Dostupni linkovi

Habul: Otkud taj osjećaj rahatluka?


Emir Habul
Emir Habul

Emir Habul novinar je gotovo četiri desetljeća. Karijeru je počeo u Našim danima, nastavio u Oslobođenju, a potom se skrasio u javnom servisu BHRTV-a. O sebi ovako piše: "Na početku karijere u Našim danima 1975. bio sam ubijeđen u nekoliko stvari: kako ću na vrijeme napustiti novinarstvo, kako nikad neću saditi papriku ili luk jer je vrtlarstvo najdosadnija stvar na svijetu, i kako ću do Olimpijade, položiti vozački. Ništa od toga nisam ostvario - i nije mi žao."

Subota, 18. april

Kišovito i hladno. Dan se ubio za listanje štampe. U Oslobođenju anketa o inicijativi Aleksandre Pandurević, poslanice SDS-a, o ukidanju naknada državnim funkcinerima. Ona navodi primjer da su članovi Vijeća ministara po osnovu članstva u Upravom odboru Uprave za indirektno oporezivanje BiH, mimo redovne plate, nagradjeni sa gotovo 20.000 eura godišnje.

Bez imalo stida i osjećaja za mjeru narodni izabranici, naplaćuju i prisustvo u parlamentarnim komisijama iako je to sastavni dio njihovog posla.

Tokom 80-ih kao novinar Oslobođenja pratio sam Skupštinu Bosne i Hercegovine. Tadašnja delegatska skupština sa tri doma nije imala više od deset profesionalaca, a delegati su imali paušale koji nisu prelazili 250 današnjih maraka, a na zasjedanje su dolazi isključivo vozom ili autobusom.

Nedjelja, 19. april

Provodim vikend u Fojnici, banjskom mjestu 50-ak kilometara zapadno od Sarajeva. U lokalnu biblioteku vraćam knjigu Sajmona Motefioria "Jeruzalem". Knjiga je obimna, malo sam šta zapamtio, ali je jedna stvar jasna - istorija Jerusalema predstavlja kontinuitet krvoprolića i duhovnih dostignuća. Ali, ovom prilikom neću govoriti o knjizi već o Klubu knjige i biblioteci sa 4.000 naslova koju je moj prijatelj Semin Sudžuka otvorio za svoju dušu u prostoru nekadašnjeg kafića nazvanog po hrvatskom pjesniku Tinu Ujeviću.

Ilustrativna fotografija
Ilustrativna fotografija

E šta je sad tu važno? Pa važno je da je to privatna biblioteka nastala bez pomoći javnog novca i da je na usluzi građanima ovog malog mjesta koje je 20-ak godina bilo bez biblioteke. A vrijedno je pažnje i činjenica da je to mjesto zanimljivih književnih večeri u kojima su učestvovali Ivan Lovrenović, Mile Stojić, Goran Simić, Lana Bastašić, Enver Kazaz i brojni drugi.

Ponedjeljak, 20. april

Mnoštvo reakcije povodom posjete Milorada Dodika Memorijalnom centru u Potočarima dan ranije. Hvali se i osporava Dodikov potez, ima i pretjerivanja opisujući ga kao brantovski. Međutim, na društvenim mrežama predsjednika Srebrenice Ćamila Durakovića, nazivaju izdajnikom jer bio domaćin. To me podsjeća na povike dijaspore iz Skandinavije ili Amerike da je mir nepravedan i da rat treba nastaviti!

Dodikov čin uslijedio je bez najave i pompe, a demontirao je smisao za detalj - na traci vijenca nije bilo znakovlja i grba RS-a. Odavanje pošte žrtvama genocida prošlo je bez govora. Dodik je učinio još jednu gestu - obećao je 25.000 eura za održavanje godišnje komemoracije koja će održati 11. jula, te dao još neka finansijska obećanja opštini.

Uveče, Dodik gostuje kod Duške Jurišić na Federalnoj televiziji. E tu već igra vruće-hladno. Riječ genocid ne može da prevali preko usta. Brani i Radovana Karadžića - kaže nije nikog ubio i da odgovara u Hagu kao dio kolektivne odgovornosti.

