Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Šesto: Hrvatska predsjednica u sukobu sa Ustavom


Branka Šesto: Hrvatska kao skučeno i zatucano društvo
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:00:57 0:00

Branka Šesto rodila se 24. aprila 1955. u Čapljini, u Bosni i Hercegovini, odakle su joj majčini korijeni. Otac, Banijac, oficir, došao u Hercegovinu kako se volio šaliti: "da ga pecne zmija…" i dodavao: "i stvarno, mnogo nas se tamo oženilo…".

Nakon rane mladosti tokom koje je mijenjala mjesta života i školovanja, u Zagrebu pohađa Jezičnu gimnaziju te studira povijest umjetnosti i engleski. Od 1982. godine radila je na Televiziji Zagreb, većim dijelom u redakciji kulture, da bi 1991. postala nepoželjna na Hrvatskoj televiziji, što je tadašnji generalni direktor Anton Vrdoljak objasnio: "(…) ne zadovoljava kriterije HRT-a…".

Nakon kratkotrajnog honorarnog angažmana u tadašnjoj slobodnoj Slobodnoj Dalmaciji, zaposlila se u Službi za informiranja Misije UN-a u bivšoj Jugoslaviji, a potom prelazi u Ured visokog komesara za ljudska prava UN-a. Poslije nekoliko godina rada u Hrvatskoj, angažman u području ljudskih prava odveo ju je u brojne zemlje, uglavnom bivšeg Sovjetskog Saveza: Južnog Kavkaza, Srednje Azije i Ukrajine.

Od 2017. živi u Rimu, seocetu u Istri, u blizini Roča i Huma, gdje, u društvu svojih pasa i brojnih prijatelja - namjernika, uživa u čarima sjeverne Istre, čita i piše, a, povrh svega, usavršava svoje kuharsko umijeće "ispečeno" diljem i tokom svog lutanja svijetom.

Subota 10. mart

Svakojutarnje paljenje vatre u kaminu postao mi je ritual, od kojega će me vjerojatno teško odbiti i ljetne temperature. Suhe grančice koje prikupim za vrijeme dugih šetnji vrlo brzo potpale pucketavu vatru, uz koju je nevjerojatno lijepo čitati, pisati, slušati muziku ili samo tako sjediti i maziti Tošu - mog prelijepog princa, Ruskog hrta. Ostao je sam, nedavno smo se oprostili od Bjelke, Kavkaske ovčarkice, moje vjerne pratilje koja je iz rodnog Taškenta, putovala i živjela sa mnom kamo me nanosio put u zadnjih 12 godina. Živjela je dugo i lijepo, zadivila Uzbeke, Turkmene, Kazake, Ukrajince, Hrvate, Srbe, Bosance i na kraju ovdašnje Rimljane. Inače, to Rimljani ovdje izgovaraju kao: Rumjani, onako kao njemačko Ü. Lokalni dijalekt je kajkavski, za razliku od ostatka Istre, tako da ću ja sad, nakon što cijelog života nisam "kajkala" u Zagrebu, morati vježbati…

Taj moj Rim ima osam stanovnika. Samo je jedan, 80-godišnji Milan rođen ovdje. Svi drugi smo došli. Iz bližih ili daljih mjesta: moja prva i najbolja susjeda je bosanska izbjeglica koja divno brka bosanski i istarski dijalekt, naglaske i kuhinju.

Subotnje jutro počinjem slušanjem Intervjua tjedan na Hrvatskom radiju. Kolegica Jasmina Popović razgovara s Miloradom Pupovcem, predsjednikom Samostalne srpske demokratske stranke. Teme su; nedavni vrlo loš izvještaj Europske komisije o Hrvatskoj, Agrokor i moguće smjenjivanje Martine Dalić, te Preporuka nekakvog Povjerenstva za suočavanjem s takozvanim nedemokratskim režimima.

Oštre kritike Milorada Pupovca
Oštre kritike Milorada Pupovca

Pupovac, na sebi vrlo nesvojstven način, oštro kritizira ne samo tu čudnu grupu, taj navodni trust mozgova, nego i sve one koji su ju sastavili (premijera Plenkovića), bivšu predsjednicu Ustavnog suda, kojoj poručuje da Ustav nije "švedski stol" pa će se s njega uzimati što se kome svidi. O ratifikaciji Istanbulske konvencije, temi koja silno talasa hrvatsku učmalu sredinu, kaže da će njegov klub u Saboru glasati samo za cjelovitu, bez ograda, kako zahtijevaju desne stranke koje naslućuju da će se ipak morati ratificirati.

