(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Finska i Švedska se približavaju članstvu u NATO, u kojem je 28 od 30 članica do sada deponovalo ratifikacije o njihovom pristupanju nakon glasanja u nacionalnim parlamentima i predsjedničkih ili čak kraljevskih saglasnosti.
Ono što nedostaje je pokretanje sličnih procesa u Mađarskoj i Turskoj.
Ali, sa novom švedskom vladom i izborima u Finskoj i Turskoj u prvoj polovini sljedeće godine, diplomate su sve uvjerenije da će nordijski par postati članice NATO-a broj 31 i 32, krajem 2022. ili početkom 2023. godine.
Najočiglednija i očekivana prepreka u ovom procesu je i dalje pristanak Ankare.
S obzirom da su Helsinki i Stockholm podnijeli zahtjev za članstvo sredinom maja, što je direktna posljedica ruskog napada na Ukrajinu nekoliko mjeseci ranije, bile su velike nade da će im proces pristupanja vratolomnom brzinom omogućiti da se pridruže klubu do kasnog ljeta ili rane jeseni.
Ali, turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan (Recep Tayyip Erdogan) imao je druge ideje.
Iako je konačno odobrio poziv NATO-a Finskoj i Švedskoj da se pridruže alijansi na samitu u Madridu krajem juna, prethodno je potpisao trilateralni memorandum sa Helsinkijom i Stockholmom na marginama velikog skupa u glavnom gradu Španije.
Turski zahtjevi i očekivanja
I dok je većina drugih članica NATO-a žurila tokom ljetnih mjeseci da ratifikuju pristupne protokole, Turska je čekala svoj trenutak, prateći koliko su Finska, a posebno Švedska, ispunile svoja obećanja iz memoranduma.
Jer, ovdje se zapravo radi o Švedskoj u kojoj živi oko 100.000 ljudi kurdskog porijekla, sa izbornom kampanjom koja je kulminirala novom desničarskom manjinskom vladom 18. oktobra – skoro pet sedmica nakon glasanja.
Prethodna švedska vlada brzo je ispunila neke aspekte dogovora. Embargo na oružje Ankari iz 2019. je odmah ukinut i bilo je poteza da se zaustavi finansiranje i podrška kurdskim grupama u Siriji.
Ali, to su bile lake pobjede. Sada se postavlja pitanje kako se nositi sa onim složenijim – suzbijanjem Radničke partije Kurdistana (PKK) i izručenjem ljudi koje Turska smatra "teroristima".
I Finska i Švedska već dugo klasifikuju PKK kao terorističku organizaciju, ali su se u memorandumu takođe obavezale da će "prevenirati aktivnosti PKK i svih drugih terorističkih organizacija i njihovih saradnika, kao i aktivnosti pojedinaca u grupama ili mrežama povezanih sa tim terorističkim organizacijama".
Jasno je da će Stockholm morati da bude oprezniji protiv grupe čije zastave i amblemi nisu neuobičajeni prizor u pojedinim švedskim gradovima.
Izručenja će vjerovatno biti lakmusov papir za novu švedsku vladu.
Do sada su odobrena dva zahtjeva za izručenje, ali još uvijek nije jasno koliko ih Ankara traži. Brojke koje kruže u medijima su od 18 do 73, ali zvaničnici sa kojima sam razgovarao vjeruju da će ono na što Turska najviše gleda biti spremnost Švedske da bar razmotri zahtjeve i ne odbaci sve prebrzo.
A švedska spremnost se možda upravo povećala sa početkom mandata premijera Ulfa Kristersona (Ulf Kristersson). Njegova stranka i dva koaliciona partnera su čvrsto pro-NATO orjentisani, što nije bio slučaj u svim aktima podrške prethodne vladajuće stranke socijaldemokrata.
Možda će mu biti lakše da se nosi s izručenjima s obzirom da to više neće biti predizborno pitanje, i da švedski Kurdi kao tradicionalno naklonjeni ljevici nisu, drugim riječima, važna glasačka baza za njega.
Posebno jer Amineh Kakabaveh -Kurd iranskog porijekla i bivši borac pešmerge (član kurdske gerila organizacije), koji je u prethodnom švedskom parlamentu bio nezavisni poslanik i politička eminencija, takođe nije ponovo izabran.
Kristersson je takođe zadržao Oscara Stenströma kao glavnog pregovarača za primjenu memoranduma – osobu koja navodno uživa poštovanje u Ankari.
A kada je švedski premijer posjetio sjedište NATO-a u Briselu nedugo nakon što je osigurao vlast, istakao je da je Stockholm "veoma posvećen sporazumu između Švedske, Finske i Turske i da čini sve što može i što je prije moguće da bi se ispunile sve obaveze u njemu", dodajući, prilično naglašeno, da je "borba protiv terorizma od fundamentalnog značaja u tom sporazumu".
U Briselu je takođe rekao da je spreman da ide u Ankaru "što je prije moguće", na što je Erdogan odgovorio da će sastanak biti održan, iako još nije određen datum.
Prozor mogućnosti
Iako vjerovatno neće sve biti riješeno odmah, sada bi mogao biti širom otvoren prozor mogućnosti.
Budući da je Erdogan spreman da se bori na predsjedničkim izborima u junu i da će Finci izaći na izbore početkom aprila, navodno postoje nove nade na svim stranama da će se ovo pitanje zatvoriti mnogo prije toga.
Tako sada ostaje pitanje Mađarske i razloga zašto njen parlament još nije započeo ratifikaciju. Postoje indikacije mađarskih zvaničnika da će se o njemu glasati krajem novembra i da bi proces ratifikacije trebao biti završen prije Božića.
Kao zvanični razlog se navodi to što su dom i Vlada zauzeti izradom nacrta i glasanjem za novi zakon kako bi se osigurala zamrznuta sredstva EU u iznosu od oko 7,5 milijardi eura.
Ali, malo ko vjeruje da to oduzima toliko vremena i da je pravi razlog kašnjenja.
Špekulacije u kuloarima u Briselu i drugdje upućuju na tri stvari: prvo, da Budimpešta koristi odlaganje da izvrši pritisak na Stockholm i Helsinki da odobre tok novca ka Mađarskoj.
Drugo, da se otezanje treba posmatrati kao signal Moskvi da Mađarska ostaje najveći prijatelj Kremlja unutar zapadnog bloka.
I treće, da se to radi iz solidarnosti sa Turskom. Mađarski premijer Viktor Orban dugo je nastojao da razvije bliske veze sa Erdoganom, a Budimpešta se dugo zalagala za članstvo Turske u EU.
Na kraju, bez obzira na razloge kašnjenja, ova saga ulazi u svoja posljednja poglavlja. A završiće se povećanjem NATO porodice.
Facebook Forum