(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Nakon maratonskog sastanka koji se protegao na pet dana, Evropska unija je napokon pristala na 1,82 hiljade milijardi budžeta za period 2021-2027. koji će u velikoj mjeri biti iskorišten u borbi protiv padova izazvanih pandemijom COVID-19.
I dok su mnogi lideri zemalja članica u utorak, 21. jula, umorno, ali sretno, uzvikivali da je rezultat "historijski" i da je Evropa "ujedinjena", jasno je da su ovi pregovori pokazali da su pojedinačne zemlje članice, koje se bore za svoje uske nacionalne interese, stvarni pokretači agende Evropske unije.
Od danas Evropska unija ide, neslužbeno, na godišnji odmor, koji obično traje do kraja avgusta. I možda, ovog puta lideri i njihovi zvaničnici zaslužuju dugi odmor. Kada su se okupili u petak 17. jula bili su spremni na dugačku, emotivnu raspravu, obzirom da su briselski pregovori o novcu uvijek veoma teški. Ali ne ovako.
Kada je ujutro 21. jula predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel na Twitteru objavio da je postignut dogovor, lideri su bili samo 25 minuta daleko od izjednačavanja rekorda najdužeg EU samita ikada, legendarnog sastanka u južnom francuskom gradu Nici gdje su pregovarali o novim ustavnim odredbama.
Sa odgovarajućim odgovorom na pandemiju koji je potreban zbog predviđanja Evropske komisije da će ekonomija EU da se smanji za 8,3 posto ove godine i sa rupom u budžetu od 10 milijardi godišnje nakon izlaska Velike Britanije, bilo je jasno da će pregovori biti naporni.
Tokom ovih prethodnih pet dana, rijetko su se susretali svih 27 zemalja članica zajedno, razlike su jednostavno bile prevelike. Umjesto toga postojale su stalne i razne grupe lidera koji su se sastajali na marginama, prolazeći kroz brojeve, pregovarajući i ponekad raspravljajući se jedni sa drugima uz jake emocije.
Glavna stvar spora je fond za oporavak od 750 milijardi eura koji bi se nadovezao na redovni budžet od 1.074 milijardi. koji je uglavnom ostao netaknut tokom pregovora. Novac za fond oporavka bit će dobijen iz zajedničkim zaduživanjem na finansijskim tržištima, što nikada ranije nije urađeno u ovom opsegu.
Evropska komisija, kao i dvije najveće zemlje članice Francuska i Njemačka, željele su da 500 milijardi fonda za oporavak bude raspodijeljeno u bespovratnim sredstvima, a ostatak u zajmovima sektorima i zemljama koje su najpogođenije pandemijom.
Južne zemlje Unije koje očekuju najveću dobit, bile su entuzijastične. No, "štedljiva četvorka" koju predvodi Holandija, sa Austrijom, Danskom i Švedskom, nisu pokazivale entuzijazam.
Sve ove zemlje neto doprinose budžetu i umorne su od davanja bespovratnih sredstava umjesto zajmova zemljama bez onoga što su same smatrale strogim nadzorom.
Na kraju, kada se prašina slegla, ispali su veliki pobjednici. Ne samo da su uspjeli da smanje iznos bespovratnih sredstava na 390 milijardi, a zajmove na 360 milijardi. Također su dobili bolji nadzor nad načinom raspodjele novca osiguravajući da svaka država članica ima pravo pokrenuti "kočnicu za hitne slučajeve" na isplate ukoliko misle da zemlja nije ispunila svoja reformska obećanja. Pored toga, štedljiva četvorka zadržat će svoje popuste, što znači da će dobiti nazad nešto od novca kojeg doprinose za budžet.
Holandski premijer Mark Rutte vratit će se u Hag zadovoljan, iako su ga mnogi tokom pregovora, a vjerovatno i nakon, nazivali egoističnim.
Izvori sa sastanaka opisuju njegovu metodu pregovora kao "nemilosrdnu", uz vođenje tvrdih pregovora, podjela, vladavina i teškog lobiranja.
"Holanđani su naslijedili Britance", šaputalo se u hodnicima više puta.
Za Ruttea je vjerovatno velika čast što ga upoređuju za ozloglašenim Britancima, ali za druge je jasno da će duboke podjele između štedljivog sjevera i juga prevladanog krizom, nastaviti da postoje.
Rutteov čvrsti stav može biti objašnjen činjenicom da se suočava sa ponovnim izborima u martu i da će, ako bude posmatran kao neko ko daje previše novca, populisti to iskoristiti.
Na isti način, brojni lideri sa juga su također igrali na tu kartu, tvrdeći da je EU bila spora u pomoći kada se virus pojavio prvi put na proljeće i da su ljudi poput desničarskog talijanskog lidera Mattea Salvinija bili spremni da iskoriste taj kapital u slučaju da solidarnost Brisela i drugih mjesta nije dovoljna.
Na kraju, svi odlaze kući sa nečim. Čak zemlje poput Mađarske i Poljske koje su žestoko kritizirane i posmatrane zbog navodnih prekršaja vladavine prava mogu se nadati izdašnim poljoprivrednim kohezivnim isplatama koje se koriste za prenos novca na siromašnije dijelove Unije.
I uprkos prijetnjama da u okviru dogovorenog mehanizma mogu suspendovati novac ukoliko dođe do kršenja, konačni tekst dogovora je značajno ublažen i vjerovatno neće zadavati glavobolju Budimpešti i Varšavi.
Ako je ikada postojala naznaka da pojedinačne zemlje članice sa svojim prijetnjama veta i raznim taktikama pregovaranja u konačnici vladaju Evropskom unijom, ne trebamo gledati dalje od ovog petodnevnog sastanka.