Kad je riječ o Agrokoru, kaže da i vlada i vladajuća koalicija koje je član, moraju priznati svoje greške. Ne znam je li razgovarao s glavnim partnerom da potpredsjednica Vlade sama ponudi ostavku. Tako ju ne bi morali smjenjivati.

Inače, subota u Rimu kao svaki drugi dan. Tako je to nama umirovljenicima: nit’ imamo godišnjeg odmora ni vikenda… (opet citiram mog tatu).

Nedjelja 11. mart

Jutarnja rosulja. Loženje vatre, kava sa susjedom, šetnja s Tošom. Daleko više volim sunčano jutro, plavo nebo nad Rimom i Ćićarijom, ali ovdje sam prestala biti meteoropat. Sjela sam čitati "Ciganin ali najljepši", čvrsto odlučila da pri nekom od posjeta Zagrebu moram pogledati predstavu u HNK. Knjiga mi odmah nameće pitanje: zašto? Zašto živimo u takvom skučenom, da ne kažem – zatucanom društvu. Zašto su manjine diskriminirane, zašto se žene zlostavlja, zašto se radi na tome da položaj žena i položaj manjina, položaj prekarijata i proletarijata bude još gori nego što jest.

Odavno se zna da je stanje društva onoliko loše koliko je loš položaj najjadnijih u njemu. A borba za mjesto i titulu najjadnijih je kod nas "mrtva trka"… previše je siromašnih, nesretnih, bolesnih bez šanse da će se izliječiti ako nemaju novaca. Mene još više boli koliko je uvrijeđenih. Onih kojima premijer poručuje da je upravo zasluga njegove stranke da je Hrvatska u EU i da sad slobodno mogu otići. A predsjednica, dok se nije "posvađala" s premijerom poručivala da kome nije dobro u Hrvatskoj može – kamo želi. Sad mu, pak, spočitava da je neuspjeh Vlade faktor iseljavanja mladih. Nada se, vjerojatno, da će tako ponovo dobiti glasove na izborima.

Ponedjeljak 12. mart

Saznajem da će nam doći novi stanovnik: u obližnjem Roču, u pogone Cimosa dolaze raditi ljudi iz raznih krajeva bivše države. Ovaj, koji će stanovati u kući jedne pokojne bake je iz Beograda.

Članak objavljen nedavno u Globusu, navodi se da će ove godine biti izdato oko 30.000 radnih dozvola. U vrijeme dok Hrvatsku napuštaju stotine hiljada mladih obrazovanih ljudi, i u vrijeme dok je statistika o nezaposlenosti još uvijek alarmantna, k nama dolaze raditi desetine hiljada radnika iz najbližeg susjedstva, iz BiH i Srbije. Globus navodi da Hrvati iz BiH, koju mahom imaju hrvatske putovnice idu raditi u EU, dok k nama dolaze Srbi i Bošnjaci iz BiH i Srbije.

U duhu istarske gostoljubivosti, dočekat ćemo novog susjeda, i ponuditi mu barem "kafe" ili, možda, i "Istarsku Supu".

Utorak 13. mart

Po svemu sudeći, Istanbulska konvencija će ipak biti ratificirana. No, dok se to ne dogodi, naslušat ćemo se i načitati najnevjerojatnijih bjesomučnih izljeva. Zapanjuje me činjenica da se svaki zadrti kleronacionalist bez zadrške naziva "hrvatskim narodom". Izjave tipa "Hrvatski narod nikad neće pristati na agresivno uvođenje rodne ideologije" nastavljaju se tvrdnjama da "Hrvatski narod nikad neće prihvatiti taj islamistički dokument" (Istanbul, znači – mora da je riječ o militantnom islamu"…

Danas je HDZ održao sjednicu predsjedništva i vjerojatno uz mnogo "zavrtanja ruku" dogovorio da će veći dio njihovih zastupnika glasati za ratifikaciju. Uz veći dio opozicije i dio zastupnika koji čine vladajuću koaliciju, Hrvatska bi se mogla pridružiti redu pristojnih zemalja koje prihvaćaju da nasilje nad ženama treba spriječiti i radikalno kažnjavati. Još samo da se konvencija i zakoni koji moraju biti usklađeni s njom – počnu i provoditi. Već odavno se uvriježilo da vlast jednostavno izbjegava implementirati zakone i međunarodne instrumente koje su doneseni i prihvaćeni, recimo Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjima.

