Dostupni linkovi

Sarić: Holanđani idu, a mi stojimo i stojimo


Goran Sarić, knjiški moljac par excellence, živi i radi (u biblioteci sa preko milion naslova!) u Holandiji, Zemlji Lala i Kanala. Iako prevodi s holandskog na naš(e) jezik(e), piše samo na svom, maternjem jeziku – onako kako su ga mati i baka naučile. Objavio 12 knjiga: poezija, priče, kolumne, putopisi, ali ga najbolji frendovi još uvijek najčešće nazivaju poetom. Što mu, je li, apsolutno nije mrsko.

Poetom između dva svijeta. Pjesnikom sa dvije domovine.

Subota, 21.oktobar

Jutro “otvaram” satiričkim tekstom holandskog nezavisnog novinara Martina Frijlanda (Vrijland), od koga zvanični mediji u Zemlji Lala i Kanala zaziru k’o đavo od krsta. Frijland tu o novoj vladi desnoga centra, u koju, srećom, nije ušao notorni islamofob Gert Vilders (Geert Wilders), između ostalog piše:

“… želimo [se] otarasiti prevelikog broja staraca, jer nas oni koštaju brdo novca. Ljudi žive sve duže, i to je naprosto problem. Zato će vlada uštedjeti dvije milijarde eura na zdravstvu, tako da starci […] postanu depresivni i odluče da progutaju smrtonosnu pilulu. […] To će se desiti uprkos religioznim uticajima u novoj vladi. Na koncu, i Isus je na krstu izvršio jednu vrstu samoubistva, zar ne?"

Tako Frijland. Oštro i beskompromisno. Inače, pregovori o formiranju trećeg kabineta premijera Mark Rutea (Rutte) su trajali više od šest mjeseci. I nikom ništa. Ovdašnja ekonomija cvjeta. Kako bi bilo da i dalje nastavimo bez Marka & Co.?

Nedjelja, 22. oktobar

Napolju tmurno i promjenjljivo, a u nas – gozba! Prijateljica Mira, Mostarka, u pretis-loncu donijela jagnjetinu i krompir. Sočno, meko i mirisno – “mrtva bi je usta jela”, što reče onaj iz sarajevskih Nadrealista.

“Kako se jako osjeti, ovo će ti zasmrdit’ cijelu kuću”, namiguje mi šarmantna Mira.

“Bona ti, pa valjda znaš da riba i jagnjetina nikad, baš nikad ne mogu smrditi”, uzvratim joj uz osmjeh, a voda mi curi na usta.

Meso je, bezbeli, kupila “kod Turčina”, to jest u turskom dućanu. Ovakav kvalitet mesa se može naći samo kod njih, ili u biološkim mesnicama, ali ono nije za naš buđelar.

Nekada smo češće išli dvadesetak kilometara na istok, u Njemačku, po meso, žestoko piće, te da naspemo benzina. I on je tamo, naime, znatno jeftiniji.

Pošto i naša kraljevska porodica, u značajnom procentu suvlasnik naftne kompanije Shell, “od nečeg” mora da živi.

Ponedjeljak, 23. oktobar

Sergej Kreso, ovdje veoma poznati dokumentarista, mi šalje neobičan e-mail o Fadiju Belouniju, sirijskom arhitekti koji je prije izbijanja rata u gradu Alepu radio na projektu revitalizacije istorijskih gradova. No, ne mogavši zbog ratne situacije u Siriji relazirati svoju ideju da svojim znanjem i ekspertizom shvati i pomogne okončanju konflikta u njegovoj domovini i gradu Alepu, donosi odluku da svoje istraživanje ‘prebaci’ u grad koji po njegovom mišljenju najviše liči na Aleppo, a to je Mostar. Rezultat njegovog istraživanja je impozantna knjiga i studija "Živjeti zajedno, idioritmija i moć prostora / Slučaj postkonfliktnog Mostara".

Dobri Sergej me pita mogu li, preko mojih mostarskih prijatelja, urgirati da se njegov rad prevede i objavi (i) kod nas. Potrudiću se, naravno. To bi bilo lijepo zaokruženje ove, u osnovi, tužne priče.

Utorak, 24. oktobar

Tiborov rođendan. Tibor je, od trojice, naš najmlađi sin. A već su mu dvadeset dvije. Kako vrijeme leti! Rodio se dok smo još živjeli u azilantskom centru. Nas petoro u sobičku 3 x 2 metra. Još smo imali sreće da imamo svoje kupatilo i wc. Taj mi je period – vjerovatno zbog neizvjesnosti i “viška” slobodnog vremena, bio možda i teži od rata, u kome sam proveo skoro pune dvije godine.