E to je pravi Dodik. Na jednoj strani izmami emociju, a na drugoj je surovi političar. Sjećam se jedne njegove rečenice poslije izbora 2006. godine. Na predizbornom skupu na Romaniji govori o ekonomiiji, a narod zijeva. A onda se prodere i vikne – e nedamo Republiku Srpsku, i doživi ovacije.

Utorak, 21. april

Ilustrativna fotografija
Ilustrativna fotografija

Najzad jedna dobra vijest - nakon sedam godina čekanja zaključen je sporazum o stabilizaciji i pridruživanju BiH sa EU. Zove me Gojko Berić, koji je u odličnoj novinarskoj formi i u sedamdesetpetoj i najavljuje kako će pisati kolumnu na ovu temu. Ali, stari skeptik sve probacuje kroz sitno sito. Na kraju se složismo. Potpisivanje sporazuma je kao kad stari kamion upali na kurblu, pa ako ništa drugo makar će se malo pomjeriti s mjesta. Incko kaže da put prema EU kao trčanje maratona. Vidjećemo - ovdje su svi za reforme, ali nisu za promjene.

Srijeda, 22. april

Pita me poznanik: zašto nema švaleracije u javnim preduzećima? I domeće odgovor - kako će kad su svi familija.

Što je danas praksa, nekada je bila sramota.

Pada na pamet pokojni Boriša Pucar, sin nekadašenjeg šefa Partije i Vlade BiH Đure Pucara Starog. Neki dan mu je familija objavila sjećanje u Oslobođenju. Taj Boriša završio je radni vijek kao fotograf u Sportskom centru Skenderija sa platom koja nije bila veća od današnjih 300-350 eura. I to, sin oca koji je bio najmoćniji čovjek u BiH do kraja 60-tih – moćniji od Mikulića, Pozderca ili Bijedića.

I moj školski drug Mirko bio je funkcionersko dijete i izgubio je godinu u prvom razredu gimnazije. E nek mi danas neko pokaže i jedno funcionersko dijete u poslijeratnoj BiH da mu je zaključena dvojka, okrenući janje za muštuluk.

Četvrtak, 23. april

Ilustrativna fotografija
Ilustrativna fotografija

Protesti radnika. Slike jada i očaja. Kolega, moj vrsnik po godinama, lamentira kako je nekad zarađivao na hiljade maraka, imao novca na pretek, kako se putovalo i živilo. Pitam sagovornika da li zna kolika je bila prosječna plaća u BiH u vrijeme Ante Markovića, koja je ušla u legendu ko najbolja: preračunato, 440 njemačkih maraka, kaže statistički godišnjak.

Automobila je bilo duplo manje nego danas, bogami i telefon još nije stigao do svih domova. Pa otkud taj osjećaj rahatluka?

Ima tu nostalgije, naravno. Ali, suštinski standard bio je sistemski uprosječen: zaposlenost je bila visoka, plate skromne i rasponu 1:5. Preko toga, išlo se u zatvor.

Petak, 24. april

Ovaj vikend biće u znaku stranačkih konvencija. Čović u HDZ, Dodik u SNSD-eu i Radončić u Savezu za bolju budućnost nemaju protiv kandidata.

Stranke su odavno postala politička preduzeća u kojima se, na osnovu utvrđene hijerahjie i volje lidera, dijeli osvojeni plin. Tu se nema šta više pratiti. Neću paliti televiziju. Preko vikenda baviću se poljoprivredom. U jednom od onih zabavnih mailova dobijam upute kako prepoznati znake starosti: naočare vežeš kanapom, voliš široku odjeću i vrt ti je preči od kafane. Đe me nađe!

P.S.

Na početku karijere u Našim danima 1975. bio sam ubijeđen u nekoliko stvari: kako ću na vrijeme napustiti novinarstvo, kako nikad neću saditi papriku ili luk jer je vrtlarstvo najdosadnija stvar na svijetu, i kako ću do Olimpijade, položiti vozački. Ništa od toga nisam ostvario - i nije mi žao.

XS
SM
MD
LG