Srijeda 14. mart

Putujem u Zagreb. Neke obaveze, uglavnom administrativnog tipa, razblažit ću susretima s dragim ljudima. Prošle srijede propustila sam čuveni "Babinjak", redovno mjesečno sretanje nas desetak cura, uglavnom novinarki (bivših i sadašnjih), pa ću barem s nekoliko kava nadoknaditi štetu.

Sinoć sam dobila divnu vijest: Gospođa Ljudmila Petrovna, uzgajivačica ruskih hrtova, vjerojatno jedna od najboljih u toj branši, odlučila mi je pokloniti Tošinog polubrata, iz nedavnog legla. Otkad nas je napustila Bjelka, Toša je malo tužan. Borzoi mora imati pseće društvo. Sad samo još treba organizirati dopremu mališa iz Harkova do Istre. No, ništa nije nemoguće…

Naša nas predsjednica ne prestaje "zbunjivati", da ne upotrijebim grublju frazu. Otputovala je na desetodnevnu turneju i već na prvoj stanicu u Buenos Airesu provalila: "... nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati su upravo u Argentini našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine"... Ne samo da je neumjesno, nego i u direktnom sukobu s Ustavom Republike Hrvatske, kojega se zaklela "čuvati"…

Putem čujem vijest da je umro General Petar Stipetić, koji je cijeli rat ostao profesionalan i častan vojnik. U Hrvatsku je vojsku jedan od rijetkih, iz JNA prešao u činu generala. Proslavio se činjenicom da mu se, u vrijeme akcije Oluja, predao cijeli korpus pobunjeničke vojske, a scena kad mu Pukovnik Bulat, inače školski i predratni kolega predaje korpus i čestita pobjedu postala je antologijska, jednako kao primjer vojničke časti, ali i kao primjer besmisla rata.

Četvrtak 15. mart

U susjedstvu novo "vježbanje demokracije". Slovenski premijer Miro Cerar podnio ostavku. Vrhovni je sud riješio da vlada nije smjela financirati iz proračunskih sredstava (s 97.000 eura) stranu koju je podržavala pozitivan rezultat referenduma o gradnji drugog kolosijeka pruge Kopar – Divača. Time je dovela u pitanje neutralnost države u odnosu na referendume.

Na stranu svrsishodnost tog graditeljskog poduhvata, na stranu predizborne igre (izbori u Sloveniji su za nekih dva mjeseca), nameće mi se pitanje kako bi prošli naši svojedobni referendumi: za ulazak Hrvatske u EU, a posebno onaj 1991. godine, koji je u popularnoj interpretaciji postao moment plebiscitarnog zahtjeva za samostalnost države.

U Zagrebu je toplo, južina, gradski promet "ključa". Moja odluka o preseljenju u Istru je bila – odluka stoljeća.

Izjava predsjednice republike u Argentini prenosi se i komentira i u svjetskim medijima. Radio France 24 citira Centar Simon Wisental koji je uputio buran prosvjed u povodu njenih pohvalnih riječi o zbrinjavanju ratnih zločinaca poslije Drugog svjetskog rata. Kao da to nije dovoljno, čitam na Facebooku kako Hrvatski Sabor nije minutom šutnje odao počast preminulom Generalu Stipetiću.

Kolinda Grabar-Kitarović
Kolinda Grabar-Kitarović

Za razliku od nedavne burne predstave upriličene u povodu samoubistva osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka kad su još na nekoliko sati prekinuli rad. Hrvatska televizija također ne čini baš neke napore da komemorira njegovu smrt, dok je poslije Praljkovog teatralnog samoubistva tri dana "vrtjela" razne dokumentarne i igrane programe vezane uz njegovo ime.

Petak, 16. mart

Po Facebooku kruži objava Hloverke Novak Srzić, pokazujući njenu fotografiju kao mlade pionirke. Ona piše da je toga dana, kao malo dijete bila prestravljena od davanja pionirske zakletve, koju se u to strašno doba nije moglo izbjeći, te nastavlja da danas, kad više ne živi u totalitarnoj jugoslavenskoj diktaturi, ne želi više davati nikakve zakletve "nikakvim ideologijama, pa zvale se one stombulske il’ istanbulske"…

O bože, o tempora, o mores… Odoh sutra nazad u Rim i voljela bih kad bi, bar na mjesec dana mogla isključiti sve izvore informacija… Ali, jednom novinarka, uvijek novinarka… A kažu da je povremena ljutnja dobra za cirkulaciju…

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG