta.

Često čujem pitanje upućeno drugarima koji sada održavaju bioskop Zvezda: šta vi mislite, šta vi želite, kako ćete vi sad ovo i ono? Ali ja ne znam da se stvorilo, ili da bi trebalo da postoji, nekakvo mi odvojeno od šire društvene situacije.

U jednom tekstu sam napisao da je, u prenesenom smislu, film politika, a bioskop društvo. Mislim da je važno shvatiti da mi, uključujući nadležne, ali pre svega nas, umetnike, studente, radnike, građane, nas društvo, da mi, dakle, treba da odlučimo šta ćemo sa bioskopom.

Jer, ovako ima da se rasproda beskrupulozno kako bi nekom napunio džepove da od toga kupi jahtu. Ili će da završi u stečaju. Ako kapirate šta hoću da kažem.

Petak, 26. decembar

Čitam medijske izveštaje o sređivanju zapuštenog bioskopa u Vladimircima, maloj varoši u kojoj sam odrastao. Grupa mladih, među kojima sam se zatekao, mada ne baš tako mlad, ušla je pre nekoliko dana u napuštenu salu bivšeg Doma kulture. Uz dopuštenje uprave lokalne biblioteke, osposobili smo bioskop štapom i kanapom.

Na jednoj od retkih projekcija u ovom milenijumu, prvoj u deceniji, bila je puna sala. Nakon toga, mladi iz Vladimiraca imali su vrlo zanimljivu debatu o mogućim načinima rekonstrukcije i korišćenja tog prostora, sa ekipom filma Mali Budo, grupom umetnika iz Šapca KombinArt, Markom Aksentijevićem iz Ministarstva prostora, i Milanom Ćosićem, radnikom u biblioteci.

Mediji, međutim, insistiraju na sentimentalnosti, naglašavajući jednu rečenicu iz saopštenja varošana: "Ima mladih koji nikada nisu bili u bioskopu". Mislim se, ima mladih koji nikada nisu bili nigde.

Ilustrativna fotografija
Ilustrativna fotografija

Za razliku od Beograda, gde kultura, kako-tako, preživljava, na niskim je granama, ali je itekako ima, ovde su stvari daleko gore i kultura je istinska egzistencijalna potreba. Kada se o njoj progovori, odmah se mora govoriti i o drugim osnovnim potrebama: obrazovanju, zdravstvu, radnim mestima.

I zato je ulazak u Zvezdu tako odjeknuo, zato je tako jako pritisnuo neuralgičnu tačku društva. U malim mestima poput Vladimiraca mladi nemaju posao, a nemaju želje da žive u otimačini preostalih resursa, tako što se daju čast i obraz za stranačku listu, kako kaže varoški rep bend Sick Soul. Čak nemaju gde pošteno da se skupe, nemaju neki svoj prostor gde mogu da se izraze, da im se nešto ljudski dešava.

Ako im se malo i dopusti da zasade, ne pomogne im se da to živi i razvija se, nego im se brže-bolje otme i upropasti. A oni bi želeli da im se dopusti, kad već ne mogu bez keša da se obrazuju, zaposle i leče ostarele roditelje, makar da se zabavljaju i s nekim smuvaju.

Ali, pošto nas takav pristup problemu ne pere emocijama, a uvek volimo emocije više od razmišljanja, ispadne da mladi samo žele film i za njega legalno kupljenju kartu.

Možda idealno u očima filmskih preduzetnika, ali vidim da ne rezonira kod publike. Iako sam i ja jednom sredio bioskop da bih u njemu snimao film, smatram da to nije dovoljno.

Ljudi ne žele da gledaju moj film, već žele da žive u svom, u dobrom filmu boljeg života, koji se ne svodi na TV-seriju.

Zato ne treba dati bioskop muljatorima iz industrije, već dati na upravu društvu i građanima dom kulture. Sutra ujutru idem da im pomognem koliko mogu.

XS
SM
MD
LG