U ratu nisi imao kad da razmišljaš, živio si od dana do dana, pa, katkad, i od sata do sata, svaki put sretan što si još živ. A u Centru, s troje male djece, bez prava na rad i stalnog boravka… Muka živa! To bi trebalo da imaju na umu svi koji misle da su nama, “strancima” (i) u zavičaju, na Zapadu od prvog dana cvjetale ruže.

Danas počeo obnovljeni sudski proces Gertu Vildersu (Geert Vilders), za ono sramotno, za njegovu “publiku”, retoričko pitanje: “Želite li više, ili manje Marokanaca u Holandiji”. Mislim da je mala šansa da ga osude. Skoro cijeli Zapad je skrenuo udesno.

Eh, da nam je bog’do manje vildersa…

Srijeda, 25. oktobar

Danas dolaze da mi postave lift na unutrašnjim stepenicama. Otkako su mi 4. jula, zbog podmukle bolesti, amputirali desnu nogu, na sprat se penjem naguzičke. Gore smo ugradili nekoliko rukohvata, pa tako, uz ženinu pomoć, dolazim do kupatila i spavaće sobe. Od danas bi, eto, trebalo ići bolje.

Naša stara, ma nama silno draga kuća, nije baš pogodna za manje-validne. Ima puno pragova, stepenica, dosta je skučena. Ali, ima i veliki, lijep vrt - za nas njen najvažniji dio! Vikendom tu sporo, natenane, ispijamo kafu, uživajući u zelenilu, pjevu ptica, savršenoj tišini. Jer, iako sve komšije imaju slične, a često i mnogo ljepše uređene vrtove, s njihovih se strana ništa ne čuje.

Mi radije izlazimo van, što bi moja baka rekla: na meraju, a Holanđani su ljudi enterijera. Oni radije sjede kraj prozora, iza geranijuma, i motre šta se dešava napolju. Njima vrtovi često služe samo za izloga, dok mi u njima uživamo.

Holivudski producent Harvey Weinstein, optužen za seksualno uznemiravanje
Holivudski producent Harvey Weinstein, optužen za seksualno uznemiravanje

Četvrtak, 26. oktobar

I ovdje prava poplava MeToo ispovijesti. Prosto je nevjerovatno koliko se ljudi, ponešeno holivudskim talasom, u medijima ispovijeda o, često, davnašnjim slučajevima seksualnog iskorištavanja.

Gade mi se siledžije svih vrsta i profila, i iskreno suosjećam sa svim stvarnim žrtvama prisilnog seksa. Ali, ponekad mi se te ispovijesti ne čine baš uvjerljivim. Ono, da budem krajnje brutalan, u stilu: “Što su oni/one zgodniji/zgodnije od mene da i ja ne bih bio/bila seksualno ucjenjivan?”

Ali, to se danas u Holandiji rijetko ko usudi kazati. Jedna od rijetkih hrabriša je ugledna kolumnistica dnevnog lista Folkskrant (Volkskrant) Vilma (Wilma) de Rek koja piše: “…koliko je debata slobodnija danas nego šezdesetih godina? I danas se neke stvari ne smiju kazati. ‘Zloupotrebljena sam’ smije, ali ‘zašto prije nisi progovorila’ se ove sedmice čini strogo zabranjenim. A o pitanju ‘ko dokazuje da govoriš istinu’ ne smiješ ni da pomisliš.”

Jedno je sigurno. Me nisam too!

Holanđani cijene literaturu
Holanđani cijene literaturu

Petak, 27. oktobar

Prije par sedmica mi je u sarajevskom Buybooku izašla nova, 12. po redu knjiga, putopisi pod naslovom “Rahat u Dokumu”. To, da tako kažem, veselo štivo, bi da nasmije i razgali čitaoca, ali i da ga nešto nauči o, većim dijelom, manje poznatim krajevima, ljudima i običajima.

Već sam dobio nekoliko laskavih reakcija, ali većina onih kojima sam poklonio knjigu šuti. Možda je do kvaliteta, a možda i zato što ljudi danas naprosto ne znaju šta bi s knjigom. Pa je lijepo odmah odlože na policu. I upale televizor.

To vam se nikad neće desiti ako našem čovjeku pošaljete litar rakije, ili dobru kobasicu. Tada će vas odmah nazvati, i pohvaliti na sva usta. Na moju nesreću, knjiga nije za jelo. Osim ako nije napravljena od čokolade, u slastičarni.

Tu su Holanđani, u prosjeku, mnogo bolji od nas. Oni mnogo više cijene literaturu. Zato oni, uz sve ostale razloge, i jesu tamo gdje jesu. A mi - stojimo li, stojimo.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG